Posljednji pregled pokazao je da je brzo napredovao. Sada je zahvatio želudac i jednjak. Mladost je radila protiv njega: maligne ćelije munjevito su se obnavljale. Doktor je slijegao ramenima, od operacije ne bi bilo nikakve koristi. Ništa se više nije moglo učiniti. Gledala ga je dok su se ređala objašnjenja. Ni trepnuo nije – odsutno je zurio u hemijsku okačenu za džep mantila, na čijem vrhu se uhvatilo mastilo i ranilo besprekornu bjelinu. Onda se osmjehivao i jedva primjetno klimao glavom. To za njega nije bilo ništa novo. Upijao je ravnodušno svaku riječ, kao student naviknut na šestice, otupio od ponavljanja.
Ponedjeljak je. Vani već danima duva sjeverac. Pribijeni jedno uz drugo, vuku se kući. Usput svraćaju do apoteke, po novu dozu. Kući ga polaže na sofu i odlazi u kuhinju da dovrši ručak. Osluškuje dok sjecka luk. Otud dolaze tihi tonovi. Već neko vrijeme ne vrti kanale – samo uključi televizor i odlaže daljinski. Tako svaki dan. Šta god da je tamo – vijesti, reklame, oglasi, čak i prekid programa – ostaće na tome. Samo je važno da gori.
"Evo ih, evo delfina", javlja joj slabašnim glasom.
"Šta rade sad?"
"Mladunac ne umije da izađe... Ne, u stvari boji se, na sredini je i ne smije za majkom. Još se boji publike."
Suze joj naviru na oči, nije se izmakla na vrijeme.
"Zamisli kad bismo bili ovakvi iznutra, samo plavo i sjajno... Čistoća. I talasi, naravno, kao ovi u bazenu, pogledaj, blagi talasi od dna do vrha."
U posljednje vrijeme svaki razgovor je takav, besmislen. Sjednu jedno naspram drugog i raspredaju o beznačajnim stvarima. U početku je mislila da mu se bolest proširila i na mozak, da je pomjerio pameću. Onda je shvatila da je to njegova odbrana. Znao je da ubrzano gubi bitku. Svakog dana otpadne još jedna figura, ali one preostale biraju čudne pravce da zbune protivnika. Izmiču se. Skrivaju mu kraj.
Bljutava kaša od šargarepe održava ga u životu. Osim morfijuma, ona je sve što unosi u sebe. Jedino nju organizam podnosi. Od lijekova je odustao. Srče s mukom, često bljujući u krilo zalogaje koje grlo odbija. Kad mu dojadi, odgurne tanjir i rukavima obriše usta. Prekrsti ruke na stolu i željno je gleda svojim bezbojnim očima.
"Da ga spustimo?", usne su mu modre i suve, glas mu je režeći šapat. S tim izobličenim dječačkim ushićenjem liči na utvaru. Ona kroz dim razabira prošlost i njegovo djetinjstvo.
"Nakupilo se prašine. Trebalo bi prvo da počistim."
"Uradimo to. Rekao je da mi je nakon njegove smrti sve na raspolaganju. Sve."
Boji se da spusti taj ogromni kofer sa ormana. Većinu je pozaboravljala, ali neke stvari dobro pamti. Gore je bezbjedno, jer nema snage da ga dohvati. A nekad se pita čemu sve to. Predostrožnost je odavno izgubila smisao, potvrdu su odavno dobili, svakog ponedjeljka u podne isti pečat udara isto mjesto. Ljubičasti krug pretvorio se u crni, razmazani vrtlog koji ga vuče na dno. Uskoro će se dolje ukazati njegov lik i označiti kraj. Svejedno je, učiniće kako traži.
Vremenom je naučio da predviđa bol. Čim osjeti da se približava, uzima svoju figuricu i popravlja eksere. I pored stalno otvorenih rana na dlanu, uvjerava je da mu je tako lakše.
"Prestani s tim, inficiraćeš se", podvikne mu ona tupo. To je odjek prazne brižnosti – okvir koji trune, kojeg razjedaju crvi. On će ga svakako odbaciti, iskoračiti iz njega.
Reći će – "A zar već nijesam, do kraja" – i zatvoriti se u sobu dok mu ne bude lakše.
Figurica je lopta od plastelina iz koje izbijaju ekseri. Izgleda kao albino morski jež. Prvi nalet ga uvijek iznenadi, najjači je. Vrisne, pa polako pritiska eksere dok traje zatišje. Narednih pola sata leži zgrčen, uvija se u bolovima uz jecaje, drži svoj molitvenik visoko iznad glave i stiska ga, cijedeći dlanove. Potočići krvi skupljaju se u jedan kanal. Krv otiče i kaplje, po obrazima, usnama i očima. Ekseri joj daju oštrinu. Oblizuje se, siše svoju presoljenu krv tražeći zamućenim pogledom vrata. Ona su zatvorena, prekrivena zastorom. Dlanovi pulsiraju u izdijeljenom bolu. Ne može se osloboditi bola iz utrobe, ali zna kako njega da oslobodi, kako da mu otvori nove prostore. Naučio je da ga rasporedi. Ruka je posljednji ventil izmučenog tijela, posljednja obmana razuma.
