Suzana Marjanić  

Životinje su moja braća i sestre

U povodu svoga dokumentarnoga filma Kinofil napisali ste, među ostalim, sljedeće: “U BiH se provodi iznimno nepravedna nasilna te nadasve prljava politička i medijska kampanja koja za ishod ima donošenje zakonske odredbe kojom se mijenja dosadašnji Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja te kojom se (vezano za dio koji se tiče napuštenih životinja, pasa) legalizira masovno i neselektivno ubijanje cijele populacije napuštenih pasa”. Recite, kakvo je stanje danas?

Iako još od Austro-Ugarske postoje šinteri, iako je u međuvremenu bilo i nekoliko ratova u kojima su stradavale i životinje (za vrijeme posljednjeg su djelovali i šinteri), iako se od kada postoji današnja BiH, psi ubijaju redovno, te iako je do sada pobijeno na stotine tisuća nevinih pasa, a i dalje se navedeno čini, ipak primitivizmu nema kraja – rješenje koje se nudi zapravo je masovno ubijanje. Pravi problem zapravo tim osobama nisu psi, već civiliziran zakon koji je donesen 2009. godine, a koji nudi efikasnu civiliziranu metodu za dobro ljudi i životinja, a koji zabranjuje nepotrebno ubijanje. Zašto je zabrana ubijanja tim ljudima problematična? Zato što se godinama na račun ubijanja pasa dobivaju milijuni. Na eutanazije se pravdalo brdo novaca, a psi se siledžijski daleko od očiju javnosti mučki bacaju o pod, udaraju daskama, lopatama, letvama s ekserima, lancima, bejzbol palicama, kače na kuke, ubrizgava im se deterdžent u srce, a na terenu najčešće se barata klanjem i davljenjem žicama, stavljanjem otrova ili stakla u hranu, gazi ih se autom i slično. Sve to nekažnjeno! U manjim sredinama lovcima se plaćalo pa su po ulicama dugim cijevima (kršenje Krivičnog zakona) pred ljudima i djecom, mučki i kukavički ubijali pse. Onda bi im odrezali rep, a po repu su dobijali vrijednost oko 20 KN. Pogledajte Kinofil. Bio sam užasnut kada sam shvatio da šinteri iz Sarajeva (Federacija BiH) idu naručeno i na crno u Srebrenicu (Republika Srpska) – jer tamo nemaju šintere – žicom dave i kolju pse. Onima koji su za ubijanje uzimali brdo para cilj nije zabraniti ubijanje, kao ni da riješe “problem”, jer ako se “problem” riješi, naredne godine neće dobiti novac da zadovolje svoju strast za zaradom i ubijanjem. Trenutno je taj prijedlog na programu zasjedanja Doma naroda, a to znači da će u ožujku ili travnju 5 Bošnjaka, 5 Hrvata te 5 Srba, s dobrom plaćom, glasati i odlučivati da li će se pobiti svi oni gladni, žedni, ugroženi... Glavni predlagači su oni koji s eventualnim odobrenjem masakra žele legalizirati svoj dosadašnji nerad i lopovluk (koji je nekažnjiv i nagrađen novcem za nerad), osobe koji mijenjaju zakon o zaštiti u zakon o totalnom pokolju. Oni zakon nazivaju neprovedivim, na što mnogi ljudi nasjedaju. Dokaz da je to neistina jest činjenica da u BiH mimo Sarajeva ima i odgovornih sredina u kojima se radi po zakonu te takvih problema nema. Dakle, zakon je provediv, problem je strah od gubitka zarade na ubijanju. Kao argument koriste i to da se oni kao političari ne brinu za životinje, već za ljude. Znanstveno je dokazano da psi pomažu djeci s posebnim potrebama, seksualno zlostavljanim osobama, narkomanima itd. Nažalost, svi ti što potrebuju pomoć su nebrigom uskraćeni za pomoć. Životinje mogu izliječiti naše bolesno društvo. Nažalost, odbačeni i “opasni” psi iz BiH umjesto našoj djeci, pomažu djeci – npr. u Njemačkoj.

Status ostalih u BiH

Navedenim ste filmom raskrinkali višemilijunski kriminal temeljen na zaradi putem mučkog ubijanja pasa – kao što navodite – “ubrizgavanjem deterdženta u srce, prolijevanjem kiselina po psima, udaranjem letvama... “. Osim toga, naveli ste da su Vam više puta prijetili smrću – “pištoljem, bombom u stanu, pozivima, porukama, sve uz ignoriranje policije itd.”.

