Nakon kratkog dogovaranja krenuli smo, sjećam se, na kolače. Točno dva kolača. Naravno, putem smo zaobilazili sve gradskim ljudima važne institucije; sudove, općine, ministarske neoklasicističke nastambe, muzeje, vijećnice, kolodvore, pivnice, knjižnice. Mi smo dvoje stare i gorke djece kojoj treba nešto slatko, jako slatko. Netko je jednom rekao, i kad si krajnje sjetan i kad si krajnje sretan, nepce postaje organ spoznaje, jedino čulo. No nije posve tako. Ja, recimo, uporno gledam. Zurim, pratim, škiljim, motrim.
Grad je danas mirisan i zove baš na uživljeno promatranje, a ja uporno zurim u nešto malo, plošno i monokrono. U muška leđa, samo gledam u ta tvoja leđa velika, duga i tvrda poput Kineskoga zida. Ona odlaze, i njišu se lagano ispred mene. Hodamo šutke, samo tramvaji buče kao dodekafonična glazbena pratnja tom razmaku među nama. I kao da me baš briga što u njihovim plavim utrobama sjede umorne trudnice i radnici nesvjesni svojih ojađenih tetovaža pauka i lica boje pustinje. Preko sivog, prašnjavoga asfalta navukla se previše sjajna glazura od sunca, palo mi je na um da se treba zariti specijalni nož u to čudno tlo i neki zao sloj odrezati, razdvojiti gorko od slatkog. Čak su se iz niskog grmlja rasutog po pitomom zelenilu parka Ribnjak čuli zvukovi nalik repovima zvečarki. Začepila sam uši i mislila na smisao kolača, smisao slastičarnice.
U slastičarnicama je sve puno mekoće, dobrote, na njih nitko ne baca kamenje, jaja, Molotovljeve koktele. I inače, osim slastičarnica, svijet napaćenima nudi raznolike vertikale, ringišpile i sajmove, svakojake zanose, iako je posvuda nešto teško zakopano u zemlji. Razmisli, na milijune je slastičarnica na svijetu, milijuni su kolača u izlozima. Čini mi se da me grad vodio u milijun slastičarnica ovoga proljeća, jer Zagreb je u zadnje vrijeme pun gorkih plodova, gorkih riječi, seljačkih vašara i preskupih slastičarnica, zapravo – gorkičarnica. To je prava riječ za Zagreb. Gorkičarnica. Prave su ostale jedino one ofucane, socijalističke slastičarnice, na periferiji. Vedre, kao ona nadaleko poznata i musava, Orijent. U takvim slastičarnicama kao da je vječni rođendan neke stare tetke koja je upravo smazala baklavu i vadi gebis pred svima pa ga briše papirnatom maramicom. U takvim se prostorijama zamljackano ljudstvo redovito smješka glupavo u hiperglukoznom fleshu, pada u zanos i bez pune krigle piva, nargile i zelenih tabletica. Netko će jednoga dana reći da su široka vrata u takve slastičarnice, i malo ih je koji iz njih izlaze; zapravo, iz slastičarnica se leti, I to uglavnom u neko putrasto i vatasto nebo. Ipak, u Zagrebu takvo nebo spere prva kiša.
Zašto su te dobre, tople slastičarnice redovito na periferiji? Jedna majušna slastičarnica odmah kod Kvatrića, ne znam joj više ime, e, ta je idealna za jake doživljaje, za sastanke i rastanke. Baneš znojan s ceste, a unutra te dočeka barem nekoliko praznih i neuglednih stolova i stolica, velika zrcala i vitrina puna debeljuškastih kolača. Naravno, većina kolača je divno opasna po zdravlje, izaziva artistički nagon za autodestrukcijom. U takvim slastičarnicama kao da se može vječno živjeti na neki kometni, kratak i blještav način. Kao da su i ti nevidljivi slastičari tamo iza vrata tek cukreni anđeli čiji su atributi ljepota, dobrota i kratkometražna vječnost. Sva krhkost svijeta ovdje je posve jasna, prolaznost se ljeska u jarkim slojevima boja pod umjetnim svjetlom. Mislim da bi se Ples šećerne vile morao izvoditi u takvim slastičarnicama. Čak i neki potresni rekvijemi s velikim orkestrima. Mogli bi se organizirati turniri u gađanju tortama zvanim Ledeni vjetar.
Kad sjedneš i nalaktiš se, možeš u glavi polako odsvirati nešto na harfi, dok ne stigne narudžba popraćena mlakom čašom vode zanjihanoj u lijenoj ruci konobarice. Dok ritmično zabadaš viličicu u biskvit, osim hranjenja za stolom se može raditi svašta – najzabavnije je diskretno zuriti u druge goste, a čovjek se može se poigrati i sa škriputavim vratašcima percepcije, unositi nostalgiju u povješane starinske fotografije Zagreba. U takvim se slastičarnicama uspomene na djetinjstvo, na ispite, na svadbe, na davna lica naših bližnjih sabiju u jednu beskrajno gustu točku, u sitni zadak muhe na staklu vitrine sa sladoledom. I zaista, sve što u životu imamo u tom trenutku stane za mali okrugli stol s tanjurićem, a sive se grubosti i oštre ravnine pretvaraju su tople čokoladne kružnice i orošene spirale cvijeta od šećera.
