Ana Abramović  

Vraćanje u svoj lik

Toni Erdmann (r. Maren Ade, 2016.)

Ako nešto prepoznajemo u hollywoodskim komedijama o luckastim očevima ili poludjelim samohranim majkama, onda je to zamor od neprestanog igranja uloga iz kojih ne smijemo izaći kako se naša svakidašnjica, između doručka i večernjeg skidanja šminke, ne bi raspala na tisuću dijelova koje nije lako spojiti natrag u čvrstu cjelinu. Pritisak da ulogu odigramo do kraja dolazi pred zahtjevima okruženja i uzrokuje niz nesporazuma u odnosima s bliskim osobama, ali i nelagodu pred nepoznatima. Nelagoda se lako prenosi s čovjeka na čovjeka, s nepoznanice na nepoznanicu, s lika na gledatelja. Fremdschämen, rekli bi Nijemci za taj zarazan i sputavajući osjećaj.  

S osjećajem nelagode pred nepoznatim likovima započinje i film Toni Erdmann njemačke redateljice i scenaristice Maren Ade. Poštar predaje zagonetni paket smušenom Winfriedu (Peter Simonischek) i s nervoznim smijuljenjem prihvaća šalu o tome da je unutra bomba. Gledatelj polako prihvaća igru Winfrieda navikavajući se na ovog dobronamjernog profesora glazbenog i njegove šale koje balansiraju između humora i nelagode. Naravno, to se ne odražava dobro na njegov odnos s  kćeri Ines (Sandra Hüller) koja radije pliva u strogom kodu visoke poslovne komunikacije. 

Ines je izmještena iz svog obiteljskog okruženja u Bukurešt gdje radi u ozbiljnoj njemačkoj firmi koja rumunjskim poslodavcima nudi rješenja za modernizaciju poslovanja (uz otpuštanja i outsourcing radnika). Winfriedov posjet Bukureštu i pokušaj da uspostavi prisniji odnos s kćeri isprva završava neslavno, a priča u toj točki tek dobiva svoj zamah. Kako ponovno uspostaviti odnos s kćeri za koju su sreća i zabava u životu sada nejasne kategorije, a ne “velike ideje” kojih se njen otac i dalje drži? Winfried se vraća s “uvjerljivijim” alter egom: Toni Erdmann je life coach koji se može predstaviti u Inesinom poslovnom svijetu i dovesti do apsurda uloge koje oba lika igraju, kroz spoj nelagode i humora te s osobitim učinkom ove lucidne igre na gledatelja. 

Što to Tonija Erdmanna čini dobrim filmom i izaziva salvu oduševljenja koja se može iščitati iz brojnih redaka objavljenih nakon njegovog prikazivanja na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, gdje je naposljetku nagrađen samo nagradom udruženja kritičara FIPRESCI? Najveća priznanja pristižu na račun scenarija, a to je ono po čemu se mogu istaknuti i dosadašnji filmovi Maren Ade, Svi ostali (2009.) i Šuma za drveće (2003.) Njeni filmovi s posebnim zanimanjem prate ženske likove kroz njihovo snalaženje u životnim situacijama i odnosima. Ovi svjetovi djeluju prepoznatljivo, određeni su generacijskim i klasnim obilježjima, a neuspjesi likova dovode u pitanje mogućnost prevladavanja unutarnjih i vanjskih barijera, psiholoških i društvenih zadanosti. Poviješću i uzrocima pounutrenih problema likova filmovi se ne bave direktno jer su u fokusu pripovijedanja svakodnevni simptomi i (ne)mogućnost prevladavanja poteškoća ovdje i sada. Vješto postignut raskorak u uvidu u psihologiju protagonista između njih samih i gledatelja pruža gledatelju uvijek neobičan osjećaj da je njegova pozicija povlaštenija od objekta koji promatra. Međutim, taj osjećaj može biti samo iluzija.  

Beskompromisna namjera filma Toni Erdmann da ostavi gotovo psihološki utjecaj na gledatelja razotkriva se u njegovoj strukturi koja dozvoljava priči da se razvija do kraja, s dobrim osjećajem za pretjerivanje. Potraga za ključem koji bi otvorio vrata komunikaciji između oca i kćeri postaje sve nevjerojatnija, a likovi se razvijaju iz situacije u situaciju, demonstrirajući da su njihove reakcije i životi nešto više od dobre ili loše karakterne glume koju svjesno ili nesvjesno igraju. Kroz klišeje i gegove radnja žuri prema farsi kao da zaista postoji tempirana bomba s početka filma, s eksplozijom u trenutku kada Ines u ulozi gospođice Schmuck izvodi pjesmu Whitney Houston, dok Winfried svira klavir predstavljajući se za njemačkog ambasadora. Komično u filmu prodire sve dublje i dublje u svijest gledatelja do trenutka kada likovi na vrhuncu zabave ostaju posve nagi. Ade priču završava melankolično, oprezna pred ambicijom da pripovijedanje dovede do raspleta zamršenih konaca života svojih likova. Kako god bilo, osnažujuće ili umarajuće, Winfriedovo igranje različitih uloga (na kraju i mitološkog bića u ogromnom i dlakavom bugarskom kostimu) uvijek podsjeća na nužnost vraćanja u vlastiti lik. 