Da, prijetilo mi se više puta, i dan danas se to dešava, a traje nekoliko godina – telefonski, porukama, putem interneta, licem u lice, ganjalo me se autom po gradu, policija je odbijala pomoći uz izjave “znamo tko je osoba koja te ganja s pištoljem, ubila je već jednu osobu, no ne možemo joj ništa”! Zapravo ne čudi to kad pogledate u filmu policajca kojeg sam snimio dok maltretira protagoniste filma. Prijetili su i neki “zaštitari” zbog moje kritike prikupljanja novca za vlastite svrhe. Prijetile su i određene osobe vezane za borbe pasa, za veterinare ili njihove obitelji, štiteći vlastiti nestručan rad te rad na crno, prijetili su i neki novinari, a barem pet osoba su svjedoci bombe koja je pronađena u mome stanu koji je pritom i opljačkan; uzeli su mi opremu, diskove, kompjutere te dokumente, razbijali su stakla na autima osoba koje su mi dolazile u posjet, neki “umjetnici” su vršili pritisak da ne prikazujem film izvan zemlje, a neki su pak prijetili na način da su mi slali linkove radikalnih vjerskih grupa koje mi, citiram, “...mogu od života napraviti pakao...” itd. I bi pakao. Jako ružan period mog života nastupa od kada sam snimio film, zapravo, sve je počelo još dok sam ga snimao. A kako nisam želio prestati apelirati da to što se dešava prestane te kako je film proširio tu priču te je prikazivan diljem svijeta, i danas ispaštam. Ističem, cilj Kinofila bio je unapređenje društva, odgovornije, savjesnije ponašanje, solidarnost i suosjećanje te odbacivanje nasilja kao nečeg opasnog i devijantnog. Ako naviknemo nove generacije da je nasilje nekažnjivo, jer zlostavljanje životinja je trening za zlostavljanje ljudi, u budućnosti možemo i dalje očekivati strahote. Žao mi je ako sam ikad ičim ikoga povrijedio. Teško je bilo trpjeti i šutjeti. Ne sviđa mi što na moju kritiku reagiraju oni što nisu reagirali na moje javne apele u Sarajevu da mi se prijeti i da me se napada. U konačnici, ne mogu me nazivati fašistom jer ne toleriram netolerantne i jer sam kritički nastrojen upravo protiv fašističkog koncepta brisanja drugačijih, nemoćnih masovnim ubijanjem, bilo da se radi o ljudskim ili neljudskim životinjama. Volim svoje rodno Sarajevo, volim svoju Bosnu i Hercegovinu! U njoj ne žive za mene samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi, već mnogi drugi (pogrdno službeno diskriminirajući zvani “Ostali”), kao i životinje!

Specizam

U nedavnoj HTV emisiji Svaki dan dobar dan posvećenoj nasilju nad životinjama (22. siječnja 2014.) vidjeli smo da Vam se u Vašoj kampanji pridružila i spisateljica Rujana Jeger, a sociolog Renato Matić je Vaš film proglasio najboljim antiratnim filmom s naših prostora. Uz Vas su bili i Vaši udomljeni i spašeni psi Ivo i Ska. Tko Vam je sve dao podršku u Vašoj borbi protiv mijenjanja dosadašnjega Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja?

