Zbog čega su europski mediji daleko više zgroženi napadom u Parizu od onoga koji se dogodio u Bejrutu, s razmakom od jednoga dana (vidi više na 6. i 7. stranici ovoga broja)
Zašto su europski mediji daleko zgroženiji napadom u Parizu nego u Bejrutu, ne mogu odgovoriti s nepobitnom preciznošću. Točno je da su u Bejrutu dan prije udara u Parizu izvedena dva sinkronizirana samoubilačka udara u režiji Islamske države u kojima su ubijene 43 osobe, a 250 ih je ranjeno. Radi objektivnosti treba istaknuti da su najmoćniji međunarodni subjekti izrazili osudu tih udara. Površna analiza upućuje i na zaključak da su pariški događaji zaista zauzeli puno više medijskog, socijalnog i političkog prostora nego teroristički udari u Libanonu. Razloga je zasigurno više. Terorizam je u Libanonu svakodnevnica više desetljeća na koju smo očito "naviknuti", a u Parizu ipak šokantan događaj. Teroriziranje je i oblik djelovanja koji izaziva očajničku paniku i satire sposobnost racionalnog donošenja odluka ili, preciznije, izaziva emocionalnu reakciju. U takvim reakcijama puno smo više orijentirani na sebe i bliže socijalno okruženje, a ne na tamo “neke daleke” događaje. Gdje je tu društvena solidarnost, humanost i etička dimenzija drugo je pitanje.
MEDIJSKA EKSPLOATACIJA PARIŠKIH DOGAĐAJA Uostalom, studije terorizma na temelju empirijskog obilja su dokazale da su, za razliku od država i društava koja su egoistična i okrenuta vlastitim interesima, teroristi solidarni i surađuju. To je jedan od izvora moći terorizma. Medijska eksploatacija terorizma, i ne samo pariškog masakra, ima i svoju drugu stranu. Mediji i publicitet su kisik terorizma i terorista. Kada su stalna medijska tema, a po funkciji i smislu medija teroristički akti to jesu, teroristi su već inicijalno postigli svoj cilj: proširili su namjeravani strah i paniku i destabilizirali postojeći socijalni i politički poredak. Europska javnost također je posljednjih godina senzibiliziranija za terorizam. Zadnje desetljeće spoznala je što je terorizam iskustveno: kada se s njim suočila i vidjela ga u svojem dvorištu. I to je razlog za opsežnu medijsku eksploataciju pariških događaja.
"FRANCUSKI 11. RUJAN" Što se tiče pitanja međunarodne sigurnosti, točnije europske sigurnosti i nacionalne sigurnosti država, bilo bi pozitivnije da je pariški masakr rezultat teorija zavjere. Nažalost, to je politička realnost proizašla iz strateških, prijepornih odnosa islamskog (islamističkog) terorizma i Zapada. Je li i zašto Francuska primarna meta islamista? U razdoblju od jednog desetljeća "rata protiv terora" proglašenog nakon udara islamista na SAD, Francuska nije bila istaknutija meta islamista. Uz funkcionalnost francuskog sektora sigurnosti tome je presudno pridonosilo i francusko distanciranje od "rata protiv terora" predvođenog Amerikancima što je posljedično smanjilo razinu terorističke prijetnje. No, čini se da je "Arapsko proljeće" promijenilo francusku strategiju prema Bliskom istoku, repozicioniralo Francusku spram islamizma i njegovog nasilnog dijela. U tom strateškom odnosu islamistički je terorizam postao kontinuirana stvarnost u Francuskoj. Nakon udara na Pariz početkom 2015. Francuska je bila suočena sa šokom, društvenom psihozom i panikom te širenjem straha. Novim masakrom francuska država i društvo ozbiljno su uzdrmani. Možda se može govoriti i o "francuskom 11. rujnu"? Proglašenje tromjesečnog izvanrednog stanja i rata Islamskoj državi dokaz su odgovora prema terorizmu, ali i stanja francuske države i francuskog društva. Pariški je udar najbrutalniji teroristički udar u Europi u posljednjem desetljeću koji je dokazao sposobnosti islamista: to je udar koji dokazuje da nasilni islamisti u Francuskoj (i Europi) imaju sofisticirane, operativno sposobne i funkcionalno usklađene terorističke mreže.
