Razgovarali smo s mladim grafičkim dizajnerom i audiovizualnim umjetnikom Androm Giuniom o njegovom tekućem multimedijalnom projektu Draft – suglasju glazbe, dizajna, video umjetnosti i ambijentalnog performansa
Glazbene i likovne umjetnosti od pamtivijeka su duboko povezane na različite načine i u raznovrsnim medijima. Dizajn, kao karakteristična kreativna praksa nedovršene epohe modernizma, rođen krajem 19. stoljeća, omogućio je nove načine komplementarnog auditivnog i vizualnog izražavanja, što je dvadesetih godina prošlog stoljeća sudbonosno materijalizirano u edukativnom radu njemačke obrazovne ustanove Bauhaus, gdje su se klasična i modernistička glazba te apstraktno slikarstvo simultano proučavali kako bi se u studenata njegovalo sveobuhvatno umjetničko iskustvo, pogodno za idealističku, utopijsku preobrazbu društva, što je bila krajnja svrha ove obrazovne ustanove. Kao što naslijeđe Bauhausa danas s lakoćom prepoznajemo u velikoj većini proizvoda materijalne kulture tzv. post-moderne, post-industrijske civilizacije, tako se i baština ozbiljne, avangardne glazbe Zapada, od najranijih atonalnih eksperimenata Arnolda Schonberga i Erika Satiea, preko filozofije ‘Art of Noise’ talijanskog futurističkog skladatelja i slikara Luigija Russoloa, do poratnih konceptualnih, ali i elektronskih istraživanja Johna Cagea i Karlheinza Stockhausena skladno uklopila u razvoj kako popularne elektronske glazbe, tako i one inspirirane bluesom i rock’n’rollom, a o opskurnijim pravcima kao što su noise, drone i slična glazba da i ne govorimo.
S druge strane, dizajn je također logično crpio iz ovih izvora, izgradivši postupno tijekom desetljeća zadivljujuće sinestezijsko iskustvo, zahvaljujući univerzalnoj, katkada spornoj, ali najčešće primjenjivoj modernističkoj estetskoj koncepciji zvanoj ‘manje je više’, koja je talentiranim pojedincima pružala mogućnost da se krajnje minimalističkom metodologijom uspješno paralelno izražavaju i tonom i slikom. Posebno se to odnosi na tipografiju kao jednu od temeljnih dizajnerskih disciplina, koja na najizravniji mogući način glasove, a stoga i tonove izražava jednostavnim grafičkim znakovima, pa je našla vrlo široku primjenu u dizajnerskim interpretacijama glazbenih djela, pri čemu su slova uz fotografiju godinama bila dominantno izražajno sredstva. Ponajviše se to počelo isticati kada su i popularni glazbenici krajem 70-ih godina krenuli sve češće inspiraciju ni tražiti u području suvremene umjetnosti, u čemu dizajneri koji su s njima surađivali nisu zaostajali. Prirodna je posljedica cijelog tog procesa da novija povijest dizajna itekako poznaje mnoštvo pojedinaca i kolektiva koji su se uz dizajn kroz čitave svoje karijere kontinuirano bavili glazbom, ostavljajući važan trag u oba područja i težeći tome da sva njihova kreativna djelatnost poprimi cjeloviti identitet. Može se istaknuti primjer kultnog britanskog studija za dizajn Hipgnosis, čiji su se osnivači Storm Thorgerson i Aubrey Powell proslavili nizom sjajnih omota ploča za grupe poput Pink Floyd i Led Zeppelin, dok je Peter Christopherson, treći član njihovog kolektiva, glazbeni svijet zadužio stvaralaštvom u grupama Throbbing Gristle, Psychic TV i Coil, koje su odigrale ključnu ulogu u evoluciji industrijske, elektronske i ambijentalne popularne glazbe. Sredinom 80-ih, u vrijeme kada avangardni britanski dizajn za glazbenu industriju polako postaje općeprihvaćen, u bivšoj Jugoslaviji također su se javili istaknuti dizajneri s izletima u glazbu, poput Studija imitacija života Darka Fritza i Željka Serdarevića, koji su proizveli pregršt elektronskih glazbenih snimaka, a valja se prisjetiti kako je u to vrijeme dizajner i publicist Dejan Kršić, jedan od osnivača časopisa i izdavačke kuće Arkzin, a danas član poznatog zagrebačkog kustoskog kolektiva WHW, također imao nekoliko izleta u žanr industrijske glazbe.