Hvala na prilici da im zahvalim. To su Miroslav Ćiro Blažević, Seyo Sexon, Milan Pavlović, Nikša Bratoš, Zlatko Lemut, Aleš Kurt, Davor Čola Čolić, Gordan Bogdan, Elvis Dolić, Mario Knezović, Unkas Kupusović, Zoran Bajo, Srđan Šarić, Edo Popović, Emir Z. Kapetanović, Ivana Vojnović, Adis Kurkut aka Billain, Alma Suljević, Erol Zejnilović, Haris Gigo Aljević, Slaven Vidak, Nedžad Šantić, Boris Šiber, Mario Drmać, Faruk Šehić, Staša Dukić, Adisa Vatreš, Senad Cober Hafizović, Admir Čulumarević, Stefan Pejović, Belmin Gurdić Trgo, Mirza Duran, Vedran Babić, Nina Kupusović. Svi su oni iz Bosne i Hercegovine i primjer su uspješnih, vrijednih, nesebičnih, suosjećajnih civiliziranih te odgovornih građana. Želim svima zahvaliti, kao i Nardini Zubanović, njezinu suprugu Saši te Dejanu Miholjčiću iz Sarajeva koji su mi pomogli da realiziram ovu kampanju. Također zahvalan sam dragoj Tihani, Tihiju Mandušiću, Siniši Ercegovcu, Juri Pavloviću, Luki Venturinu, Dariju Haceku, Srđanu Šariću, Miroslavu Kosanoviću koji su mi besplatno posudili opremu za vrijeme realizacije ove kampanje koja nije bila financirana i koja je bila samoinicijativna. Naravno, hvala i Rujani Jeger i Slavenki Drakulić koja jako dobro zna kako je to biti napadan. Nažalost niti jedan portal niti jedna TV kuća pa ni javni servis u BiH nisu željeli prikazati ni kampanju ni međunarodno nagrađivani film unatoč tomu što sam film ustupio besplatno. Želja da se film prikaže imala je samo jedan cilj – da film vidi šira populacija i sama shvati tko nas krade, zavađa, tko ubija... Nakon svega najlakše bi bilo početi misliti na svoj komoditet i odustati od borbe za druge, za opće dobro (zatomljeno ogromnom egoističnom borbom za vlastito dobro) te od problema koje ta borba donosi. Ali moramo se boriti, jer oni koji su u opasnosti, oni ne mogu da govore i da se sami adekvatno obrane od nadmoćnijeg protivnika. Što ne želimo sebi, ne dopustimo da se čini drugima. Imenica Životinja u svom korijenu sadrži Život. Ubijajući njih, ubijamo i dio sebe. Jer svi smo Jedno. I svačija bol je i naša bol. Što se tiče Ska i Ive: Ska je pas koji je napušten, zlostavljan… Spasio sam je iz Srebrenice u kojoj sam radio na filmskom festivalu u želji da se normalizira život divnih mladih ljudi različitih vjera i nacija koji tamo žive jer smatram da ništa nema od priče; treba tamo otići i pomoći ljudima. Noga joj je bila toliko ozlijeđena tako da je morala biti amputirana. Nije ju nitko htio udomiti pa je ostala sa mnom. Ska je do sada bila u više galerija, muzeja, na više univerziteta, u više galerija i bioskopa nego oni što se zalažu za smrt takvih. Info: Ska je prvi pas u povijesti pariške Sorbonne koji se slobodno kretao tom ustanovom! To je učinila kada smo imali projekciju u Parizu (mediji u BiH navedeno su ignorirali) te kada smo bili gosti na Sorbonni. A Ivo je pas koji je pred mojim očima hladnokrvno bačen s mosta “na Drini ćuprija”; zato je i dobio ime Ivo. S tog istog mosta u Višegradu, ne tako davno, bacani su i nevini ljudi. Prealergičan sam na takva kukavička herojstva u kojima se siledžijski tretira nemoćnijeg, jer je drugačiji, pa sam to rekao i tamošnjem policajcu, osobi koja je bacila Ivu, kao i vlasniku obližnjeg kafića koji je to tolerirao. Nije im se dopala istina o svom “herojstvu”. Da nisam spasio ta dva psa, a da su kojim slučajem preživjeli, oni bi se kroz ove godine na ulici razmnožili te bi na ulici bilo pedesetak novih nezbrinutih pasa. Tako sam kao i svi oni koji iz suosjećanja udomljuju pse o svom trošku i vremenu preuzeo teret neodgovornih vlasnika, društva i države. Zahvalan sam i Ska i Ivi na svim divnim trenucima i mnogočemu divnom što sam uz njih naučio o životu. Prije svega hvala im na ljubavi, zahvalnosti, strpljenju i razumijevanju u raznolikim okolnostima u kojima smo morali živjeti (osim u stanovima i kućama prijatelja, spavali smo npr. i u kultnom Klubu Palach u Rijeci – hvala Riječani). Sociologu Renatu Matiću zahvaljujem na zapažanju. Iznimno je dobro percipirao film nazvavši ga najboljim antiratnim filmom s naših prostora. Film je u Kansasu u Americi proglašen jednim od pet najangažiranijih filmova. U emisiji koju spominjete rekao sam i to da zlostavljanje nije samo ovo što se dešava psima, već da se zlostavljanje zbog ljudske prehrane svakodnevno odvija u industriji. Nažalost, to je izbačeno iz finala emisije. Ne bavimo se posljedicama, već uzrocima. Specizam je uzrok mnogo čega nedobroga za one drugačije.

