Tekst o Ivici Todoriću u Baranji je bizaran primjer izgradnje kulta ličnosti
u suvremenim medijima
Mediji vole u svojim “opuštenim” rubrikama ismijavati ekscentrične diktatore i osebujne metode kojima tamošnji mediji stvaraju kult ličnosti. Na piku se najčešće nalazi vladarska loza Sjeverne Koreje: Kim Il-sung, Kim Jong-il i Kim Jong-un. U rubrikama se znaju naći i predsjednici afričkih zemalja, “nekih tamo –stanova”, Kube, Rusije, bivšeg Sovjetskog Saveza itd., mada je Sjeverna Koreja (zbog svoje izrazite ekstremnosti, ali vjerojatno i zbog toga što ne može uzvratiti udarac) najčešća meta. Uz poštovanje prema istinski groznim životnim uvjetima u kojima žive stanovnici S. Koreje, ipak takvim vijestima treba prići s kritičkom distancom – ne samo zbog njihove upitne istinitosti (autori koji viralno šire vijesti o Koreji vjerojatno se nisu opterećivali time otkud uopće dolaze izvori iz tako zatvorene zemlje i kako ispitati njihovu vjerodostojnost), nego i zbog njihove ideološke funkcije u ovom kontekstu.
Funkcija tih vijesti je, smatram, konstruirati strašnu sliku politički nazadnog subjekta kako bi se pozitivno definirala vlastita pozicija: “evo kako je grozno sirotim Korejancima, dok mi u demokraciji uživamo u slobodi tiska i deklarativno zajamčenim ljudskim pravima.” Ipak, svaka vijest o Sjevernoj Koreji može nas potaknuti na propitivanje vlastitog informacijskog polja kojim se krećemo: kako djeluje kontrola medija u našoj zemlji?
Medijsko stvaranje kulta ličnosti ipak nije specifikum totalitarizma, nego metoda koja se koristila i koristi se u svim režimima (pa i u demokratskom) za oslikavanje nositelja moći. Kada naiđemo na sličan tekst u hrvatskom medijskom polju, to ipak ne znači da živimo u totalitarizmu, nego da u našoj zemlji također djeluje moćan pojedinac koji iz egocentričnog ili pragmatičnog razloga želi da ga građani vole i cijene. Kako otkriti tko je taj pojedinac? Jednostavno – on je heroj priče i nositelj svih najviših vrlina.
Predsjednik Ivica i gospođe krave
Tekst Nine Đule "Todorić: Strast za zemljom" o poduzetniku Ivici Todoriću, objavljen u Globusu – i dalje dostupan na Internetu, ali pod navodnim autorstvom impersonalne instance "Portal Jutarnji.hr" (Jutarnji.hr, objavljen 3.8.2008.) – jamačno bi nasmijao i sirote Korejance. Tekst počinje: "Dok je dolje, na baranjskoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. Njegovi su ljudi tada, svaki u svojoj branši, jednaki izumiteljima Sumameda. Jabuke su mu poput djevojaka. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao. Bika bi ljubio među rogove. Gledao bi satima, zaljubljeno, u velike kotače svemirskog stroja što plazi po njivi, jednoj iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu."
Daljnje navođenje citata nije potrebno da bi potkrijepilo tezu da Đula pokušava kreirati idealizirani portret Ivice Todorića. Ipak, ni dodatno idealiziranje Todorića nije potrebno Đuli da bi prenio željenu poruku, pa ipak autor ustrajno nastavlja podcrtavati Todorićeve vrline: "Jedna trećina Baranje je Kopački rit, druga je Todorićeva, a ostalo su male oranice koje ga strašno nerviraju jer znače nekonkurentnost hrvatske poljoprivrede.
- Ravnam Baranju - rekao mi je nakon što me brojkama, slovima, svojim stavom i prizorima prilično uvjerio da ne govori bezveze. Nije mi se vrtjelo od vožnje helikopterom kao što sam se u početku pribojavao, nego od tih silnih milijuna za koje se Todorić zadužio s ambicijom da bude najjači u regiji."
