#440 na kioscima

2.6.2005.

Stjepan Balent  

Zbiljna drogerija


u zaleđenom slapu presijavalo se daleko

sitno i hladno zimsko sunce. već je proučila sve

djedove knjige sa slikama i atlase prije nego se otac

uspio probiti do njih. na ulici se sudara

s ljudima i, premda se kroz oči ptice može činiti

kao onaj izdvojeni, najužurbaniji mravac, onaj

koji izgleda kao da je na trenutak zagubio nit

ona nigdje ne vidi nikakav pravi, imalo

stvarniji svijet od ovoga iz knjiga

vrh plimnog vala zatekao ga je u čamcu koji je

za suncem i jeguljama nosio šutljive ribare

daleko u kopno, duboko u strmi kanjon.

tek u kristalno prijepodne, lepet krilima

pucketanje zraka iznad vode

može razotkriti njegovo postojanje

radoznalom dječačkom uhu. brzom oku

pažljivog promatrača, vještog lovca na nesvakidašnje

pojave

oluja je trgala noć, užasnuti je pas lajao pa zavijao

pa lajao na podivljalu prirodu, dok je, očito ne tako senilni

djed na gornjoj terasi vitlao sabljom iz prvog svjetskog rata.

riječima: udri, ilija! izazivajući munju da ga uzemlji.

njegova šutnja puna je briga:

samo od smijeha može razbiti ogledala, čaše i sva

ona mala svjetla

pa nitko ništa ne vidi.

a što onda?

kao i jedna druga značajna osoba

rođen je iza šanka u šatoru, za vrijeme razuzdane bakanalije.

s ozarenih lica oko sebe udahnuo je raspucalo veselje pa

ga u dnu glave često peku zamamne sirene, raskošne

mogućnosti. platna oslikava riječima

riječima iza riječi i prazninama između njih.

za sezone, u slici često puta završe i ekološki

proizvedene trešnje. jagode

salata, čak i puževi ili gliste. nekim ljudima obično

bude zlo od njih, no svejedno ih kupuju

kao ludi

isplovio je brod. začuđena je ugledala svoje ruke i

osjetila kako su duboko zarivene u to beskrajno

preplavo iznad nje.

vremenom je počela preplitati sitne točke u daljini

s ovim ovdje i onim iza, vješto dajući svakom

čvoru osjećaj najvažnijeg u tkanju. kada su njene prste

snimili za televiziju, sve istkano je odjednom nestalo.

da mi misterij bio veći, uskoro je pred nekoliko kamera

i više milijuna sljedbenika, jednostavno iščeznula i ona

u sušnom razdoblju, kada sve ostaje dahtati

polegnuto nisko, uz zemlju, nitko ne daje pola

mjerice vode za vjerojatnost u kojoj preživljava.

zato se, kada mu je već unaprijed sve oprošteno

posvetio razvijanju začudnih sposobnosti.

danas, primjerice

dokazuje nepostojanost vidljivog: gledan između prstiju

s udaljenosti od oko jednog pedlja

vješto izmiče oštrom pogledu i svi plješću njegovoj

domišljatosti

oko mjeseca su se namotavali kolobari

u duginim bojama. a onda je trajalo danima. čitavi

su gradovi bivali otpuhivani, a na njihova su mjesta

dolazila neka deseta sela. ili jezero s otokom

bijele litice, planina pod snijegom. vulkan.

učini joj se da je zbrčkana

jer misli svijet, obrva i zeleno odjednom

pa se zastidi. i nikad to nikome ne spominje

pojavio se prije vremena. u ne-vremenu. ostavljena je praznina

jer još nije izmišljena ikakva stvarnost za njega.

izbila je ura u predsoblju od čega su zabrujale

male keramičke figurice u podnožju zvuka, a njoj je snoliko

devetomjesečno plutanje nepovratno isprano iz sjećanja.

najviše je volimo kada govori više likova odjednom: kada

se vrijeme oduži, zatvorenih očiju među prstima može

prepoznati kišu. nabrojati odakle dolazi, po čemu je sve

lila, iz čega je isparila kao rosa i slično.

kad je bila mala prijateljice su je zvale Madame S’Curie.

više iz straha nego iz zloće

primijetio je da se oko običnog uzdaha čitava magla

počne namatati u klupko, nešto obezglavljeno

i bestjelesno zrakasto izbija iz svakog obrisa, a sve su

sjene uvećane. samoću prispodobljuje povratku u

okrutne dječje ruke. tragove sladoleda, rastopljenih

čokoladnih prstiju ostavlja na vidljivim mjestima:

prekidaču, telefonu

ogledalu… zna da to nekoga ljuti, ali je vrlo zadovoljan

kada se često spominje njegovo ime

bilo je tako hladno da je i najmanji pokret zraka lomio

stabla kao su ledene sige. prvi je vrisnuo kad su krošnje

nestale u vlastitim odrazima u vodi.

uvjeren u smisao i redoslijed događaja, uvijek želi znati

gdje su mu leđa i općenito je sklon brinuti o previše toga.

nevidno sunce zagrije mu misao na drage, zažari mu vrhove

ušiju, a oni znaju da je s njima. jednom se zbog toga prijavio

u emisiju o čudacima s raznoraznim sposobnostima gdje

se pred kamerama, očima nacije, potukao s jednim od rezervnih

apostola i travestitom kineskog podrijetla koji želi postati

predsjednik svemira

bila je samo jedna između mnogih drugih. papirić s brojem

i blijedi plavičasti pečat dugo su vremena

bili sve što je znala o sebi. napokon je i to

prestalo imati ikakve važnosti.

gleda u svijet i kako se pojavljuje. onda namršteno

piše u svoje sjećanje, a kad otvori oči kaže: bemti!

tako se dakle kreće taj svemir – od jedne do druge

podudarnosti

ležao je s tustim sjenama u lijeno poslijepodne. njegovo

je djetinjstvo bilo nijemo i meko, a svi rođendani isti.

u doba kada su jezera još uvijek bila rijeka, a gradovi

na njenim obalama bogati svakojakim životom, ništa ga se

nije previše ticalo. nakon kuge koja je

pomela sve što je preostalo nakon bujica, osjećaj da je

vrijeme beskonačno, toliko da se može reći kako ga nema,

neprestano se pojačava. naravno, neki sumnjaju da je on taj

lica prodavačica na muškom odjelu bila su uplašena.

zujava kasa u daljini je izbacivala mali pravokutni

račun s točnim vremenom iznosom porezom šifrom

prodavača, a kleptomani su u grudnjake, džepove

torbe trpali crnu kožu

novčanike, čarape, donje rublje, remen, tri sjajne kopče...

kada hoda kroz trnje njezina se stopala razdvajaju

drhtavo poteku između oštrih bodlji.

kada poželi može razrezati svijetlo od tamnog.

ali samo je jednom bila tako ljuta

sjedili smo na suncu, na klupi, na kraju livade

na početku šume. svaki put kad bi se

oglasile ptice utihnuli smo kao mala djeca

kad ih u visokoj crkvi iznenade orgulje

pa puni iščekivanja napnu tijelo. potpuno

opčarani mogućnošću da nam se ptice zaista

rugaju, drijemali smo točno usred velikog

zelenog zagrljaja čekajući ga da nam se

pridruži, da postanemo parni i djeljivi

napokon zaigramo na dva gola 

preuzmi
pdf