Netipični coming of age film u kojem se radnja ne temelji na konvencionalnim tinejdžerskim dilemama i trilemama, nego mladenačkoj borbi sa smrću
Me, Earl and the Dying Girl, r. Alfonso Gomez-Rejon, 2015.
Reče mi sedmogodišnji nećak prije nekoliko mjeseci, usred posve neobaveznog razgovora, kakvi se samo s djecom mogu voditi, kako se ponekad pita zašto uopće postoji. Budući da imam pedagošku naobrazbu, pokušao sam mu dati odgovor što primjereniji njegovoj dobi, a kasnije sam oduševljeno prepričavao njegovo pitanje ukućanima. Isto se pitanje meni intenzivno vrtjelo glavom u trinaestoj godini, kada mi je dijagnosticiran rak kosti. "Zašto se baš meni to događa?", upitao sam glasno u bolesničkoj sobi koja mi je postala drugi dom. Igor, koji je bio nekoliko godina stariji i imao daleko više pameti, odgovorio mi je protupitanjem: "Bi li bio sretniji da se nekome drugome to događa?" Štrecnula me njegova kontra, shvatio sam koliko je moje pitanje zapravo sebično. Igora prilično dobro pamtim, najviše po smirenom glasu i blagom pogledu. Jedan je od rijetkih koji je napustio sobu 18. Ne čujem se s njim, nisam u kontaktu s ono malo preživjelih, niti se želim čuti s roditeljima preminulih, naprosto nemam snage za takvo što. Dok posjetim preostalo medicinsko osoblje, pričamo o sadašnjosti i planovima, nerado se dotičemo prošlosti. Prebolno je to svima nama, prisjetiti se mladih koje je bolest nadvladala. Neke detalje nikako ne mogu zaboraviti – reakcije na kemoterapiju, konstantnu izolaciju i nošenje maske, postupno otpadanje kose i odbijanje brijanja glave. Osjetljivost na zvukove, naročito noću, kad bi dječji plač odzvanjao hodnicima. Trotjedne pauze kod kuće, u svrhu oporavka. Učenje kod kuće. Manjak prijatelja. Samosažaljenje. Strah od smrti. Previše toga pamtim, sve to živi u meni premda je prošlo dvadeset godina. Razmišljam o svojim minulim i aktualnim bolestima, a ponekad se, poput svojeg nećaka, pitam zašto uopće postojim.
Terapeutski prikaz malignosti Sjećanja na bolesničku ulogu u tinejdžerskim danima potaknula je komična drama Me, Earl and the Dying Girl koja je premijerno prikazana na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu. Riječ je o netipičnom coming of age filmu u kojem se radnja ne temelji na konvencionalnim tinejdžerskim dilemama i trilemama. Glavni lik je snalažljivi Greg Gaines (Thomas Mann) koji se lako uklopi u svako društvo, a vrijeme provodi tako što snima obrade filmskih klasika s vršnjakom Earlom (Ronald Cyler II). Gregov se život mijenja nakon što ga majka primora da se počne družiti s Rachel Kushner (Olivia Cooke), djevojkom kojoj je dijagnosticirana leukemija. Po ritmu pripovijedanja, film je na trenutke hiperaktivan kao da ga je režirao Wes Anderson, dok je u sadržajnom smislu više nego korektno konkretan, daleko pametniji i humaniji od većine tinejdžerskih filmova čija je primarna svrha zabavljanje mladeži. Zahvaljujući terapeutskom prikazu malignosti, gledatelj će vjerojatno postati svjestan manje vidljivih benignosti.