Iako Ade upozorava da je komedija upitna žanrovska oznaka filma Toni Erdmann, pitajući se možemo li komedijom zvati film u kojem otac radi smiješne stvari zbog sasvim tužnih razloga, iz upotrebe žanrovskih elemenata screwball komedije, koji svoju funkciju pronalaze na razini radnje filma, daje se zaključiti da se ovdje radi o komediji s predumišljajem. 

O komediji se ovdje može govoriti kao o formatu, areni suprotstavljenih karaktera, psiholoških tipova i društvenih uloga u prepoznatljivom suvremenom svijetu. Primjerice, nastanak screwball komedije vezan je za period nakon Drugog svjetskog rata. Popularni komični zapleti ovdje se baziraju na “sukobu spolova”, a smijeh izazivaju situacije u koje upada lik samostalne žene s novom i emancipiranom ulogom u poslijeratnom svijetu. I kod Maren Ade odnosi između spolova cijelo su vrijeme na vagi. Ines zna da će zanemarivanje seksističkih ispada od strane poslovnih kolega biti nagrađeno poslovnim uspjehom, to jest pozitivnim feedbackom: “Ines, ti si zvijer!” (Ines, du bist ein Tier!) S druge strane, junakinja kao da i sama počinje s humorom igrati ulogu nezainteresirane i okrutne ljubavnice koja dominira ljubavnikom iz istih poslovnih krugova, a koji joj zapravo i nije zanimljiv. 

I tako nas Toni Erdmann ostavlja na nesigurnom teritoriju. Svaka situacija uspostavit će drugačije odnose moći među prikazanim likovima i tražit će od njih da svoje uloge pokušaju tome prilagoditi, ispitujući je li igranje različitih uloga zapravo pretežak zahtjev. Toni Erdmann će u tom smislu pokleknuti pred neljudskim zadacima koje Ines obavlja na svom poslu, kao što je otpuštanje radnika pred “modernizacijom” rumunjskih poduzeća koje obavlja njena njemačka “konzultantska” firma. Tako razvoj centralnog odnosa između oca i kćeri u filmu ne ostaje u okvirima klišeja obiteljskih problema, već ulazi u širu društvenu dimenziju, i to bez izlišnih zaključaka o uzročnoposljedičnoj vezi između anomalija u različitim tipovima odnosa. S druge strane, likovi Ines i Winfrieda u neprestanim transformacijama izvrsno pokazuju sve slabosti onih uloga od kojih se očekuje da ostanu zadane: uloge oca i uloge žene koja ne smije pokazati plahost u poslovnom svijetu.  

Iz niza uvrnutih situacija koji se do katarzičnog kraja nezaustavljivo nadovezuju jedna na drugu, rađa se dojam da film nastaje iz većeg obujma materijala kao rezultata predanog rada glumaca na teme iz zadanog scenarija. Kao da je u film, unatoč ionako dužem trajanju, moglo ući još puno toga. Ipak, filmska priča predočava dobro zaokruženu životnu zbrku koja postaje sve kompleksnija i kompleksnija kako se u nju upliću značenja iz stvarnosne dimenzije. Osobito bitan dio filma zato čine interijeri koji dodatno oslikavaju poslovni svijet (depersonalizirani stanovi, najskuplji shopping centar za koji nitko u Rumunjskoj nema dovoljno novaca) te eksterijeri s prikazom suvremene Rumunjske. 

Čini se kao da svi elementi filma idu ruku pod ruku u razvoju priče pa njegova kvaliteta nije samo feel good osjećaj po izlasku iz kina. Za dobru komediju važan je i pogled gledatelja koji promatra igru likova te se u povlaštenoj poziciji može nasmijati njihovim (promašenim) potezima i raskoraku između želja i mogućnosti ograničenih društvenim konvencijima ili vlastitim psihološkim mogućnostima. Neizvjesnost kako će se ova igra razvijati stvara napetost do posljednjeg trenutka filma. 

Reakcije gledatelja i kritičara dokaz su da je Toni Erdmann film koji posjeduje to nešto što ga trenutno čini imunim na negativnu kritiku. To nešto razmjerno je osjećaju ležernosti i uvjerljivosti koju ima life coach iz naslova. Dakako, o filmu se može reći par zgodnih misli, ali to zapravo nije razlog zašto gledamo, pišemo i čitamo o filmovima. Toni Erdmann je film za smijanje i plakanje, a upravo na temelju prepoznatljivih društvenih i psiholoških elemenata gledanje filma postaje činom “demokracije u mraku”, glavnom odlikom velikog filma prema Rogeru Ebertu. Maren Ade puno toga preuzima od Hollywooda, čineći to na izuzetno nepretenciozan i pametan način, dok u rukama drži sve konce svoje filmske tvornice dojmova.