S docenticom Pravnog fakulteta u Zagrebu razgovarali smo o važnosti predškolskog odgoja i obrazovanja za budućnost društva
Hrvatska izrazito zaostaje za zemljama Europske unije, ali i drugim tranzicijskim zemljama u obuhvatu djece sustavom predškolske skrbi. Koji su glavni uzroci nedovoljne dostupnosti dječjih vrtića i jaslica u Hrvatskoj te događaju li se promjene na tom području?
U Hrvatskoj nije dovoljno prepoznata važnost sustava predškolskog odgoja i obrazovanja, ne samo s aspekta usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada, već i njegova važnost za kognitivni i socijalni razvoj djeteta. Također nije prepoznato da se radi o području koje donosi višestruke povrate čak i kratkoročno. Ilustracije radi, u Austriji se unazad par godina, i to upravo u kriznim godinama, krenulo u reformu obiteljske politike pri čemu su se značajna sredstva usmjerila upravo u predškolske programe, jer su oni procijenili da će im se trošak ulaganja u izgradnju i financiranje novih 35.000 mjesta, usklađivanja radnog vremena predškolskih ustanova te zapošljavanja jednog dodatnog odgojitelja u grupama za 70.000 postojećih mjesta preplatiti već u petoj godini samo zbog činjenice da će se stvoriti nova radna mjesta i povećati potrošnja, a i oba će roditelja moći raditi više te će biti više uplaćenih poreza i doprinosa, doći će do ušteda u naknadama za nezaposlenost i sl. A o dobiti za samu djecu te njihov socijalni i kognitivni razvoj i obrazovne ishode da ne govorimo.
Generiranje razlika
Nažalost, u Hrvatskoj se ne razmišlja na taj način i na predškolske se programe gleda najčešće kao na trošak. Sustav predškolskog odgoja i obrazovanja nije bio predmetom ozbiljnijih javnopolitičkih rasprava u Hrvatskoj te su njegovo funkcioniranje i razvoj prepušteni isključivo inicijativama te mogućnostima jedinica lokalne samouprave pri čemu su samo one bogatije mogle otvarati nove kapacitete. To je dovelo do stanja kakvo imamo danas, da znatno zaostajemo za članicama EU-a u pokrivenosti djece predškolskim programima i unazad više od dvadesetak godina nije bilo znatnijeg napretka u tom pogledu. Blagi rast pokrivenosti djece predškolskim programima jest vidljiv, no ne smijemo zaboraviti da je on velikim dijelom posljedica općenitog smanjenja populacije djece predškolske dobi.
Može li se uopće govoriti o predškolskom odgoju i obrazovanju, kada je u pitanju njihova dostupnost, bez isticanja regionalnih razlika? Kako se takva situacija odražava na obrazovnu strukturu?
Prepuštanje razvoja tog područja isključivo mogućnostima jedinica lokalne samouprave velik je problem i pokazalo se da stvara i održava velike regionalne razlike kako u dostupnosti usluga predškolskog odgoja i obrazovanja, tako i u njihovoj kvaliteti te konačno priuštivosti za roditelje. Time se ne omogućava ravnomjeran pristup uslugama ranog odgoja i obrazovanja svoj djeci što je upitno s aspekta pravednosti i ravnopravnosti, a i naravno kasnijih “šansi” djece, budući da istraživanja pokazuju kako djeca koja pohađaju predškolske programe ostvaruju bolje obrazovne rezultate kasnije u životu. Isto se pokazalo i u jednom našem istraživanju za generacije koje su bile u predškolskoj dobi između kraja 1980-ih i sredine 1990-ih, kada smo ustanovili da je na kraju osnovnog obrazovanja školski uspjeh djece koja su pohađala vrtiće bolji nego kod onih koji ih nisu pohađali – posebno za djecu slabijeg socioekonomskog statusa, a koja najčešće ostaju izvan sustava kada imamo nisku pokrivenost predškolskim programima kao što je to u Hrvatskoj.
U kakvom je stanju predškolski odgoj i obrazovanje usporedimo li ga s ostalim razinama obrazovanja u Republici Hrvatskoj?
Radi se o najvažnijem sustavu budući da najviše doprinosi izjednačavanju obrazovnih ishoda i kasnijih životnih šansi, a koji nažalost ima najniži prioritet. Pa tako dok smo imali ozbiljnijih rasprava i pokušaja reformi na drugim obrazovnim razinama, isto ne možemo reći za sustav predškolskog odgoja i obrazovanja koji je, kao što sam već rekla, prepušten isključivo mogućnostima lokalnih sredina, a koje se razlikuju ne samo u ekonomskim mogućnostima, već i u načinu određivanju prioriteta u svojoj sredini. Stoga teško da će doći do bitnijih promjena na tom području bez ozbiljnije intervencije države, ne samo u financijskom smislu, već i prioritiziranjem tog područja kao bitnog strateškog područja koje traži dodatno ulaganje. Zemlje koje su unazad nekoliko godina dosegle bitan napredak u pokrivenosti djece programima predškolskog odgoja i obrazovanja upravo su zemlje koje su odredile da im je to prioritet te su investirale dodatna financijska sredstva koja su stavila na raspolaganje lokalnim sredinama za razvoj novih kapaciteta ili su ih pak utrošile za povećano sufinanciranje boravka djece u tim programima (kako bi time motivirale roditelje da uključe djecu u neki od programa). Također, neke su zemlje (npr. Poljska i Estonija) iskoristile i sredstva europskih fondova u svrhu širenja kapaciteta predškolskih programa.
