In memoriam - Vulkansko pismo

                               Za Lovorku Kozole

uvijek treba donijeti još zemlje

rahliti je treba

i grepsti

prstima

razmicati

proći otpor tvrdih slojeva

i izdržati kopanje do onih

                                               kipućih

                               riječi

koje postojano previru i stapaju se

u rastrojenoj jezgri

jezika

                riječ:

                         (uzaludno  ---   zaustavljanje ---  lave)

riječi koje si nam poklanjala

sada opet rastvaraš dlan

 

i riječ se cijedi 

                bez zadrške

moram je prepustiti

odronima

kao i ruku

opeklinama

čujem tvoj glas koji želi

rasporiti

zemlju

odgurnuti vrata pijanog asfalta

razbiti tišinu kliničkih prostorija

ustati i hodati prema unutrašnjosti topline

makar i mjestu požara

                jedne zapaljene cigarete

opet nas okupiti oko žeravice

u tvojem posljednjem mailu stoji

                              

                “Ne brini, Nataša, sve ćemo stići“

da: ona vatra u plućima nakon brzog trčanja

to si stoput iskašljala

a onda bi donijela

još zemlje

                rahliti je treba

                i grepsti

                prstima

                i razgrtati ustima

Hefestovi alati stoje naslonjeni

kako si ih ostavila