Susjedova trava uvijek je zelenija. Pa i kada je glazba u pitanju. Susjedova uvijek zvuči bolje od one koju imamo pred vlastitim vratima
U zagrebačkom Tehničkom muzeju do kraja studenog otvorena je izložba naslovljena Jugoton – istočno od raja. Iz samoga naslova jasno je da je riječ o izložbi posvećenoj jugoslavenskom diskografskom divu, Jugotonu, u kojoj je autorsko-supružnički dvojac, koji čine Sanja Bachrach-Krištofić i Mario Krištofić, Jugoton prikazao iz vlastite, dizajnerske perspektive.
Izložba, u ne baš prevelikom prostoru Tehničkog muzeja, doista nudi ono što je i reklamirano – proces proizvodnje gramofonskih ploča i audiokaseta uz detaljno vodstvo dobro podučenog studenta-vodiča. Zanimljivo je, dakako, bilo vidjeti i kratke dokumentarne filmove. No multimedijalnost izložbe na tome staje. Možda bi ipak bilo zanimljivo poslušati neku od izloženih ploča, pa makar i .mp3 file koji bi se reproducirao putem nekog uređaja pokraj izložaka, kako bi se mogao dobiti i akustički dojam onoga što je dizajnerski pomno osmišljeno kao omot. Zanimljivo je da nije izložen ni jedan omot audiokaseta, iako je njihov proizvodni proces također dijelom izložbe kroz strojeve na kojima su “tete” obavljale različite repetitivne funkcije.
Prostor ili ljudi? Ono što je neupitno jest da izložba daje dojam da želi potaknuti nostalgiju za nekim minulim vremenima. Britanski glazbeni pisac Simon Reynolds u svojoj knjizi Retromania o takvoj nostalgiji smatra da se, među ostalim, javlja i kao želja za perpetuiranjem djetinjstva koje je, samo po sebi, bilo pojam imanja (viška) slobodnog vremena. Osim toga, može se nadodati i da slobodno vrijeme nije dio samo djetinjstva, nego i adolescencije, to jest razdoblja srednje škole i fakulteta kada su mladi, u ovome slučaju, u Jugoslaviji, otkrivali novu glazbu koja je dolazila s “mističnog” Zapada.
Susjedova trava uvijek je zelenija. Pa i kada je glazba u pitanju. Susjedova glazba uvijek bolje zvuči od one koju imamo pred vlastitim vratima. To je misao koju implicira već drugi dio naslova izložbe – “istočno od raja”. “Raj” je uvijek na Zapadu, koji je obilježen konzumerizmom i onime što bi se nazvalo engleskim pojmom trendsetting. Sudeći po onome što je prikazano na izložbi, “istočno od raja” nalazili su se ljudi željni onoga što se u “raju” događalo, potaknuvši tako domaću diskografsku industriju na (hiper)produkciju glazbe koja nalikuje “onoj drugoj”, ne stvarajući vlastitu i originalnu. Unatoč dojmu koji ostavlja naslov izložbe, to nije značilo da je tu kraj domaćoj produkciji, čemu prije svega proturječi pojava, primjerice, novog vala 1980-ih.
Osim dizajnerske perspektive, izložba donosi i prikaz tehnološkog postupka proizvodnje gramofonskih ploča i audiokaseta kroz izložene strojeve koji su pohranjeni u fundusu Tehničkog muzeja. Postupak, sam po sebi, jest zanimljiv, no sigurno bi bio još zanimljiviji kada bi se posjetiteljima izložbe ponudila ne samo priča vodiča (koji postupak objašnjava vrlo razumljivo i temeljito), nego i priča osobe koja je za tim strojem radila i koja je možda kroz svoj životni vijek doživjela i poneke neobične dogodovštine, koje se mogu pretočiti u anegdote prikazane na panelima uz fotografije i tekstualna objašnjenja proizvodnog procesa. Osim proizvodnog procesa, posjetiteljima izložbe nudi se i prikaz arhitektonskog projekta kompleksa u zagrebačkoj Dubravi, u kojem je danas smještena tvrtka nasljednica, Croatia Records, ali također bez nekog dubljeg osvrta i citata ljudi koji su ga sačinjavali. Tako se ostavlja dojam Jugotona kao prostora, a ne radnog mjesta velikog broja ljudi.
Žune za ciljnu publiku Sredinu prostorije zauzela je kružna vitrina u kojoj su izloženi tekstovi, potpisi, ploče, dokumenti – jednom (stranom) riječju – memorabilia. Tu su smještene i dvije zlatne žune, čiji je lik u animiranoj reklami sintagmom “nova ploča” najavljivao dolazak novih diskografskih izdanja na tržište. Zanimljivo je da je ista žuna korištena u jinglovima televizijskog programa Croatia Recordsa, vrlo hrvatskoga naziva Croatian Music Channel. Pored kružne vitrine smješteni su brojni omoti LP ploča koje su objavljene u Jugotonu. Izloženi su pritom omoti primarno domaćih izvođača, no osim njih, tu se nalaze i strani, čiji su nosači zvuka objavljivani pod licencom i ugovorom s nekim od stranih izdavača.
Izložba svoj potpuni smisao (nažalost) dobiva tek kada se pročita katalog, čija je cijena ne baš sasvim pristupačna (200 kuna, uz što dolazi i 9 CD-a u reizdanju Croatia Recordsa, čija je ciljana publika ipak nešto starija od dobi autora ovoga teksta). Tek je u katalogu objašnjeno da je zapravo riječ o dizajnerskoj perspektivi izložbe, koja više ili manje zaobilazi samu glazbu. Tu se tek i usputno spominju izdanja klasične glazbe zapadnoeuropske tradicije i to kroz ugovore za licencno izdavanje ploča diskografskih kuća kao što su Decca ili EMI. Od klasične glazbe u katalogu se pojavljuju tek dva dizajnerska rješenja za omote ploča: Muzički Biennale Zagreb iz 1961. i Sonate za violoncello i klavir Ive Mačeka i Stjepana Šuleka u izvedbi Valtera Dešpalja na violončelu i Ive Mačeka za klavirom). Sama izložba ipak je zakinuta za taj dio Jugotonova izdavaštva. Štoviše, čak se i popularna glazba uglavnom oslanja na poznatije izvođače kao što su Arsen Dedić ili Josipa Lisac.