Zanemarimo li povremenu prisutnost klišeja, čije se korištenje može protumačiti kao svjesni postupak ironizacije tinejdžerskih filmova, moramo ustvrditi da je Me, Earl and the Dying Girl nevjerojatno hrabar i edukativan film i za mlađe, i za starije generacije – čine ga pametni dijalozi i uvjerljive glumačke izvedbe glavnih i sporednih glumaca. Sasvim je prikladan za srednjoškolski proces obrazovanja – trebao bi se pogledati na satovima etike ili filozofije, mogao bi poslužiti kao uvod u raspravu o smrtnosti čiju stalnu prisutnost redovito ignoriramo, neovisno o dobi. Iskusnijim će gledateljima, naročito onima koji su doživjeli ili preživjeli malignu bolest, film poslužiti kao podsjetnik na činjenicu koliko im je zapravo dobro u životu. Olivia Cooke briljantno je predočila muke s kojima se bolesnici svakodnevno susreću – u pravilu sve počne gubitkom samopouzdanja jer strah neprimjetno nadjačava nadu u oporavak, očaj se pretvori u beznađe, što ponekad rezultira i odustajanjem od liječenja. Zdrav čovjek možda neće posve pojmiti lik bolesne djevojke Rachel jer zdrav čovjek nema običaj razmišljati o bolestima, ali će je zato itekako shvatiti oni koji su (ne)uspješno napustili bolnički pakao, ostavivši u njemu dio sebe, bilo kao pacijenti, ili kao roditelji bolesnoga djeteta. Grafička novela Šavovi (Modesty stripovi, 2012.) Davida Smalla i esej Akvarij Aleksandra Hemona također uspješno govore o težini malignih bolesti. Small opisuje kako se nosio s rakom u tinejdžerskim godinama, dok Hemon u eseju opisuje kako mu je umrla kći. Iznimno iskrena, oba djela iziskuju jači čitateljski želudac. Glavni muški lik, Greg Gaines (Thomas Mann), također bi se mogao svidjeti gledateljstvu; mnogi bi se tinejdžeri makar djelomično mogli pronaći u Gregovoj ulozi – njegovo balansiranje među mnogim nespojivim društvenim skupinama zapravo je krik upomoć, nestabilno izigravanje emocionalne stabilnosti. Nesposoban za izgradnju dubljeg odnosa s vršnjacima, nesigurni Greg sa svima uspijeva čavrljati, ali ne i razgovarati, a nalazi se u godinama kada se redovno stvaraju prva prava prijateljstva koja po intenzitetu mogu biti jača i od krvnih veza. U srednjoškolskom razdoblju, kada se mišljenja i stavovi nadograđuju iz dana u dan, u mnogima se javlja potreba za duhovnim srodnicima; bilo glasni i prepotentni, bilo samozatajni i odgovorni, srednoškolci stječu potrebu da nekoga zaštite i da budu zaštićeni, a upravo se te potrebe Greg grozi pa je nastoji zatomiti tako što stvara brojna neobavezna poznanstva.
Dileme zdravog svijeta Osim Grega, i sporedni se likovi ističu po posebnosti – Gregov otac (Nick Offerman) intelektualni je osobenjak nalik urbanom pustinjaku, Rachelina majka Denise (Molly Shannon) ima problema s alkoholom, a ističe se i lik nekonvencionalnoga profesora McCarthyja (Jon Bernthal), u čijem kabinetu Greg i Earl provode slobodno vrijeme. Nesavršeni protagonisti zanimljivi su gledateljstvu jer lakše stvore zaplet i priču učine pokretljivijom. Premda govori o individualnoj borbi s bolešću, što često rezultira smrću, film Me, Earl and the Dying Girl nedvosmisleno slavi život. Mučni motiv bolesti otvara se s više aspekata – bolest je prikazana izuzetno realno i bez upotrebe sladunjavih elemenata. Izostavimo li Rachelinu majku te vršnjake Grega i Earla, ispast će da Rachel ulogu bolesnice proživljava sama, jer bolest i bolesni ljudi kod zdravih pojedinaca izazivaju nemir, štoviše, nelagodan strah, što koči gotovo svaki oblik normalne komunikacije. Bolest plaši, a rijetki pokušavaju i uspijevaju nadvladati strah. Što kazati bolesniku, kako ga utješiti i koje mu se pitanje uopće smije postaviti, dilema je koja redovito muči zdrav svijet koji je prisiljen komunicirati s bolesnicima. Gomez-Rejon u svom redateljskom prvijencu uspješno prikazuje sraz između zdravih i bolesnih pojedinaca te na nespektakularan način prezentira mladenačku borbu života i smrti. Hoće li film Me, Earl and the Dying Girl biti dostupan mladima koji se približavaju zrelosti, uvelike ovisi o odgajateljima i obrazovnim radnicima. Gomez-Rejon napravio je svoj dio posla, a sada je red na pojedincima da nekako taj tinejdžerski biser učine dostupnijim.