Bučno domaće podzemlje I dan danas su na hrvatskoj sceni dizajneri koji su i ujedno i glazbenici gotovo uobičajena pojava. Ističu se Ivan Antunović, koji uz stalan dizajnerski rad pod više pseudonima stvara glazbu raznolikih stilskih usmjerenja, zatim Niko Mihaljević, čiju konceptualnu umjetničko-dizajnersku praksu prate konstantna eksperimentiranja sa zvukom, kao i nastupanje u više underground grupa posljednjih godina, a tu je i Niko Potočnjak koji glazbu ističe u prvi plan, svirajući u znanim bendovima Tigrova Mast, Seven That Spells i Jastreb, s kojima je odradio nekoliko europskih turneja pa čak i koncerata na Dalekom Istoku. Jedan od ovih kreativaca je i mlađi dizajner Andro Giunio, rođen 1983. godine, stalno angažiran u dizajnerskom kolektivu Superstudio 29, u sklopu kojeg je radio na mnogo projekata za velike i male naručitelje i primio nekoliko nagrada. Dizajnirao je omote ploča i CD-ova za izvrsni zagrebački stoner-rock bend Cojones, a unazad godinu i pol dana odlučio je vlastite glazbene ambicije uobličiti u projekt pod nazivom Draft, posvećen njegovim uzbudljivim solističkim istraživanjima dodira gitarističke i elektronske glazbe, temeljenih na stalnoj improvizaciji i znatiželjnom poigravanju s glazbenom i računalnom opremom. S Androm Giuniom ukratko smo porazgovarali za potrebe snimanja priloga za emisiju Praskozor 3. programa Hrvatskog radija, a sada taj intervju donosimo ovdje, uz minimalne varijacije u transkripciji.
“Moje se sviranje temelji na svojevrsnoj improvizaciji, a ono što me posebno zanima jest poigravanje s percepcijom vremena kod slušatelja, ali i kod sebe kao glazbenika, tj. izvođača. U principu me zanimaju dulji vremenski intervali, što valjda dolazi spontano s improvizacijom – da počnem svirati i niti ne primijetim kako je prošlo već sat vremena. Budući da se cijelo vrijeme snimam, naknadnim preslušavanjem mogu uočiti gdje su se dogodile neke zanimljive stvari, neke dionice koje bi se mogle dalje razvijati.”
Andro Giunio moćnu stvaralačku metodu pronalazi u što većem mogućem rastezanju vremenskih cjelina ispunjenih zvukom, ne obazirući se na predviđene forme bilježenja glazbenih struktura, bilo da je riječ o popularnim pjesmama, ili strogim kompozicijskim žanrovima ozbiljne glazbe. Za ovog je umjetnika prvenstveno karakteristično istraživanje prirode zvuka s obzirom na instrument njegovog nastanka, što u konceptualnom i filozofskom smislu podrazumijeva posve intimni, ponekad čak i hermetični dijalog sa samim sobom i istraživanje i izražavanje vlastitog unutrašnjeg svijeta i psiholoških stanja. Snimajući samog sebe kako svira, Giunio dolazi do vrijednih i poticajnih otkrića.
“Kada sviraš, funkcioniraš na jedan specifičan način pa ako se pritom snimaš i kasnije snimke preslušavaš, čut ćeš nešto potpuno različito od onoga što si upio svirajući, i to je ono što je najzanimljivije u cijeloj toj priči. Eksperimentalna glazba me zanima upravo zbog toga jer mi se čini da uspijeva prodrijeti u neka područja vremenskih razdoblja i ljudskih sjećanja daleko više nego popularna glazba, ili barem na bitno drugačije načine i na posve drugim razinama.”
Principijelno samotna priroda njegovog stvaralaštva Giunia stavlja u nezgodnu poziciju kada je riječ o nastupima uživo, koje shvaća vrlo savjesno, nastojeći svoj izričaj prilagoditi prostoru u kojem će svirati. Prema logici stvari, to se ne odnosi samo na arhitektonsku prirodu interijera ili eksterijera i njihove mogućnosti recepcije i transmisije zvuka, već i na drugačija, ponekad i suprotstavljena kulturna obilježja koja različiti prostori sa sobom donose, što povlači i zanimljivo teorijsko pitanje definicije Giuniove prakse. Kada umjetnik nastupa u instituciji Zagrebačkog plesnog centra, namijenjenoj izvedbenim umjetnostima, njegov će nastup publika možda shvatiti više kao glazbeni performans, dok će publika u alternativnom klubu poput KSET-a njegovu izvedbu promatrati više kao klasičnu večernju svirku, što također utječe na komponiranje same glazbe, ako umjetnik stvara s publikom na umu.