Dva su temeljna, međusobno povezana, interpretativna okvira unutar kojih je moguće tumačiti pariški napad, kako u njegovim temeljnim uzrocima tako i u neposrednom povodu. I u jednom i u drugom slučaju očito je riječ o islamističkoj platformi, povijesno i aktualno iznimno kompleksnim odnosima Zapada (a time i Francuske) i islamskog svijeta, posebno islamizma i s tim povezane "integracije" muslimana s krizom identiteta, sukobom identiteta ili podijeljenim identitetom u francusko društvo. Teroristički udari u Francuskoj uokvireni u globalnu islamističku platformu prvenstveno su djelo francuskih državljana muslimanskog podrijetla. Francuska je suočena s internaliziranim međunarodnim odnosno "domaćim terorizmom", Francuzi napadaju francusku državu i društvo. Francuskim muslimanima islamizam je očito privlačan. Povijesno, Francuska, s Britanijom, ima presudnu ulogu u bliskoistočnim procesima. Upravo je pozamašan broj aktera islamskog fundamentalizma proizašao iz povijesnih i suvremenih bliskoistočnih procesa i njihove povezanosti sa Zapadom. Francuska i u suvremenom razdoblju ima bitnu ulogu u bliskoistočnim procesima. U pojedinim državama koje je zahvatilo tzv. Arapsko proljeće, koje po učincima sve više postaje "tmurna arapska jesen" (ali i francuska), francuska je uloga, barem sa strateškog kuta gledanja, ambivalentna i pomalo zbunjujuća. Izbijanjem "Jasmin revolucije" u Tunisu krajem 2010., Francuska je, barem u počecima, ostala privržena svojem savezniku, tuniskom diktatoru Ben Aliju. Za razliku od toga, u rušenju libijskog diktatora Moammara Gaddafija Francuska je imala predvodničku ulogu. Francuska je bila predvodnica i u počecima sirijske krize, kao i u borbi protiv Islamske države. U odgovoru na NATO-ovu strategiju prema Islamskoj državi određenu na samitu u Walesu u rujnu 2014., glasnogovornik Islamske države Abu Mohamed al Adnani je kazao: "Ako možete ubiti američkog ili europskog nevjernika – napose zle i prljave Francuze – ili Australca ili Kanađanina, ili bilo kojeg (...) građanina zemalja članica koalicije protiv Islamske države, uz Božju pomoć ih ubijajte na bilo koji način." Nakon savezničkog udara na Islamsku državu, lider Al Nusra Front Abu Mohammad al-Golani, slijedeći izjave čelnika al-Kaide koji je udare nazvao "ratom protiv islama", odaslao je, pak, 28. rujna 2014. prijetnju zapadnim društvima da će "borbu prenijeti u srce njihovih domova" koristeći "sva raspoloživa sredstva".
Pariški masakr jest upravo operacionalizacija izrečenih prijetnji. Brutalan teroristički akt pomno je planirana akcija pri čemu su i mete pomno odabrane: nebranjeni civilni objekti. Takav način izvršenja je i demonstracija sposobnosti, drskosti i odlučnosti terorista, izvršenjem terorističkog akta u srcu metropole u jednoj od najmoćnijih zapadnih država kako bi dokazali njihovu ranjivost i izazvali destabilizaciju. Udar je organizacijski, logistički, operativno i obavještajno vrhunski pripremljen. Njegov modus operandi inovativnog je karaktera. Niz malih ćelija u vrlo kratkom vremenu izvelo je višestruke sinkronizirane udare, kombinirajući oružane misije, opasne misije (no escape mission) iz kojih nema bijega, i samoubilačke udare. Terorističke su ćelije i tzv. negrupne grupacije, odnosno ad hoc organizirani pojedinci, ideološki povezani s islamističkim nasilnim kompleksom u okviru mrežnog terorističkog organiziranja, kojima je džihadizam postao način života. Razvijena je, riječima Hegela "odanost uvjerenju", a "ispravno" uvjerenje opravdava svaki čin koji služi njegovu provođenju, čak i onaj zločinački. To je okvir unutar kojeg državljani Zapada, "integrirani" u zapadna društva, postaju teroristi.
(PROTU)OBAVJEŠTAJNI PROMAŠAJI Francuskim ekspertima za sigurnost prethodno obrazloženo itekako je poznato. Kako i zašto su se dogodili (protu)obavještajni promašaji i zašto sukcesivni teroristički udari nisu spriječeni? Logičnim se nameće jedan zaključak: francuski obavještajni sustav ima očite deficite u penetraciji u terorističke organizacije i njihove mreže. Stoga i nemaju pravodobne i točne informacije o planiranim konkretnim aktima, nemaju dakle mehanizme za efektivnu detekciju "domaćih" terorističkih prijetnji. Francuski obavještajni sektor ima i očite nedostatke u razumijevanju i detekciji procesa prema kojem francuski državljani postaju teroristi protiv Francuske. Obavještajne napore stoga, uz penetraciju u terorističke organizacije, mora usmjeriti i na obavještajno djelovanje u sociokulturnom području (sociocultural intelligence), odnosno na analizu etničkih, socioloških, političkih, gospodarskih i demografskih podataka radi shvaćanja kulturoloških, bihevioralnih i operativnih obilježja terorističke organizacije i procesa stvaranja terorista. To je put za izbjegavanje situacije u kojoj, kako je to opisao ugledni protuteroristički ekspert Marc Sageman, "obavještajni analitičari na razini činjenica znaju sve, ali ne razumiju ništa".