Željko Jerman  

Egotrip - Živjeli mrtvi!!!

kolumna

Zapravo, zahvaljujući ponekima poput šjore Marine, barba Ješe, gospona Rusa, kolega Šuvakovića, Maračića i još nekih, čije drago ime ne želim spominjati, jer sam im intimno “U SVEMU NAJ, NAJ, NAJ...”, a koji me se sjete i (pri)pišu mi kajgod dobrog zvezano uz moj LIK I DJELO, lupim se po koljenu, ustvrdim – yes bogati, jesam, postojim! (Tome smo se jednom davno frend Spiralko i ja mamurno čudom čudili – kako taj komad noge pripada nama? Danas poimam to kao najnormalniju činjenicu. I taj komadić tijela sam, za sada... JA!). Pa BUM (!) dlanom u čelo, pa još jače da zaboli i, stvarno: “ŽIV SAM” (i ne preradosno zaključim, iako mi nije drago što su me izvjesni kunstići ŽIVOG SAHRANILI). Crni, ko pri razvijanju pregorjeli c/b film, kmične misli, zle sile mrakače i njima bliski đavli; pokrenu tom UDARNOM SAMOSPOZNAJOM cjelodnevnu depresivnu projekciju o smislu tj. više o BESMISLJU SVEGA. Pogotovo kada nakon trideset i pet (35!) godina rada na radovima, začmem komparativnu analizu življenja nekih svojih vršnjaka (čiji se rad bazira na bježanju od rada) i svog života(renja). Ma da samo vršnjaka! Usporedim se sa njihovom “balavom” dečurlijom, i, i... dođe mi da pošaljem svoj VELIKI ART – EGO u 3 (galerije) PM, te da nemilice počistim pun tavan i garsonijeru svojih “djela” u doba kada se odvozi krupni otpad, iliti bar kontaktiram par prefriganih dilera, pak budzašto (koju hiljadu europejaca) odstranim svoja govna, zrihtam prostor i ako ništa drugo – kapne lova od najma!

Papige, kurve i svećenici

Je, da, lako je to reći, ali je teško, teško izvesti, jerbo bih se mogao poslije batom mlatiti po glavurdi i spoznati... to boli nekog drugog, ne mene... TO NISAM JA!!! Onda, što me zapravo muči, štovani moji malobrojni vjerni čitatelji? Jednostavni fakti! Radoholičar sam (nema veze s alkoholičar, iako se da začvorati!) stvaram na više područja, od tzv. “slikanja” do skribomanskog pisanja, a kao samostalan umjetnik nemam vikende, praznike, godišnji odmor... radim nonstopno... “za čavle”. Zaposlenici međutim i dalje šljakaju po onoj staroj (još) jugoslavenskoj maksimi: “Ne možete nas tako malo platiti, koliko mi možemo malo raditi”! I dobivaju fine plaćice, regrese, furaju se na izmišljena bolovanja, skopaju si svako malo produljene vikende... alti, jedino zbiljski prorade dok ih trefi vrli fuš! Na poslu pak iz dosade, koristivši “službeno” računalo, šalju uokolo kojekakve ŠEVErine, il vickaste mejlove. Pokatkad i meni:

Nakon nedjeljne mise, obrati se žena župniku: “Velečasni, čula sam da ste i vi ljubitelj ptica, pa sam mislila da biste mi možda mogli pomoći u vezi ovog mog malog problema. Naime, imam dvije ženske papige koje su mi jako prirasle srcu, ali problem je u tome što su od prijašnjeg vlasnika naučile reći proste rečenice od čega ih nikako ne mogu odviknuti!” “Koje rečenice?”, upita svećenik. “Znaju reći samo: “Bok, mi smo kurve. Jeste li za malo zabave?”, odgovori crveneći se žena. “Pa to je stvarno strašno”, kaže svećenik, “ali mislim da imam rješenje za taj vaš problem. Dovedite svoje papige kod mene, pa ćemo ih ostaviti neko vrijeme s dvije moje muške papige koje po cijeli dan mole krunicu i citiraju dijelove Biblije.”

