Za razliku od Lhotke, čiji arhetipovi nude univerzalne odgovore, Šparemblekovi svojim gomilanjem i sučeljavanjem postavljaju univerzalna pitanja
Uz premijernu izvedbu obnove koreodrame Milka Šparembleka Johannes Faust Passion u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 20. veljače 2015.
Da su čak tri nacionalne kazališne kuće imale premijere unutar dva dana možda je slučajnost. Da je sva tri puta bila riječ o premijerama obilježenima mjerama štednje sigurno nije slučajno. U subotu, 21. veljače tako je riječki HNK predstavio svoju novu, komornu produkciju Bizetove Carmen, predstavu koja je najavljena kao “manifestni projekt nove uprave HNK Ivana pl. Zajca”, pri čemu se “redukciju grandomanske scene i kostima” proglašava “etički i ekonomski odgovornim spram vremena u kojem živimo”. O predstavi na (barem zasad) neviđeno ovom prilikom nećemo – no njeno “manifestno” opravdanje retorički je svakako bliže Trojci nego Sirizi.
Večer ranije, HNK-ovi u Splitu i Zagrebu ponudili su publici obnove dvaju baleta – splitski Đavla u selu a zagrebački Johannes Faust Passion. U objema je protagonist (antagonist?) nitko drugi doli – vrag. Što, ako i jest slučajno, jest i dalje i znakovito.
Gomilanje arhetipova
I dok je splitski Đavo u selu adaptacija zagrebačke predstave iz 1954., zagrebačka je premijera obnova bitno recentnije predstave praizvedene ipak ne baš toliko davne 2001. K tome, vjerojatno nije pretjerano već sada ustvrditi kako je Johannes Faust Passion predstava koja u potencijalnom kanonu hrvatske plesne povijesti zaslužuje mjesto antologijskoga naslova jednako kao i Lhotkin Đavo. I, ne dovodeći zasluženo mjesto baštinskoga folklorno-modernističkog naslova arhetipske tematike na repretoaru jednog nacionalnog kazališta, Šparemblekovo je postmodernističko kolažiranje i dekonstruiranje arhetipova (nekih istih, nekih različitih) svakako bliže duhu današnjega vremena.
Za razliku od Lhotke, čiji arhetipovi nude univerzalne odgovore, Šparemblekovi svojim gomilanjem i sučeljavanjem postavljaju univerzalna pitanja – što bi, uostalom, i trebala biti jedna od misija kazališta, kao mjesta propitivanja, a ne odgovaranja. Naravno, i ovdje imamo posla s arhetipovima dobra i zla, “muškog” i “ženskog” – ali na puno složeniji način. Je li “vječno žensko” iz Goetheova Fausta u Šparemblekovoj koreodrami utjelovljeno u Margareti ili u Lilith? Je li Šparemblekov Mefisto tek puko utjelovljenje zla, ili možda ipak – Goetheovim riječima – “sila koja želeći zlo čini dobro”? O kojem Gospodinu i vladaru ovdje govori uvodni zbor (Herr, unser Herrscherr) iz Bachove Muke po Ivanu, kojim je uokvirena čitava predstava – o (nevidljivom) Bogu? Ili (vidljivom) Mefistu?
Prebacivanje težišta
Ono što je svakako najzanimljivije jest Šparemblekova sustavna ustrajnost na individualnim scenskim “glasovima” i njihovim međuodnosima – “kolektivni” prizori uglavnom su ilustrativnoga karaktera i u ovoj su, revidiranoj inačici dodatno reducirani u odnosu na verziju iz 2001. Johannes Faust Passion, doduše, jest i dalje sjajna ansambl-predstava. No, sjajna je zato što taj ansambl čine sjajni pojedinici. I upravo zbog toga, treba izdvojiti dvoje plesača koji su “nosili” čitavu predstavu – Edinu Pličanić kako Lilith/Helenu i Guilhermea Gameira Alvesa kao Mefista. Bila to Šparemblekova namjera ili ne, oni su u drugi plan izgurali većinu preostalih solista, uključujući i odličnoga Tamása Daraija u ulozi Fausta. Takvo prebacivanje težišta posve je legitimno – sjetimo se, primjerice, Cocteauova Orfeja, u kojem su Orfej i Euridika relativno blijedi likovi u odnosu na dominantne likove Princeze i njezina pomoćnika Herteubisea.
I nije Johannes Faust Passion samo sjajna koreodrama i ansambl-predstava – ona je i rezultat sinergije više snažnih autorskih osobnosti u autorskome timu – od skladatelja Nevena Frangeša (koji je odlično kontrapunktirao Bachovoj glazbi i srednjovjekovnim napjevima), preko scenografa Nenada Fabijanića sve do kostimografkinje Dženise Pecotić. Ukratko, riječ je o projektu koji još jednom pokazuje da Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu može vlastitim snagama stvoriti kvalitetnu i važnu predstavu, u kojoj mu neće biti potrebano da bude tek servis za neke vanjske “koprodukcijske partnere”. Ako je politika novoga vodstva te kuće okretanje “suvremenosti”, onda pravi put prema tome cilju nisu predstave poput nedavne Mimi, nego upravo ovakve poput Johannes Faust Passion