27.1.2005.

Marko Štromajer  

Zabava u malom asfaltiranom gradu

Marko Štromajer

Marko Štromajer: Od rođenja 1979. godine živim i radim u Daruvaru. Osnivač sam muzičke grupe Prežderani, s kojom pokušavam svirati po birtijama i klubovima.  Pišem sve vrste tekstova, a dosad ih nisam objavljivao. Okušao sam se u raznim poslovima, a najviše volim pretakanje iz šupljeg u prazno.

bivše ljubavnice su se udale

prolaze gradom i dobro izgledaju

moji dragi prijatelji

kad su vidjeli koliko je sati

svi su se oženili

zaposlili

završili škole

kupili su aute

i nedjeljom

se bave svojim hobijima

i ručkom,

a bivše ljubavnice su se udale

prolaze gradom i dobro izgledaju.

jedino za đurđicu još ponekad čujem

da je lijepa kao prije,

da studira švedski

i puno putuje,

okrene glavu

kad joj spomenu

da sam se propio

kao lik iz neke

ruske priče

daruvarčani

od mene se u ovom gradu

očekuje

da znam sve o

novim tračevima

ili

da budem dio tih tračeva

a već davno sam

vam rekao

da me ne zanima ništa

osim jeftinih birtija

poludjelih žena

i gramofonskih ploča

i kad god režem nokte

na nogama

sjetim se vas

koji živite tu

stisnuti između tvrde

rožnate ploče

i mekane kože

sakrivate se od sunca

i zraka

od pogleda

i dodira

i nikad vas se ne mogu

riješiti.

dobra zabava

biti prostitutka   

i biti kurva          .

nije isto.

ona je bila oboje.

kad nije imala šta za jesti

dao sam joj sto kuna

za nekoliko dana još pedeset.

danas preprodaje tablete

po džepovima

pronalazi zaboravljene novce

putuje vlakom

jede u picerijama i restoranima

ako se slučajno sretnemo

odemo na pivo i votku

pita me imam li love

da platim.

oljušten

odazvao sam se na taj poziv,

da se nađemo u 9 uvečer na centru

nakon više od jedne godine.

 

dočekao sam je sjedeći na klupi s cigaretom u ustima

smršavila petnaest kila

natečena kao i prije

sise male kao i prije

prvo što je rekla:

- šta ćemo raditi, ja nemam ni kune

ponudio sam ju  Opatijom i dalje sjedeći šutio

njezin tip je također bez love, nema ni za gorivo

on ju čeka negdje u gradu

pitala me imam li nekoga

odgovorio sam, ne znam

sjetio sam se kako smo sjedili

u njezinoj sobi

bljutavi od vina cigareta i kojekakve kemije

oko nas ljudi koji su se tamo skupljali

sjetio sam se kako sam sjedio u svojoj sobi

gledajući ju kako demolira

stvari budilicu čaše zid tepih stol knjige kupaonicu

sjetio sam se kako smo se pravili blesavi onih noći pred policijom

sjetio sam se, k vragu, pa sve sam to davno odjebao

- idemo negdje prošetati

- ja ne mogu, rekao sam joj

dao sam joj još jednu cigaretu i otišao se popišati iza kioska

imala je u torbici nekoliko fotografija koje je htjela da pogledam

rekao sam, idem kući

zagrlila me

to je dovoljno.

u 'Flamingu'

bilo je tek nekoliko gostiju,

radnici iz drugih gradova.

popio sam četiri piva

pojeo ražnjiće

i popušio oko osam cigareta

mislio sam: tako izgleda oljušten život

sjediti oznojen

u sred sedmog mjeseca

u 22:48

sam

u birtiji, u malom asfaltiranom gradu

nakon što dođeš k sebi

da te drugi trebaju samo da ti se smiju

ili da ti uzimaju lovu,

tako valjda izgleda usmrđen život;

da budeš negdje nadohvat ruke

da izlaziš ususret kad im je dosadno

da te grle kad su pijani,

da drmaju tvojom mutavom glavom

dok ne istresu i posljednje zrno

koje si im nekad poklanjao

park

hodam

ovim natrulim parkom

za kojega je

kažu: nekoć bosanski lovaš

dao vreće zlata Mariji Tereziji

a onda je umro

bez djece

i Marija Terezija je umrla

i ostaviše park da pred nama istrune

i danas

u njemu ni pičke ni guzice

samo proljetni bumbar

lijep i uporan

kao u dječjoj slikovnici.

pogledam oko sebe:

ovdje sam ševio

neke od najluđih koje sam upoznao

a sad sam, evo tu:

hodam

sa spljoštenom cigaretom

u ustima

i sam

spljošten

i nagoren.

purgerice piju moje pivo subotom navečer, pijane u lapu

purgerice

piju moje pivo

subotom navečer,

pijane u lapu

i ja rukom sežem

u njihove

pijane gaćice.

jedne subote

bila je to jedna branka

negdje iz dubrave

a druge subote

bila je to jedna druga  ivana

iz neke zgrade na jarunu,

a moji prijatelji

pinezić i vujica

gnjecaju svoje purgerice

i svoje pivo

a ove subote, opet

kupujem ulaznicu

od ruke iz rešetkastog prozorčića

i razmišljam:

kako me je to priroda zajebala

kad mi je dala

takav kurac gladan

a mozak nakaradan

za Elizu

sjećaš li se

jednom davno, kupio sam ploču Beethovena

i kad sam ti ju pokazao

došavši u stan

rekao sam da ne znam niti jednu stvar

a ti si pogledala omot

i rekla:

za Elizu, pa to svi znaju!

i ja sam danima pjevušio

za Elizu

danima i danima

i dok smo šetali po Maksimiru

podne nas je lijepilo za pod

kao uparene muhe

i gnječilo svojom julskom

vrućinom

ja sam pjevušio Elizu

ali na  Zrinjevcu mi je uvijek bilo bolje

tamo su bile velike

betonske glave koje su čuvale

ulaz u  park

kerile se svojim bijelim očima

i čelima

i obrazima

i ludjele zbog mahovine u kosi

a ja sam uvijek volio

otići do Mažuranića

i gledati njegove zulufe

baš onakve kakve sam oduvijek htio

imati

ali kasnio sam sto pedeset godina

za tom modom

a on je škiljio uokolo

kako se muvaju

policajci

sa plavim oficirskim kapama

i  pištoljima

i sav taj svijet

* * *

još uvijek šećem Zrinjevcom…

to je otprilike način na koji provodim

popodneva i nedjelje

sve te nijeme glave na

tim kockama betona

nešto slično kao  moja glava

na trbuhu

mladi parovi na klupama,

tamo kod fontane laje neki pas

i samo se banu  zatresu zulufi

kad zapjevamo za Elizu.