Ovo je muzika u kojoj se otpuštanje kočnica podrazumijeva, a opuštanje uz konstantnu slatku tenziju rijetko kad ostavi toliko nagrade za sobom
“It’s a lot of secrets...” kaže procesirani glas u posljednjoj pjesmi (Modality Of Cosmic Matter) novog Tehômovog albuma. Spori, sivi digitalni oblaci gutaju prazninu i tjeskobu militantnog i repetitivnog bubnjanja. Sve je epohalno, grandiozno, ali i završeno. Ne samo album, nego i stoljeće u kojem je umro Alistair Crowley, jedan od autora koji su obilježili dio liričkih elemenata ovog albuma. Tko je uopće Tehôm? Bio sam uvjeren da je to lik koji je tragično i prijevremeno umro 1997. godine, a odazivao se na ime Siniša Očuršćak. Ono što je imenovani autor ostavio za sobom cijenili su i potpomagali, koliko su im okolnosti dozvoljavale, i bitni ljudi svjetske ekstremne elektronske muzike, poput Coil ili Death In June. Na labelu Twilight Command u vlasništvu potonjeg danas odmaraju klasici Tehôma, Despiritualization Of Nature i Theriomorphic Spirits, za koje će educiranija industrial i dark ambient publika znati i imat će ih u svojim brižno čuvanim kolekcijama. No, osim pokojnog Očuršćaka tu je i dugogodišnji producent, dj i muzičar Miljenko Rajaković koji se pobrinuo da suvremeni Tehôm s novim albumom nastavi svoj diskografski život.
Dokumentarac o prekrasnim močvarama Nakon petnaestak godina pauze, Lacrimae Mundi dolazi u lijepom 6-panelnom digipacku koji podsjeća na nekad atraktivan i bitan format za muziku i njeno apsorbiranje, CD. Ne sjećam se kad sam s tolikim užitkom držao u ruci nečije novo CD izdanje. Prekrasan omot djelo je Francuza Dehn Soraiz projekta Treha Sektori, koji je još jedan dark ambient bend iz kataloga Cyclic Law etikete, kanadskog izdavača koji nam donosi ovaj svjež apokaliptičan album.
Kuda Tehôm danas luta i u potrazi za čim? Didgeridoo u uvodnoj Perilous Depth sporim ritmom (rekao bih već prisutnim i u trejdmarku samog izvođača) uz prekrasne mračne sinteve i sitnije soundove koji zvuče kao da se TG ponovno probudio da nas podsjeti na crno lice dobre stare Hamburger bakice obećava sporu i ugodnu vožnju kroz mrak sadašnjosti ili sadašnje autorove nutrine. Darkness Cosmogony Of Myths nudi nam upravo prekrasnu uvodnu stvar za zanimljiv dokumentarac o prekrasnim močvarama snimljenima noćnom kamerom, kad je sve opskurnije i nesigurnije nego danju. Šteta što je stvar potekla tek do 3:28, što mogu reći i za svaku stvar na albumu kraću od 7 minuta.
Ovo je muzika u kojoj se otpuštanje kočnica podrazumijeva, a opuštanje uz konstantnu slatku tenziju rijetko kad ostavi toliko nagrade za sobom. Monumentalnost koju sam odmah na početku naveo stavlja ovakav materijal rame uz rame s recimo, prije, posljednjim uradcima Swansa nego uz bilo što čega ćete se sjetiti iz opusa današnje elektronske muzike. Pogotovo domaće elektronske muzike. Tehôm je, što se toga tiče, izgradio toliki Abyss između sebe i svih ostalih producenata (ili da budemo bliži duhu ove muzike, adekvatnije rečeno, skladatelja) na ovom području da takva konstatacija prije zvuči banalno i smiješno nego kao nekakva realna mogućnost.
Najljepše zamislivo zapomaganje Upravo je Abyss, možda “najsakralnija” stvar albuma, koja se, na svu sreću, nije sabila u 3-4 minute, nego se polagano uzdiže do skoro 8 minuta, što joj definitivno daje prostora za opčinjavanje “gledatelja”. Ne znam jesam li dovoljno plastičan, ali ovo je totalno filmska muzika i bilo koja numera s ovog albuma mogla bi savršeno pripomoći atmosferi tog medija, kad bi se u njemu upotrijebila, neovisno o žanru. Zbog toga je i teško pisati o njemu, a da to ne bude isključivo nizanje hvalospjeva.
Čak i kad Tehôm koristi “jeftine” vokalne semplove u World Ended, to je totalno u službi atmosfere koja je, u ovom slučaju, ravna najboljim uradcima još jednog velikana koji mi pada na pamet – Francuza Propergol. Lacrimae Mundi zakucava u sličnom smjeru, no s nešto sanjivijim a manje militantnim zvukom, dok je Magnitude Of Shaking, skoro 7 minuta najljepšeg zamislivog zapomaganja, kroz nešto ritmičniju pozadinu uz stalno titranje nečega što bi mogla biti violina na kilometru delaya. Efektno i hladno, uz konstantno otvaranje vrata užasu i teroru kakvog smo i ranije uživali dobivati od tog autora.
Atum, iako pretposljednji track na albumu, posljednji je u ovom osvrtu i donosi nešto mutnije prodiranje u užas, uz suptilnije poigravanje atmosferom i zlokobniji feeling nego većina stvari na albumu. Prva stvar koja mi se vizualno pojavljuje za vrijeme ovog tracka je tragedija koja je ovih dana pogodila Balkan u obliku potopa biblijskih razmjera. Upravo kao što prvobitni hermafroditski bog Atum biva rođen iz oceana i od njega nastaje svijet, ovdje je na snazi Atumova inverzija, kojom on potapa i ostavlja svijet razbacanim u tišini.
Na kraju, čini mi se važnim istaknuti i činjenicu da je vizualno rješenje albuma sada izvan ideoloških okvira koji su bili boljka prijašnjeg materijala. Ne mogu nikako reći da su ga učinili lošijim, ali izgledalo je kao da je to djelo nekog tko je htio na silu ubaciti cijelu stvar u nepotreban kontekst. Popratni tekst Thora Einara Leichhardta daje cijeloj priči još jednu mentalno zanimljiviju notu, ali pisati tekst o tekstu koji prati neki album nezahvalan je i nepotreban pothvat. Pionirski putevi Tehôma za domaće područje očito su konstanta i nadajmo se samo malo manjoj rupi do sljedećeg ukazanja kralja.