Sljedećeg dana žena dovede papige kod svećenika i ovaj ih unese u prostoriju sa svojim papigama. Nije ih ni postavio na stalak do svojih, a ženine dvije će uglas: “Bok, mi smo kurve. Jeste li za malo zabave?” Na to se jedna od svećenikovih papiga okrene drugoj i kaže: “Stari, bacaj krunicu.. naše su molitve uslišane!”

Vozikaju se ti “boležljivi” automobiljerosi u skupim kantama, odlaze za djelatnog vremena svakočasno u “hoch” kafiće, pijuckaju jegere i viskaće, obitelj vode na skupe večere, vikenduju u kućama kakve mi “obični” artist – liberalisti gledamo samo u sapunicama itd. & itd.!

Tko je zapravo mrtav?

Slika mi se na monitoru ovdje počinje pretapati, kao kada se radi videomontaža, slova prelaze u neoštrinu, kolor kockice, dok aktualan listić s oznakom “W” i natpisom “ŽIVJELI MRTVI – Micr...” na dnu ekrana (tamno plavi) mijena boju, zacrveni se i zatitra, ter transformira tekst u “PINACLE PRODUCT...” Kvadratići se zagube i preda mnom se pojavi ŽIVA MRTVA MAJKA, iz vremena početaka 70-ih god. 20. stoljeća, u kadru kojeg rabe priučeni maheri na spikericama tijekom TV-Dnevnika. Vičan takvim šokovima, ne uznemirim se, već je hrabro pogledam u oči i velim: “Marta, nemoj, molim te, znam kaj hoćeš reć”! Neznani režiser sada zumira lagano ka staroj, a ona progovori tek kada joj lice bude u gro planu:

“Lepo sam ti uvek govorila – pusti umetnost, bavi se nečim pametnijim, uči dalje, ne napuštaj gimnaziju, ti si retko pametan i intelegentan dečko! I, viš, sad si došel na moje”! “Ne seri stara! Još samo reci da sam mogel bit doktor, pa bu sve O.K.”. Portret se ponovno pretapa, i pretvara mamicu u staricu! “Eko, mogel si bit doktor” – neumoljiva je Marta, kao što je ostala do kraja života. “Daj zajebi, poznata spika; mogal sam onda primat kovertice, kupit kuću u onom šminkerskom propalitetu od Opatije, kupat se u đubretarskoj Slatini, a tebe u novom merđi furat po selendri Praputnjaku i cijelom CRO – POP Primorju, da svi vide kakvog velikana sina imaš... nego, kad si već tu... znaš da je riknul stric Francek”? “Zbilja – zaprepasti se mat – nisam ga još srela”. “Bolje da ga ne sretneš, opet bi ti svašta reko... hm..., ali i ovak ćeš imat neugodnosti sa njime, sjeti se kakve ti je anonimne dopisnice slao... hahaha”!