Filmski Zoo

Jednom ste prilikom rekli da ste prosvjetljenje i osvješćivanje o patnjama životinja doživjeli, iskusili putem filmova koji su odgovorno govorili o životinjama. Koji su to bili filmovi, odnosno koji je prvi film po tom pitanju djelovao na Vašu empatiju prema našoj subraći, kako bi to rekao Edgar Kupfer-Koberwitz, subićima, odnosno kako ih je odredila npr. Ana Horvat, što se tiče naše animalističke zajednice?

Edgar Kupfer-Koberwitz! Obožavam ga! Divan primjer onoga tko nije mislio samo na svoju žrtvu ili žrtvu svog naroda ili ne daj bože na tom pokušao profitirati. Edgar Kupfer-Koberwitz je kao prigovarač savjesti, kojeg su nacisti osudili kao “snažnu osobu koja samostalno razmišlja”, spoznavši bol i patnju, kroz pisma prijatelju govorio o osjećanjima životinja i čovjekovu nehumanom odnosu prema njima. Knjiga Naša braća životinje mnogo je djelovala na mene. I danas je volim nositi sa sobom. Film Zemljani i niz videa i filmova koji se mogu naći na internetu čistili su moje loše navike te dugogodišnju licemjernost. Kada nešto znate kako jest te i dalje ne odustajete od mijenjanja, prije svega sebe, onda je to za mene bešćutno. Mnogo ima filmova i autora koji odgovorno tretiraju životinje. U svom radu, knjizi o životinjama kroz filmsku povijest, nastojat ću predstaviti takve filmove i autore. Od naših autora izdvajam rano preminulog Ivicu Matića, koji je i danas avangarda, a koji je sedamdesetih promišljao o životinjama.

Poznat ste kao TV i radio, kazališni i filmski autor. Koliko se životinje kod nas iskorištavaju u filmskoj industriji?

Što se tiče životinja, mi “filmaši” morali bismo biti svjesni toga da su životinje zaslužne za razvoj filma kao tehnologije, ali i autorskog izričaja. Početak razvoja dokumentarnog filma, a onda i igranog filma vezan je uz životinje. Edward Muybridge bio je opsjednut proučavanjem životinjskih pokreta i time nagovijestio ključni aspekt dokumentarnog filma – sposobnost da nam otvori oči za svijet koji je dostupan, ali ga iz ovog ili onog razloga nismo opažali. Slikarima poput Thomasa Eakinsa i Jean-Louis-Ernesta Meissoniera Muybridgeovo djelo je služilo kao putokaz u snimanju figura u pokretu. Čuveni francuski fiziolog Étienne-Jules Marey, vidjevši projekciju Muybridgeovih konja u galopu, htio je isto ponoviti s pticama. Pošto je pokret ptica teže uhvatiti od konjskog razvio se drugi način snimanja kao i opreme za snimanje. Dakle, životinje su pomogle kod razvoja tehnologije, ali i forme te razvoja estetike. Filmska industrija je izuzetno profitirala na životinjama. Najmanje što možemo jest tretirati ih kao bića koja jesu, bez antropomorfizma, kao i pomoći im, apelirati na njihove probleme i opasnosti po njih. Nažalost, životinje korištene za bitne uloge u filmu nemilosrdno su nakon snimanja prepuštene klaonicama; znam za slučaj u kojem je autor jednog prijeratnog ratnog filma na setu ubio psa kako bi to izgledalo uvjerljivije, znam za vezivanja žicama ovaca da se ne bi micale u kadru, znam za spajanje pernatih životinja na struju da bi mahale krilima itd. Od autora bih istaknuo Bogdana Žižića koji je prije mnogo godina usporedio farmu peradi s koncentracijskim logorom, a od autora iz moje zemlje istaknuo bih Ivicu Matića koji je po mnogo čemu bio avangarda, i ostao, pa tako i u svom bavljenju drugim živim bićima. U njegovim filmovima psi igraju značajnu ulogu, ali i bik i druge životinje, kao i priroda. Film Žena s krajolikom za prvi kadar uzima napuštenog psa kojeg u prvoj sceni stanovnici sela pokušaju linčovati. Obožavam Ivicu Matića. U nekim novim BiH filmovima pojavljuju se i nezbrinuti psi, slučajno ili namjerno, a indikativno je to što tragični likovi kraj kojih se pojave napušteni psi uopće ne reagiraju na njih.