Uz to, u kratkom tekstu saznajemo da Todorić kao da ima "ugrađen kakav navigacijski sustav", "nad svakim krajem Baranje mogao bi održati sat zemljopisa". On je "fanatičan poduzetnik, ne dolazi samo pregledati izvješća o poslovanju i posmjenjivati uprave, najradije bi znao ime svakog svog radnika, ali to više ne može jer ih ima 34.000 u svim državama u kojima posluje." Razlika između poduzetnika i političkog vođe ubrzo potpuno nestaje: "Nijedan od sedamdesetak ljudi koji su nas putem dočekali nije se zabunio: svi su ga oslovljavali s ‘Predsjedniče’. Todorić je predsjednik svog koncerna. No, za više od 2000 Baranjaca koji rade u Belju on je i više od predsjednika kompanije." Što je to više? Prepušteno na maštu čitatelja.
Kult ličnosti širi se i na sve oko Todorića, pa čak i na životinje i strojeve: "Gospođe krave stigle su iz inozemstva. Sve do jedne su Šveđanke. Kupuju se poput slika, na posebnim aukcijama, jedna po jedna. U Topoliku se o njima govori kao o ljudskim bićima. Spavaju na madracima i prate ih senzori. (...) Ovdje [u kombinatu Vrbovec] radnici se ponašaju kao da se ulazi u beauty salon. Lako za kapice, papučice i dezinficiranje ruku na ulasku u tvornički pogon. No, tu se i strojevima tepa kao da su iz kozmetičke industrije. Stojim pred nekom ogromnom mašinom koja izgleda kao predimenzionirani aparat za mljevenje mesa. E, nije. To je nešto finije: stroj za masažu mesa! Tu ubace meso pa se ono prevrće i stišće dok sasvim ne omekša da se od njega mogu mutiti fine šunkice, mortadele i salame. Onda, tu odmah iza ugla je kupaonica. Nije za ljude, nego za salame. Tu se, molim lijepo, tuširaju mortadele."
Heroj ima i svoj dvorac: "PIK Vrbovec sada izgleda kao omanji grad, hodnici širine i duljine Straduna, po stropovima trake koje prevoze sirovine s točke na točku, opet prema onome što im kaže kompjutor, sale za rezanje mesa velike kao koncertne dvorane, a Todorić sretan kao malo dijete."
Dodvoravanje u neoliberalno doba
Što bi zapadni mediji pomislili o "Hrvatistanu" kad bi dobili prijevod Đulinog teksta? Vjerojatno: "evo kako je grozno sirotim Hrvatima, dok mi u demokraciji uživamo u slobodi tiska i deklarativno zajamčenim ljudskim pravima." Srećom, postoje i mediji poput Foruma i Lupige koji su objavili opsežne kritičke tekstove o Todoriću (uz to, ni zapadni mediji nisu imuni na idealiziranje moćnika). Međutim, ovaj tekst objavljen 2008. pokazuje koliko je Todorić i tada bio moćan. Ne samo što je pojedini autor uopće napisao i predao uredniku ovakav tekst; ne samo što mu je ovaj pamflet objavljen, a da autor nije dobio opomenu pred otkaz; nego je Nino Đula sljedeće godine postao glavni urednik Globusa.
Ovaj tekst pokazuje i koliko je tanka granica između odanosti političkoj i ekonomskoj vrhušci, tj. koliko deklarativna sklonost neoliberalnom sustavu u ovom slučaju nije stvar svjetonazora, nego čiste dodvornosti. Pritom je manje važno posjeduje li idealizirani moćnik formalnu političku ili ekonomsku moć: Todorić bez pomoći političkih struktura teško da bi posjedovao ekonomsku moć, a ona mu pak omogućuje i snažnu prisutnost u političkom polju.
Postavlja se ipak pitanje – kome treba ovako apsurdan tekst koji ne bi progutala ni Todorićeva gospođa krava s maslom? Za razliku od tekstova koji demoniziraju pojedince ili skupine (o tome pogledati tekst Zorka Sirotića na sljedećoj stranici), ovakvim tekstovima nije funkcija zaista uvjeriti čitatelje da je Todorić idealan. Cilj je samim stavljanjem Ivice Todorića u ovakav okvir jasno dati čitatelju do znanja da se radi o "velikoj faci".
Nadajmo se ipak da ćemo ovaj tekst sačuvati u memoriji i jednom mu se vratiti kao komičnoj uspomeni na neka mračnija vremena.