“Maš prav, pisal je da sam sam mu vkrala dedovinu, (ko ima oca, ima i koca!) al nebum i raku i nek mi se bude PROKLETO DO GROBA – zasuzi stara sa ekrana – no kak znaš da je vumrl”? “Pa bil sam sa Jedinima na Mirogoju za Svih Svetih, i Ništ Svetih... vizitirao prvo tebe i druge Zombače pokopane u MOM GROBU (koji još uvijek nije moj, nego od tvog kraj-ležnika uje Karla). Potom smo ošli do grobeka kade su deda, baka i tata, onog kog si je Franjo izboril, pa te nisam mogao prilegnut tati. I, zbog blata, skliske kosine, te nadgrobne ploče uz koju je bio naslonjen tek odštancan drveni križ s natpisom: “FRANJO JERMAN 1918 – 2004”, skoro odletio red niže... pridržao me sinko Janko, sad već viši od mene. Nije mi bilo jasno; dal da se smijem il plačem? Ta ipak je on brat moga Fatera, und, ma kakav bio, bili smo si jedno vrijeme bliski. Nu, što će ti sada pisati? PROKLETO TI BILO I POSLIJE GROBA”??? Smijem se ko blesav, a mutka šuti i skoro prijekorno me gleda. “O mrtvima samo dobro” – izusti ofucak. “Ma, nemoj mi tako govorit! Kog se vraga mogu sjetiti u svezi strica “dobrog”. Uostalom vi GORE živite bolje nego mi DOLJE, pa se pitam tko je zapravo mrtav. VI IL MI? Čisto vam zavidim i odavde vrištim: ŽIVJELI UMRLI!!! Kao što su nedavno kolone trenutno živih (1.11.) mumljale zauzevši mi mirogojski bus, zagorčivši mi život puno dana, ponajviše dan prije i poslije MRTVODANA! Pas mater, sjete vas se samo tog datuma! Zapravo ponajviše sebe! I misle uglavnom urediti počivališta zbog drugih a ne vas, Zombica moja mila! Kaj buju rekli susjedi i familija ako će grob izgledat ko kontejner za smeće(!?!) to ih brine, uglavnom...”.

Kraj svih mojih tendencija

“Ipak, trebal si bit doktor” – ponovi Marta nakon tolikih zaludnih riječi! Ajme, sad mi puko muvi! “Jel ti voliš svog unuka – zaderem se – i, znaš li što je izjavio kada je imao 8 godina... ne znaš naravno, nisi ga nikada slušala, samo si brbljala o svojim problemima... pa čuj sada – “Blago meni! Imam slavnog tatu koji zna dobro kuhati, a neka djeca imaju roditelje koji su SAMO DOKTORI”... Ha, kak ti je sad, si bar nekaj od tog skužila”?

Redatelj s druge bande života, odzumira lice i završi scenu poput kraja TV Dnevnika; Marta ustaje sa stolca, stavlja neke papire na stol, rukuje se s gospodinom Kosturom (taj je sigurno bio toliko ružan za zemaljskog života, da je radije odabrao u novom življenju svoj završni oblik, nego da npr. bude bebek, momak, oliti starček!)... mahne mi, te se u djeliću sekunde preinači u figuru iz dana kada je još bila mlada mama! Te nesta s mog Kompa “satelitskog” prijenosa iz svijeta ŽIVIH MRTVACA. Posljednje prije prekida emisije i prije nego što sam nanovo oglušio, uz spiralnu vrtnju lećaste galaksije (vjerojatno naše, ne valjda slične Andromedine, ona za svoje umrla bića zasigurno emitira na drugoj frekvenciji) čuo sam pojanje mješovitog zbora... pjesmu:

VILA VELEBITA / Oj ti vilo, vilo Velebita / Ti našeg roda diko ... / Živila oj premila / Ti vilo svih Hrvata... A kako su se na monitoru nanovo iz kvadratne pretapajuće magle pojavljivala slova, učinila mi se (je il nije, kako mogu biti siguran?) završnica uglazbljenih stihova – ovako: “ŽIVJELI MRTVACI”!

No, homo dalje pisati... što uistinu nije lako poslije nenajavljenog programa, pa i meni, čoviku NA RUBU PAMETI (kako ste i pored koga gori druže, sorry... gospodine Krleža?).