Glazbene improvizacije kroz prostor i svjetlo “Prostor je pri izvođenju glazbe izuzetno bitan, možda i najvažniji… odnosno, ambijent. Rekao bih to ovako – kada sviram kod kuće, uvijek sam i u svojoj sobi, tada se nalazim u jednom krajnje intimnom prostoru, u prvoj vrsti prostora izvedbe. Drugi prostor izvođenja glazbe bi predstavljala njezina reprodukcija u bilo kojem mediju, sa slušateljem kao određujućom točkom prostora, dok bi treća vrsta prostora bila izvedba glazbe uživo pred većom publikom, koja nema nikakve veze ni s prvim ni s drugim prostorom. Izvedbama uživo do sada sam pristupao planski, kao nekakvom performansu, kada sam si svjesno odredio striktno trajanje izvedbe, recimo 25 minuta, i pokušao unaprijed komponirati određene glazbene teme za taj interval. Svaki prostor je drugačiji i tijek izvedbe ovisi o mnogo utjecaja. U zagrebačkoj galeriji Greta, veoma malenom prostoru, izvedba je bila zanimljiva zbog vrlo intimne atmosfere, što je bilo potpuno drugačije nego u Zagrebačkom plesnom centru, relativno velikoj kazališnoj dvorani, gdje sam, za razliku od osvijetljene Grete, svirao okružen mrakom – samo sam ja bio osvijetljen reflektorom, a to mi je olakšalo stvari, jer je u prvom slučaju bilo pomalo neobično biti izložen pogledima svih ljudi koji su došli na izvedbu. Svirao sam i u KSET-u te u kinu Grič u sklopu festivala Žedno uho, i reakcije su uglavnom dobre.”
Budući da je Giuniova svakodnevnica u najvećoj mjeri ipak okrenuta dizajnu vizualnih komunikacija, poticajno je zapitati se na koji se način njegova glazbena strana ogledava u dizajnerskim radovima, bilo naručenima, bilo samoiniciranima, te kako svrha i cilj dizajna, koji je na kraju krajeva ipak utilitarna i funkcionalna djelatnost, određuju alate koje Ginuio koristi. S ovim je razmišljanjima u vidu Giunio bio pozvan da sudjeluje u izložbi D-dizajneri u sklopu ovogodišnjeg festivala Dan D, koji se održao u kompleksu bivše Tvornice željezničkih vagona Janko Gredelj u Zagrebu. Iznimno fizikalna priroda Giuniove glazbe, punina i oštrina njezinog zvuka, kao i izražena dinamika bliska atonalnim kontrastima post-industrijske glazbe činili su je pogodnom za predstavljanje i izvođenje u impresivnom, monumentalnom interijeru stare tvornice. Umjetnik se odlučio za koncept postava koji je podrazumijevao neprekidnu reprodukciju glazbe s jednostavnih razglasa i mikrofona, uz paralelno presnimavanje zvukova na prijenosne materijalne medije, uz pakiranje koje je, naravno, sam dizajnirao i kojim je težio dati zvučnoj slici odgovarajući vizualni ekvivalent.
“Tom izložbenom projektu u početku je bilo relativno teško dati neku materijalnu formu i nisam unaprijed znao kako tome pristupiti. Što se tiče samog dizajna vezanog uz moju glazbu, tj. onoga što bi njoj moglo biti vizualno komplementarno, uvijek razmišljam o tome, o različitim načinima kako bi se ona mogla adekvatno vizualno komunicirati. Htio sam da taj dizajn posjeduje određenu ‘lo-fi’ (‘low fidelity’) estetiku, da njegov jezik ne bude pretenciozan, kako bi se izbjeglo uvriježeno ‘brendiranje’ sadržaja, odnosno glazbe. Vizualni aspekt svoga glazbenog i performativnog djelovanja vidim kao nešto što ne bi trebalo biti suviše dizajnirano, dapače.”
