u zaleđenom slapu presijavalo se daleko
sitno i hladno zimsko sunce. već je proučila sve
djedove knjige sa slikama i atlase prije nego se otac
uspio probiti do njih. na ulici se sudara
s ljudima i, premda se kroz oči ptice može činiti
kao onaj izdvojeni, najužurbaniji mravac, onaj
koji izgleda kao da je na trenutak zagubio nit
ona nigdje ne vidi nikakav pravi, imalo
stvarniji svijet od ovoga iz knjiga
vrh plimnog vala zatekao ga je u čamcu koji je
za suncem i jeguljama nosio šutljive ribare
daleko u kopno, duboko u strmi kanjon.
tek u kristalno prijepodne, lepet krilima
pucketanje zraka iznad vode
može razotkriti njegovo postojanje
radoznalom dječačkom uhu. brzom oku
pažljivog promatrača, vještog lovca na nesvakidašnje
pojave
oluja je trgala noć, užasnuti je pas lajao pa zavijao
pa lajao na podivljalu prirodu, dok je, očito ne tako senilni
djed na gornjoj terasi vitlao sabljom iz prvog svjetskog rata.
riječima: udri, ilija! izazivajući munju da ga uzemlji.
njegova šutnja puna je briga:
samo od smijeha može razbiti ogledala, čaše i sva
ona mala svjetla
pa nitko ništa ne vidi.
a što onda?
kao i jedna druga značajna osoba
rođen je iza šanka u šatoru, za vrijeme razuzdane bakanalije.
s ozarenih lica oko sebe udahnuo je raspucalo veselje pa
ga u dnu glave često peku zamamne sirene, raskošne
mogućnosti. platna oslikava riječima
riječima iza riječi i prazninama između njih.
za sezone, u slici često puta završe i ekološki
proizvedene trešnje. jagode
salata, čak i puževi ili gliste. nekim ljudima obično
bude zlo od njih, no svejedno ih kupuju
kao ludi
isplovio je brod. začuđena je ugledala svoje ruke i
osjetila kako su duboko zarivene u to beskrajno
preplavo iznad nje.
vremenom je počela preplitati sitne točke u daljini
s ovim ovdje i onim iza, vješto dajući svakom
čvoru osjećaj najvažnijeg u tkanju. kada su njene prste
snimili za televiziju, sve istkano je odjednom nestalo.
da mi misterij bio veći, uskoro je pred nekoliko kamera
i više milijuna sljedbenika, jednostavno iščeznula i ona
u sušnom razdoblju, kada sve ostaje dahtati
polegnuto nisko, uz zemlju, nitko ne daje pola
mjerice vode za vjerojatnost u kojoj preživljava.
zato se, kada mu je već unaprijed sve oprošteno
posvetio razvijanju začudnih sposobnosti.
danas, primjerice
dokazuje nepostojanost vidljivog: gledan između prstiju
s udaljenosti od oko jednog pedlja
vješto izmiče oštrom pogledu i svi plješću njegovoj
domišljatosti
oko mjeseca su se namotavali kolobari
u duginim bojama. a onda je trajalo danima. čitavi
su gradovi bivali otpuhivani, a na njihova su mjesta
dolazila neka deseta sela. ili jezero s otokom
bijele litice, planina pod snijegom. vulkan.
učini joj se da je zbrčkana
jer misli svijet, obrva i zeleno odjednom
pa se zastidi. i nikad to nikome ne spominje
pojavio se prije vremena. u ne-vremenu. ostavljena je praznina
jer još nije izmišljena ikakva stvarnost za njega.
izbila je ura u predsoblju od čega su zabrujale
male keramičke figurice u podnožju zvuka, a njoj je snoliko
devetomjesečno plutanje nepovratno isprano iz sjećanja.
najviše je volimo kada govori više likova odjednom: kada
se vrijeme oduži, zatvorenih očiju među prstima može
prepoznati kišu. nabrojati odakle dolazi, po čemu je sve
lila, iz čega je isparila kao rosa i slično.
kad je bila mala prijateljice su je zvale Madame S’Curie.
više iz straha nego iz zloće
primijetio je da se oko običnog uzdaha čitava magla
počne namatati u klupko, nešto obezglavljeno
i bestjelesno zrakasto izbija iz svakog obrisa, a sve su
sjene uvećane. samoću prispodobljuje povratku u
okrutne dječje ruke. tragove sladoleda, rastopljenih
čokoladnih prstiju ostavlja na vidljivim mjestima:
prekidaču, telefonu
ogledalu… zna da to nekoga ljuti, ali je vrlo zadovoljan
kada se često spominje njegovo ime
bilo je tako hladno da je i najmanji pokret zraka lomio
stabla kao su ledene sige. prvi je vrisnuo kad su krošnje
nestale u vlastitim odrazima u vodi.
uvjeren u smisao i redoslijed događaja, uvijek želi znati
gdje su mu leđa i općenito je sklon brinuti o previše toga.
nevidno sunce zagrije mu misao na drage, zažari mu vrhove
ušiju, a oni znaju da je s njima. jednom se zbog toga prijavio
u emisiju o čudacima s raznoraznim sposobnostima gdje
se pred kamerama, očima nacije, potukao s jednim od rezervnih
apostola i travestitom kineskog podrijetla koji želi postati
predsjednik svemira
bila je samo jedna između mnogih drugih. papirić s brojem
i blijedi plavičasti pečat dugo su vremena
bili sve što je znala o sebi. napokon je i to
prestalo imati ikakve važnosti.
gleda u svijet i kako se pojavljuje. onda namršteno
piše u svoje sjećanje, a kad otvori oči kaže: bemti!
tako se dakle kreće taj svemir – od jedne do druge
podudarnosti
ležao je s tustim sjenama u lijeno poslijepodne. njegovo
je djetinjstvo bilo nijemo i meko, a svi rođendani isti.
u doba kada su jezera još uvijek bila rijeka, a gradovi
na njenim obalama bogati svakojakim životom, ništa ga se
nije previše ticalo. nakon kuge koja je
pomela sve što je preostalo nakon bujica, osjećaj da je
vrijeme beskonačno, toliko da se može reći kako ga nema,
neprestano se pojačava. naravno, neki sumnjaju da je on taj
lica prodavačica na muškom odjelu bila su uplašena.
zujava kasa u daljini je izbacivala mali pravokutni
račun s točnim vremenom iznosom porezom šifrom
prodavača, a kleptomani su u grudnjake, džepove
torbe trpali crnu kožu
novčanike, čarape, donje rublje, remen, tri sjajne kopče...
kada hoda kroz trnje njezina se stopala razdvajaju
drhtavo poteku između oštrih bodlji.
kada poželi može razrezati svijetlo od tamnog.
ali samo je jednom bila tako ljuta
sjedili smo na suncu, na klupi, na kraju livade
na početku šume. svaki put kad bi se
oglasile ptice utihnuli smo kao mala djeca
kad ih u visokoj crkvi iznenade orgulje
pa puni iščekivanja napnu tijelo. potpuno
opčarani mogućnošću da nam se ptice zaista
rugaju, drijemali smo točno usred velikog
zelenog zagrljaja čekajući ga da nam se
pridruži, da postanemo parni i djeljivi
napokon zaigramo na dva gola