Isto ste tako jednom prigodom naveli kako ste kroz razgovore i druženje s prijateljem Belom Tarrom te razgovor o njegovu remek-djelu Torinski konj napisali scenarij za igrani film o dječaku koji umire od raka i ocu koji ga nastoji uveseliti odlaskom u ribolov. Recite nam nešto više o navedenom scenariju?

Priča je to o ocu koji gleda, a ne vidi; sluša, a ne čuje. Taj otac vodi svoje dijete u ribolov jer je lov za njega kulturološki opravdan čin koji zbližava, opušta, raduje, kao što je rat postao za naše narode kulturni događaj stoljeća u kojem se ispoljava sav folklor. Velik dio filma predočen je iz vizure ribe. Dječak, koji će uskoro umrijeti, osjeća i želi spasiti ribu, čiji ulov otac tretira kao radost i uspjeh. On ne razumije sina niti ono iskonsko što sin osjeća, a što je kod njega zatomljeno odavno. Ključne scene se dešavaju između oca i sina dok je riba u providnoj tegli iz koje dobivamo tu iskrivljenu sliku nas samih. Napisao sam i scenarij za film o jegulji koja više ne može iz svog doma ići tamo gdje se mrijesti jer su uvedene brane – zbog mandarina. Nekoć su ih u tonama ubijali. A sada ih nema. Tu je i priča Pseće prijepodne s kojom ću, nadam se, napokon kompletirati svoj studij. To je priča za igrani film. Imam i priču o zlostavljanoj ostavljenoj silovanoj ženi koja odlazi iz Bosne, a paralelno tu je i priča o kujici koju skotnu netko odbaci. Kasnije će se sresti u Njemačkoj, a psić te kujice će pomoći sinu s posebnim potrebama te žene. A Bela Tarr je car! Upoznali smo se u Splitu prije nekoliko godina. Sreo sam ga dok sam se šetao sa Ska koja nema nogu te me zaustavio i pitao o sudbini psa. On je čovjek koji duboko razumije sve to. Napisao sam i scenarij po narodnoj priči Posljednji vuk. Adaptirao sam i priču velikog, meni najdražeg, pjesnika Mike Antića, Kad sam bio garav, o prijateljstvu dvojice dječaka od kojih je jedan Rom koji će nastradati od fašista. Mali Rom u zajedničkim druženjima mnogo govori o životinjama i biljkama i o tome kako ih tretiramo. A Torinski konj je remek-djelo ne samo filma, već remek-djelo filmske animalistike. To koliko se on posvetio konju kroz priču o ljudima koji poput nas životare, čekaju i imaju samo za krumpir... to je magično.

Umjetnost koja hrani, koja podržava život

I završno, trenutno radite na dokumentarnom filmu pod nazivom Oaza. O čemu će biti u tom filmu riječ?

Da, trenutno istražujem i nastojim dovršiti scenarij te sve pripremiti za fazu produkcije. HAVC-u sam zahvalan jer je podržao projekt. Priča je to o dvoje zaljubljenih ljudi – novinarki i slikaru koji odlučuju napustiti život u gradu te odlaze na malo ruševno imanje, obnavljaju objekte svojim sredstvima i uz pomoć dobrih ljudi uskoro to mjesto postaje utočište za raznolike vrste životinja, spašenih na razne načine, od eksploatacije u TV emisijama, iz klaonica, zbog bolesti, od religijskih grupacija kojima neke životinje služe kao PR itd. To je i ljudsko utočište. Sve se to odvija na malom prostoru, okolo su lovišta, uzgajališta životinja za klanje, seoska imanja gdje se životinje kolju i jedu te velika klaonica – industrija mesa... Zato radni naslov Oaza. Zanimljivo je i to da se od slikarovih prodaja slika hrane životinje, a to je ono što me najviše zanima – umjetnost koja hrani, koja podržava život. Bolesne su životinje nakon provedenog vremena u ateljeu ozdravile ili produžile svoj život na začudan način. Film Oaza kao i film Kinofil ima za cilj pomoći i ljudima i životinjama. Samo ovaj put s manje drame i tegobe jer je to ovim životinjama i ljudima, tj. za njih prošlost i oni sada žive u jednom zemaljskom raju koji je moguć prije smrti, još danas, samo ako promijenimo svoje loše navike i stavove. Sumanut mi je stav da ikakav raj dolazi nakon smrti. Život stvara raj. Raj je slavljenje života. So simple. Ili simple as that.