Za to vrijeme, ona sjedi na sofi s rukama na licu. Od njegovih vriskova kao da joj u ustima izrasta bezbroj oštrica. Grize se, žvače nadolazeće grčeve. Uplakana, daje sebi riječ da će mu uslišiti želju. Jer, dok je tamo, ne viče da će ubiti sebe. Sluša ga s pažnjom. On se uporno zaklinje da će ga ubiti, da će ubiti njega. To je jedini razlog zašto se još uvijek nada. Ubiću ga.
"Dosta je stajao tamo, predugo. Vrijeme je da ga spustimo", kaže dok broji nove rupe.
"Želiš li da ti pomognem oko slaganja?"
"Ne, samo da ga spustiš. Ostalo je na meni."
Podupire nogare stopalima. Noge mu se tresu od uzbuđenja. Merdevine podrhtavaju i ona žuri da ga snese. Kofer je četvrtast, starinski, glomazan i težak poput bagremovog sanduka. Palčevi joj ostaju ucrtani u debeloj, otežaloj prašini. Stoji pokraj kreveta dok on pažljivo uklanja sivi sloj, kao da i on ima neku posebnu vrijednost. Maši se zakačke, pa staje. Podiže glavu i gleda je s naglim podozrenjem.
"Izvini, ali za ovo mi treba samoća."
Ona se povlači u trpezariju.
Sati prolaze, a od njega ni glasa. Ne zna šta da radi. Boji se da će ga uznemiriti ukoliko uđe ili ga samo nazove. Boji se da ne rasprši njegovu posljednju radost. Pred balkonom se njišu čempresi zaklanjajući sunce, popodnevni zraci rešetaju zidove. Iz sobe ne dopire nikakav zvuk. Ona izlazi na balkon. Dvorište je pusto – sjever kovitla otpatke, tri crna mačića pokušavaju da ih dograbe. Sa balkona ispod iskače opušak, čiji se žar gasi u letu. Vjetar je sada topao; ona u njemu osjeća poznat miris. Miris sobe. Laganim pokretom u mjestu okreće se lijevo, nasuprot vjetru. Kroz rešetke na susjednom prozoru vire laktovi. Podsjećaju na dva napuštena osinjaka. Iznad njih se pomaljaju ogromni okulari. TENTO, 20 x 60. Licem joj pređe osmijeh – sjeti se puta u Austriju, odlaska na planinu i njihovog oduševljenja kada im je pokazao moćni sovjetski dvogled, kroz koji su posmatrali kako iz magle izranja Halštat. Nakon toliko godina, sve je ostalo daleko. On sada sa četvrtog sprata razgleda sivi kvart. Steže je u grudima dok sluša uzdahe ushićenja. On ne zna da je ona tu, vjetar od njega ide ka njoj.
Za večerom joj živahno priča o otkrićima. Nije u stanju da se usredsredi, privlače je njegovi izbušeni dlanovi uprljani burmutom.
"Zamisli, još miriše! Na logore, na Indijance. A prvo sam mislio da je barut."
Soba joj je odjednom skučena. Želi da ga prekine, ali pitanje zastaje na zubima. Pokazuje mu na bradu, tu se zalijepilo parče zgnječene šargarepe. On se otire, ostavljajući crn trag.
"Ne treba otvarati sve te stvari − odavno su tamo, pokvarene su, zarđale. Neka stoje kao ukrasi."
"O, mnoge od njih su još upotrebljive. Vidjećeš. Čuvao je samo ono što vrijedi."
Ujutru, krećući na posao, zatiče na noćnom stočiću stari džepni sat. Nikada ga nije nosio. U prvom momentu joj se čini da ne radi, a potom uviđa nešto neobično – dok sekundara kruži svojim ritmom, sekund po sekund, druge dvije kazaljke su nepokretne. Pokazuju tri i dvadeset. Ne sjeća se da su ostale u tom položaju zbog neke simbolike. Najprije će biti da su otkazale. A sekundara – bog će znati kako je preživjela. Vuče se sporo, kao da odbrojava neko prošlo, sasvim daleko vrijeme.
Javili su joj pred sam kraj radnog vremena. Našli su ga s tri rupe, nanizane duž trupa. Obdukcija je pokazala da je pucao linijom metastaze, redom: bešika – želudac – grlo. Ubio je njega, pa tek sebe. Posljednji je bio fatalan. Sahranili su ga do grla zakopčanog očevim mecima
Nikola Nikolić rođen je u Podgorici 1989. Završio je Fakultet političkih nauka. Piše romane, priče i eseje. Objavio je romane Čvor (Studio Mouse, 2011) i Meandar (Nova knjiga, 2014.), nekoliko priča i pedesetak blogova na portalu Vijesti.