Prvotna Giuniova ideja za svoj postav u sklopu izložbe D-dizajnera značila je kreiranje svojevrsne ‘zvučne mape’ najveće hale Gredelja, u kojoj se održavala većina izložbenih programa, što je zahtijevalo precizno i opetovano snimanje zvukova unutar hale tijekom različitih vremenskih prigoda i nepogoda, a ideja je naposljetku odbačena zbog nedostatka vremena. Međutim, snimanje zvukova mjesta koje posjećuje već je dulje vrijeme Giuniova strast i vrlo česta praksa pa tako posjeduje zapise iz nekoliko europskih gradova koje je posjetio. Svaka takva snimka čuva autentično sjećanje na određeno mjesto te ima ulogu svojevrsnog katalizatora pritajenih misli i emocija povezanih s tom lokacijom. Giunio vrijedno skuplja materijal i razmišlja o njegovoj budućoj primjeni.
Zvuk je zapravo neuhvatljiv “Ono što je najzanimljivije kod snimanja tih tzv. ‘soundscapes’ ili ‘field recordings’ njihova je konceptualna bliskost fotografiji, jer dvaput nećeš moći zabilježiti isti zvuk nekog mjesta, kao što ne bi mogao dobiti niti identičnu sliku. Zvuk je zabilježen na jedan određeni dan, u jedan točan sat i u jednom trenutku. Kad se snimka preslušava mnogo kasnije, ona zaista ima sličan efekt kao fotografija – vrati te u taj prostor, potakne neka sjećanja, emocije koje su bile vezane za taj dan, taj trenutak i to mjesto, i svakome će to značiti nešto drugo. Zvuk je vjerojatno najbolji medij za opisivanje prostora. Sam po sebi, zvuk je zapravo neuhvatljiv, a ono što je snimljeno – to je prostor.
Međutim, kako se konkretno osebujna Giuniova glazbena filozofija izražava dizajnom vizualnih komunikacija? Kakvom se estetikom može najpotpunije i najprikladnije dočarati? Giunio izdvaja jedan recentni projekt koji je u najvećoj mjeri ispunio njegova očekivanja, kada je u suradnji s osviještenim i zagrijanim klijentom uspio dizajnirati materijale koji su zaista odgovarali prirodi događanja orijentiranog na ono što mu je i samome najveća strast – na različite neočekivane i eksplozivne iskaze suvremenog zvuka.
“Uživao sam u dizajniranju vizualnog identiteta za ovogodišnji glazbeni festival Žedno uho, tj. plakat i brošuru. Bila je to jako ugodna suradnja i prilično sam zadovoljan rezultatom, s obzirom da se sve radilo, kako to obično biva, u popriličnoj vremenskoj stisci. Dosta sam eksperimentirao s tipografijom i koristio razne metode koje inače nemam prilike koristiti u radu za veće i profitabilnije klijente. Prvenstvena mi je želja bila da dizajn izgleda vizualno dotjerano, ali i prikladno za glazbeni festival nekomercijalnog, alternativnog tipa, što mi je dalo znatnu slobodu u radu pa sam htio likovnim elementima postići dojam koji izazivaju frekvencija i titranje zvuka, i tako dalje... Kako bih dobio željene forme i efekte, fotografirao sam slova pod određenim kutom s ekrana računala, skenirao sam loše tiskane natpise i njima digitalno manipulirao... Uglavnom, iz kombinacije svih tih tehnika proizašao je konačni vizualni identitet.”
Prošlu subotu, 19. listopada, oveća skupina Giuniovih prijatelja i različitih glazbenih entuzijasta okupila se u zagrebačkom klubu Močvara, gdje je Andro solistički nastupio prije bučne i psihodelične američke grupe Indian Jewelry, kreirajući prodoran i prijemčiv audiovizualni ambijent, koji je posve ispunio i svojom nepokolebljivom prisutnošću prožeo poticajan prostor. Apstraktno stilizirani, umirujući atmosferični video koji je pratio Giuniovu živu svirku ugodnim je treperenjem upotpunio isprva oštre gitarističke zvukove, da bi poslije sve skupa preraslo u zadivljujuću sinesteziju uzbudljive glazbe i začuđujuće slike. Urađena s mnogo takta i pravom vremenskom mjerom, izvedba je bila omamljujuća i na trenutke transcendentalna.