Zanemarivanje sveobuhvatne obiteljske politike
Može li se govoriti o kontinuitetu trenutnog sustava predškolske skrbi s onime iz razdoblja Jugoslavije? Koje su sličnosti, a koje razlike između ta dva sustava promatramo li ih u kontekstu ciljeva obiteljske politike?
Sustav predškolskog odgoja i obrazovanja nisu označile bitnije reforme. Izuzev par strukturalnih prilagodbi nije bilo značajnijih promjena te bih rekla da slobodno govorimo o kontinuitetu u pogledu institucionalnog uređenja. No, usporedimo li ta dva razdoblja, ono što jest vidljivo je činjenica da se radi o području koje je 1990-ih godina izgubilo na razini prioriteta unutar obiteljske politike i od tada se situacija nije bitno promijenila. Naime, tada je fokus stavljen na isključivo demografske ciljeve, a pri čemu se vjerovalo kako će se dodatnim ulaganjima u novčane naknade kao što su primjerice dječji doplatci i sl. potaknuti ljude da imaju više djece. Pri tome se zanemarila važnost predškolskih programa i njihove dostupnosti, a i važnost postojanja sveobuhvatne obiteljske politike koja će težiti višestrukim ciljevima, a ne isključivo demografskom rastu.
Svima dostupan sustav predškolske skrbi u Jugoslaviji služio je povećanju aktivnosti žena u zaposlenosti. Koji su ishodi zabilježeni u praksi? Kako postojeća organizacija sustava predškolske skrbi utječe na zaposlenost žena u Hrvatskoj? Koliki značaj u tom kontekstu imaju dostupnost i priuštivost vrtića i jaslica?
Nemamo detaljnijih analiza za to razdoblje, osim što općenito možemo reći da tada dolazi do masovnijeg ulaska oba roditelja na tržište rada što je bilo do određene mjere praćeno otvaranjem novih jasličkih i vrtićkih kapaciteta budući da su i tada jednako kao i danas postojali problemi s nedostatnim kapacitetima. Osvrnemo li se na učinak predškolskih programa na zaposlenost žena imamo jedno naše istraživanje rađeno na podacima za razdoblje 1998. - 2009. (Dobrotić, Matković, Baran, objavljeno u Reviji za socijalnu politiku) koje je pokazalo kako postoji snažna povezanost razine obuhvata sustavom skrbi za djecu i stope zaposlenosti žena gledano po županijama. No također se pokazalo da u Hrvatskoj obuhvat predškolskim programima uvelike “prati” zaposlenost, što znači da postojeća organizacija sustava predškolske skrbi u Hrvatskoj ne potiče značajnije zapošljavanje žena i da novi kapaciteti u pojedinoj županiji zapravo prate porast zaposlenosti. To ne iznenađuje s obzirom na trenutni institucionalni ustroj sustava predškolskog odgoja i obrazovanja koji je lokalno financiran i pruža prioritet već zaposlenim roditeljima, dok su djeca roditelja koji ne rade jedna od rijetkih skupina koja nemaju prioritet pri upisu u vrtiće. Time je režim rada vrtića usmjeren na zaposlene roditelje, a i potreba roditeljskog sufinanciranja čini tu investiciju preskupom za nezaposlene roditelje. To smo mogli vidjeti i u vrijeme zadnje krize kada su uslijed gubitka zaposlenja roditelji bili prisiljeni dijete ispisati iz vrtića.
Kao što je istaknuto ranije, naše je istraživanje pokazalo kako one županije koje imaju veći obuhvat predškolskim programima imaju i veće stope zaposlenosti žena, ali i da postojeća organizacija sustava predškolske skrbi u Hrvatskoj ne potiče značajnije zapošljavanje žena već da obuhvat predškolskim programima uvelike “prati” zaposlenost. Uz dostupnost programa u pojedinoj sredini, veliki dio problema leži u prioritiziranju djece zaposlenih roditelja kod prijema u predškolske programe što ne iznenađuje s obzirom na niske kapacitete, ali i na priuštivost predškolskih programa te u konačnici isplativost zaposlenja. Ako netko radi i prima minimalnu plaću, a za jaslice/vrtić mora izdvajati npr. sedam stotina kuna po djetetu, isplati li se njemu zaposliti? Tako da se radi o sustavu koji je izuzetno bitan za zapošljavanje oba roditelja.