Scensko čitanje Michała Znanieckog vrlo je klasično, jednostavno i pregledno, ali to ne implicira dosadu, nego, naprotiv, činjenicu da gledatelj ni u kojem trenutku nema potrebu gledati drugamo osim na pozornicu
Ito je moguće u Splitu – ovacijama ispratiti izvođače sa scene nakon operne izvedbe. Konačno su se smirile strasti oko vodstva kazališta i čini se kako je stabilna situacija po tom pitanju donijela popriličan broj dobrih stvari. A jedna od njih je i najnovija produkcija, monumentalna opera Mefistofele Arriga Boita.
Ova je opera u Splitu nesumnjivo velik projekt, a to potvrđuje i marketing u koji se (konačno) itekako uložilo truda i nastojalo javnosti skrenuti pozornost na ono što kazalište kao takvo radi, a ne na ono što se oko njega zbiva. Pokrenut je iznimno velik ansambl – tako su se u izvedbi našli dječji i mješoviti zbor, plesači, solisti i velik orkestar, a sve ih zajedno kroz djelo vodi jedna osoba – maestro s velikim M, Nikša Bareza.
Skladatelj trenutka Boitov Mefistofele nije od samoga početka doživljavao uspjehe, a postavlja se pitanje zašto ih danas uopće i doživljava. Odgovor možda leži u pojedinim detaljima, a ne u djelu kao cjelini. Opera se sastoji iz prologa, četiriju činova i epiloga, a u Splitu je izvedena posljednja, skraćena verzija, jer je izvorna trajala oko pet sati, pa je Boito vrlo razumno zaključio da su potrebni određeni rezovi. (Dobro bi došli i toj posljednjoj verziju, ali čemu sitničariti.)
Stilski je opera heterogena – Boito se (kao i ostali članovi “sekte” scapigliatija , tal. razbarušenih) nastojao boriti protiv opernih konvencija svojega vremena, u što očito pripada famozna solita forma koja slijedi niz cantabile – tempo di mezzo – cabaletta. I baš zbog toga, čini se da dramaturški opera, naročito u svom prvome dijelu, ima uspona i padova, odnosno dobrih i loših mjesta. Goetheova Fausta kao predloška Boito se nije slijepo držao, iako se puno više služio drugim dijelom spjeva nego što je slučaj u poznatijoj opernoj verziji, onoj Charlesa Gounoda. Između tih dviju opera moglo bi se glazbeno pronaći čak i nekih dodirnih točaka, kao što je to, na primjer, sličnost Mefistofeleove arije Son lo spirito che nega i arije istoga lika Le veau d’or iz Gounodova Fausta. Ipak, nesumnjivo je da je u slučaju ove opere Boito skladatelj trenutka, jer će ideju o jednoj sceni sjajno oslikati, bilo orkestrom, zborom ili cijelim ansamblom, dok će na planu povezivanja činova kao kontinuirane i cjelovite radnje to teže postići. Činove povezuju tek naslovni lik i Faust, dok se sve ostalo događa gotovo neovisno jedno o drugome. To naročito potvrđuje posljednji čin, u kojem Mefistofele i Faust odlaze u staru Grčku.
Kamena lica Mefistofelea je na sceni utjelovio Ivica Čikeš, koji je svoju ulogu sjajno ostvario. Osim što je pjevački zadovoljio visoke kriterije koje od njega uloga zahtijeva, ni glumački nije zaostajao. Fausta je pjevao talijanski tenor Paolo Lardizzone, koji je u svojoj uobičajenoj lagi zvučao prilično loše, ali kada bi se njegova dionica vinula u visine, pretvarao bi se u potpuno drukčijeg i boljeg tenora. (Na njegovu žalost, najveći je dio uloge u uobičajenoj tenorskoj lagi.)
Za razliku od Margarete u Gounodovu Faustu, Boitova ima znatno manje za otpjevati, ali nipošto lakše. U toj se ulozi izuzetno dobro snašla Valentina Fijačko, koja je nastupila besprijekorno i pjevački i glumački, što se vidjelo u ključnom trenutku za njenu ulogu – na početku trećega čina u ariji L’altra notte in fondo al mane. Vedrana Šimić kao Helena se pjevački nešto manje dobro snalazila, dok se scenska prezentnost kao i pjevanje Terezije Kusanović u ulogama Marte i Pantalis i dalje čine vrlo problematičnima.
Ipak, nisu solisti jedini koji su na premijernoj izvedbi zablistali. Potencijal svih izvođača splitskoga HNK jasno se čuo i vidio: nevjerojatno moćne nastupe zbora i orkestra u prologu i epilogu teško je zanemariti. Kad je riječ o zboru, vidi se popriličan napredak otkad su vodstvo preuzele Nina Cossetto i Rozarija Samodol; taj se napredak zbora vidio i u njegovoj angažiranosti. Naravno, ona dobro poznata, gotovo kamena, nezainteresirana lica (koja su ovdje skladno korespondirala sa scenografijom), još uvijek su u prvim redovima, ali u ovolikom kolektivu čak su se i takvi izgubili zbog neprestane akcije na sceni.
Nezaobilazna točka je i nevjerojatno sjajan, tonski i dikcijski ujednačen Dječji zbor Glazbene škole Josipa Hatzea, koji već dugi niz godina uspješno vodi Ivana Šutić. To ujedno dokazuje i da dječji zbor ne mora biti intonativno i dikcijski neprecizan te da u operi nije tek sam sebi svrhom, da bi se, eto, i djeca pojavila na sceni. Ne bi bilo loše da se i zborovođe dječjih zborova u zagrebačkim opernim predstavama ugledaju na rad splitskih kolega, jer teško je zanemariti neuvjerljive i uvijek jednolične nastupe zagrebačkih dječjih zborova u Tosci ili Boemima.
Osvježavajuća scenografija Orkestar HNK iz Splita također je vrlo ugodno iznenadio. Naravno, događale su se povremene intonacijske nepreciznosti, naročito u dionicama limenih puhača, ali njihov broj smanjen je maksimalno, pa je orkestar, u odnosu na ono što se prezentira na novogodišnjim koncertima ili Splitskome ljetu, jednostavno neprepoznatljiv. Tu se vidi da je Nikša Bareza točno znao u što se upušta i kako treba tretirati Boitovu partituru, u kojoj pojedini brojevi “strše” i ponekad se čine kao da joj ne pripadaju.
Scensko čitanje poljskoga redatelja Michała Znanieckog vrlo je klasično, jednostavno i pregledno, ali to ne implicira dosadu, nego, naprotiv, činjenicu da gledatelj ni u kojem trenutku nema potrebu gledati drugamo osim na pozornicu. Scenografija Luigija Scoglija (uz kostime samoga redatelja) jest prenatrpana i “prekičasta” za malu splitsku pozornicu, pa se možda ipak malo trebalo suzdržati oko nekih kulisa. Unatoč tome, u današnje vrijeme, kada su minimalističke scenografije sveprisutne, što zbog mode, a što zbog financijskih razloga, ipak je bilo osvježenje vidjeti bogato riješenu scenografiju. Oblikovanje svjetla Bogumiła Palewicza također je bilo na granici ukusa, ali je ipak sjajno obavilo svoju funkciju.
Kada se sve zbroji, splitski HNK ponudio je ne samo splitskoj, nego i hrvatskoj kulturnoj sceni sjajnu predstavu koju je zbilja šteta propustiti i za koju se valja nadati da će u budućnosti svim posjetiteljima toga kazališta uvijek moći ponuditi jednako kvalitetnu izvedbu, baš kao i na premijeri.