Da, ima dana kada je u gradu sve plavo i sve ružičasto, pa i ono gorko crno ispod zemlje. Ti i ja, slobodni umjetnici, tih smo dana, sjećam se, slavili neobičan praznik, Dan slobodnoga dana. Onaj dan bučan kao pucanj čija prazna, prostrana sloboda traje po nekoliko lijenih mjeseci. Vrijeme kad se može samo lutati, sanjariti i voljeti (ovo posljednje samo ako si papar zemlje i ružičasto svjetlo svijeta.)
Ti, propali vitez, guraš sporo svoj stari bicikl kao konja, i baš te boli đon što prema nama trčkara sedmoro djece koje nikada nećemo roditi. Nije bilo mnogo majki, očeva i prolaznika za slavlje Dana slobode, na pločniku u Vlaškoj sjedila je na komadu kartona samo stara Ciganka, pušila i prosila ni sama ne znajući što. Vidi li i ona u tom svom odsutnom bunilu cigaretnoga dima da je sve oko nas, ako to hoćemo, u jakim slastičarskim bojama? Jer bijeli su ostali samo ti gradski oblaci koji jure nebom kao da su od šećerne vate natopljene nekim gorkim gorivom.
Kad smo stigli, u maloj je slastičarnici bilo psihodelično i toplo. Zidovi i pločice toplili su se u pikasovski ružičastoj i plavoj. I sve je bilo maternički toplo, lica, zubi, kremšnite su drhturile, šećer je odzvanjao, odbijao se od zidove i pjevao ovo je dom, dom. Zamišljam da je slastičar zaključao vrata i naredio da trebamo od sreće pojesti pedeset kolača.
Iako sam dobila svoj tanjurić s kolačem, polako zabadam vilicu u tvoju visoku šampitu, a zajedno sa suzama “sladosnicama” slijeva mi se šminka niz lice. Najradije bi zapjevala iz sveg grla neku balavu baladu. Te se šećerne brazde niz lice odaju kao tragovi zaljubljenoga crnog puža. No nema nekog slastičarskog džentlmena da mi odvede iza zastora i da mi skine kuglicom sladoleda od vanilije te mrlje nalik čađi dimnjačara koji ne donosi sreću. Inače, kažu da kad se netko u slastičarnici zavoli, da kuglice polete u nebo kao baloni, kao ptičje duše, a kad se odvoli, e kad se odvoli onda se sladoled pretvori u bljutavo i otrovno jezerce vode. Tko bi ga znao.
Promatram ti naborano lice, smežuralo se u ljubavi prema slatkom. Mljic-mljac, mljic-mljac, vrijeme u slastičarni kristalizira se u našu zajedničku šećernu povijest. Kad sve završi, naše bi se dvije ruke na stolu trebale sklopiti poput kapice princes-kolača, a u nekom boljem svijetu mogle bi postati jedna velika ruka od marcipana što simbolizira ekstatični spokoj.
Ipak, kad zagrizaš u golemu šampitu, erotičan si poput velike harmonike koja rasteže svoja crvena usta. Odjednom gladna tvoje ljubavi, pružam ti obraz na poljubac, a ti se prvi put od kad te znam odmičeš. U toj sekundi lijena gospođa za vitrinom vidi da se u mojoj glavi sve vrti oko tebe i za tebe, kao tužna galaksija. Čitam naopačke tvoje ustežuće pokrete, pa opet, slijeva nadesno. Ludim. Slastičarnica postaje spaljena aleksandrijska knjižnica tebe, i svaka mi se korica na kolaču osipa zbog tebe. Mrvi se naša mini katedrala od šećera, i kada nas ne bude ostati će u šećernom prahu samo mali ptičji tragovi. Nešto me pitaš na nerazumljivom materinjem jeziku kojim govori svaki ravnodušni muškarac. Odjednom kloparanje, kloparanje, iz tvojih usta čulo se samo kloparanje neke mehaničke zamke. Lažni, vrlo skupi zubi kuckaju konsonante u savršenom porculanskom zubalu Roberta Redforda. U tvojim ustima mali limeni bubnjari zabubnjali neki posmrtni marš, osjetljivijim gostima slastičarnice pucaju bubnjići kao dugmad. Što je, samo sam se šalio. Šalio.
U prijevodu na usamljeni ženski kažeš ovo je naš kraj, broji do deset, lakiraj te nokte, počešljaj se, smršavi. Obriši usta od tog ruža, ružan je.
Čuje se samo ženski hihot za susjednim stolom. Nazvat ću policiju, vatrogasce, neka se hitno nešto dogodi prije nego ostarim sama u ovoj slastičarnici! Svakako prije nego ti se na jeziku stvori ona specifična gorčina s premazom dosade i ova slastičarnica na kraju svijeta odluči uložiti u preuređenje i postane običnom gorkičarnicom. Običnom mramornom kockom u kojoj se čita Gorki mjesec.
Poželjet ću nešto strašno. Recimo, voljela bi da iznenada grune tornado iz Amerike, i iščupa kao kutnjak ovu slastičarnicu, podigne je visoko u nebo pa je spusti tek u dalekoj zemlji Ozu. Da odletimo do neke ostarjele i kostoboljne Doroti koja još ima moć udahnuti pustolovinu i strast onomu što je umrlo.
Ne gledajući u mene, naručio si još jedan kolač. I zatim čitaš odsutno satima novine, to mrzim. Sav se pretvaraš u zadnju stranicu novina i mljackaš. Posljednji kolač se bliži svome kraju. Kao i ja.
Čuju se gorke sirene iz grada.
Što god se na sad dogodi u slastičarnici na kraju svijeta, prepuštam slučaju