Svejedno sam uspio vratiti se! I zapitati; zbilja, zašto nisam postao liječnik, a fasciniran doktorom Kilderom (prva igrana limunada na, u nas prapočetku TV-ere, serija koju sam zdušno pratio, u kojoj lijepi mladi stažista dijagnostički i svakako pobjeđuje rutinirane uvažene specijaliste), te u zbilji uzoritim stručnjakom za TBC – pluća u neposrednoj mi blizini, Matoicom, koji se zatvarao u svoju sobu i opio nakon smrti svakog pacijenta... warum??? Ipak, sudba je htjela drugačiji razvoj događaja; u toj bolnici gdje je radio dr. Matoica, umro je moj očka! Išao sam u 1. razred gimnazije & naišao na grozno, bespametno nerazumijevanje profaća, a moj je odgovor bio BUNT!!! Nestali su tada u meni i zadnji kriteriji uljudbenog ponašanja, poslušnosti, poštovanja autoriteta; nenamjerno, već kao reakcija na tzv. pedagoge, njihov odnos prema mojem jošte pubertetskom ja. ZBIO SE PRIJELOMNI TRENUTAK. Vjerojatno, to nitko od povjesničara umjetnosti nije zamijetio... tada sam ja počeo preobrazbu u JA! Zgadili su mi se isprva “učitelji”, zatim šul – kolege i kolegice, sa svojim nevjerojatnim podilaženjem profesorima. Zamrzio sam sve institucije, relevantne za taj moj čas. I ćao doktori, ćao oni što sam stvarno cijenio i obožavao – naučnici prirodnjačkog usmjerenje... biolozi, astronomi, kemičari, astrofizičari... To je označilo KRAJ SVIH MOJIH TENDENCIJA ka uobičajenom “doktorizmu”, lijepom i zdravom načinu obitavanja, karijerizmu, automobiljerizmu... a o mojim religijskim aspektima, koji su i tako bili načeti, da i ne govorim.

“Željko Jerman nije prvi pokušao prijeći granice i savladati ograničenja klasične fotografije. Ali, u nas upravo je on to učinio najradikalnije i s najvećom mjerom uvjerenja o opravdanosti svoje namjere i načina. I učinio je to upravo u trenutku zastoja ili bar stabilizacije razvitka prometanja fotografije u našoj sredini.

Tumačenje i vrednovanje njegovih dosadašnjih radova mogli bismo staviti u vezu s kretanjima u drugim područjima oblikovanja poruka na zadanoj površini. Mogao bi netko povući paralele između Jermanovog tretiranja prostora u kojem se razvija njegovo viđenje stvari i trendova koji se javljaju u slikarstvu. Nisu isključene ni vrlo tijesne usporedbe s nekim likovnim pravcima. S tašizmom na primjer. Štoviše, ni uspoređenja s nekim pojedincima ne bi bila posve bez uvjerljivosti. S nekim dadaistima na primjer.”

U oceanu artizma!

E, yes! Štovani i dragi pok. gospodin Radoslav Putar, prvi je shvatio moje skretanje iz sfera “normale” u OCEANE ARTIZMA, no trebalo je raditi i raditi, taj “bunt sa razlogom” izbaciti iz sebe, formirati ga u suvisli artefakt, bez ikakvog predznanja, već onako intuitivno kako mi je NadDuh (meni onda nesvjesnom) poručio. Profesor R. P. i Ja, našli smo se 8 godina poslije presudnog događaja, s time da sam bio dva ljeta u potrazi za “novim, duhovnim ocem”. I, und, &... nikada u životu do groba i poslije, neću mu zaboraviti tu svesrdnu podršku.

Zašto spominjem sve to baš SADA? Kakve petlje obstoje med propalim zoologom ili liječnikom, naknadnim artistom, mamom i tatom te Radoslavom prof. Putarom? Ima, ima, i to toliko mnogo da sam sve više uvjeren kako će ta “instant fikcionalna” kratka proza u vidu kolumne, jednoga sretnoga dana, “kad ne bude mene” (a bude, bude...), završiti u debeloj, najmanje 300-stranoj knjizi.

Biti će mi konačno GORE (nadam se) divno i imat ću razloga na sto (100!) metarskoj roli fotopapira napisati kemikalijama intimnu parolu: OVO JE MOJ SVIJET – ŽIVJELI MRTVI!!!