Kako su domaće kompradorske elite jedva dočekale gašenje grčke javne televizije, zašto je samo pitanje vremena kada će na bubanj otići i HRT, što dobivamo ulaskom u Europsku uniju i zašto je Angela Merkel naličje Erdoğana
Ono što se događa u Turskoj nije na tragu naše ideje o slobodi da se prakticira sloboda govora.
—Angela Merkel, RTL, 17. lipnja 2013.
“Slobodna” nikada više ne smije biti kao što je nekad bila. Upravo suprotno. Ona mora razumjeti zašto je Wall Street Journal najbolji dnevni list na svijetu.
—Ninoslav Pavić, uz 70. rođendan Slobodne Dalmacije, 17. lipnja 2013.
Znameniti slogan pokreta Occupy This is how democracy looks like!, kojim su “okupatori” Wall Streeta htjeli ukazati na deficite današnje demokracije i podsjetiti na pravu demokraciju, ovih je dana iznova dobio svoju distopijsku inverziju. Na osiguranje uzvanika summita G8 u Sjevernoj Irskoj utrošeno je oko pedeset milijuna dolara, a uz policiju, prosvjednike su prvi put nadgledale i bespilotne letjelice (sic!). Osim toga, demokracija je izgledala tako da je zabranjen zračni i brodski promet, a mobilni su telefoni privremeno bili ukinuti.
Coming soon to your nearest cinema!
Istovremeno, vijesti iz Turske svakim su danom sve gore. Broj ranjenih, ali i mrtvih se povećava, a osim vodenih topova, ulice su sve češće i pune suzavca. Turski je premijer Erdoğan u svom nedavnom govoru u Istanbulu otišao toliko daleko da je demonstrante nazvao “teroristima”. Drugim riječima, reagirao je isto kao i europske političke elite. Ali pritom je, nažalost, ipak bio u pravu iznijevši oštru kritiku EU: “U Engleskoj su, sada, u vezi s G8, draga braćo, pedeset demonstranata uhapsili i odveli. Kakvu ste rezoluciju donijeli u vezi s Engleskom, možete li nam reći? U Njemačkoj je bilo toliko incidenata, u Francuskoj, jeste li u vezi s njima donijeli neku rezoluciju? Ako ste iskreni, poručujem vam, u Grčkoj je bilo toliko protesta, na sve strane su palili i žarili, ljudi su ginuli, a vi ste im pomogli stotinama milijardi eura.” Istina ponekad dolazi upravo iz ustiju onih čije riječi zvuče kao laži.
Ako je Erdoğan upotrijebio sav represijski aparat koji mu je na raspolaganju ne bi li slomio otpor “terorista”, to još uvijek ne znači da nije u pravu kada prokazuje licemjere Europske unije. Dovoljno je pogledati dvije reakcije na ponovno buđenje grčkog otpora nakon gašenja grčke javne televizije ERT. Najprije je glasnogovornik Europske komisije, koja je jedna od najzaslužnijih za zabijanje posljednjih čavlova u lijes grčkog javnog sektora, koalicijsku vladu upozorio da mora “ispuniti svoje obaveze” i “provesti reformu i ekonomsku restrukturaciju”, da bi njemački ministar financija Wolfgang Schäuble pohvalio koalicijsku vladu i njezine postupke.
I dok podržavaju gašenje grčke javne televizije i otpuštanje 2700 radnika u zemlji koja ionako već bilježi opću stopu nezaposlenosti od 30% i čak 62% nezaposlenosti među mladima, i dok bespilotne letjelice koje inače operiraju iznad Pakistana i Afganistana ubijajući nevine civile šalju na prosvjednike u Sjevernoj Irskoj, vođe Europske Unije još uvijek imaju obraza kritizirati Erdoğana koji ne čini ništa što i oni sami ne čine. Poznata formula fetišističkog poricanja koju je Octave Mannoni sažeo u “je sais bien, mais quand-même” (“znam vrlo dobro, ali...”) ovdje dobiva novu varijantu: “Znamo vrlo dobro da oni čine isto što i mi, ali ih svejedno kritiziramo i to činimo i dalje...”
Državni udar bez vojnih koračnica
Otkad je iznenada i nasilno ugašena ERT, Yanisa Varoufakisa, grčkog ekonomista koji je upravo nakon svojih kritičkih komentara dobio zabranu gostovanja na istoj toj televiziji, mnogi su strani novinari bombardirali pitanjima kako to da svejedno brani tu javnu ustanovu. Varoufakis je za njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung živopisno opisao dosadašnje funkcioniranje ERT-a: vijesti su izgledale tako da bi se najprije prezentirali službeni stavovi vlade, potom stavovi opozicije, pa treće stranke, itd. Nije bilo ozbiljnog pokušaja da se učini kritička sinteza tih pozicija, a umjesto živahnih debata, najčešće bi se činilo sve kako bi se očuvalo “pravo” tih stranaka da isporučuju dosadne monologe. Ne podsjeća li to i na situaciju na HRT-u? Gotovo u pravilu na početku vijesti dolazi premijer, tj. verzija tzv. “socijal-demokrata”, potom dolazi čelnik opozicije, tzv. “konzervativci”, a onda treća stranka – npr. tzv. “laburisti”, ili u posljednje vrijeme izvanparlamentarne snage poput pokreta za referendum protiv istospolnih brakova.
I kako to da Varoufakis, kao vjerojatno jedini grčki komentator koji je u posljednje dvije godine dobio zabranu govorenja na nacionalnoj televiziji, nakon što je 2010. jedini imao hrabrosti insistirati na tome da je Grčka zapravo bankrotirala i da bi trebala proglasiti bankrot, ipak podržava takvu javnu televiziju? Zato jer, “ma kako ustajali, neučinkoviti, pa čak i pokvareni naši javni medijski servisi bili, oni su neophodni za dobro funkcioniranje društva.” Zašto? Varoufakis povlači paralelu sa sudovima i obrazovnim ustanovima. Svi znaju da u našim stratificiranim društvima pravni sustav ne radi u korist slabijih članova društva, koji si nerijetko ne mogu ni priuštiti dobre odvjetnike, kao što obrazovni sustav najčešće služi interesima srednje klase, a ne onima koji zaista trebaju javno obrazovanje. Međutim, to ipak nije razlog za zatvaranje sudova ili javnih škola. Slično je i s televizijom i radijom: “Oni nam ne nude nikakvo jamstvo za pluralizam i kulturnu raznolikost. Ono što nam nude je samo prilika za to.” Ali je barem prilika. I to je razlog zašto Alexis Tsipras s pravom govori o “državnom udaru” i zašto je u svom žestokom govoru u grčkom parlamentu trenutnog ministra financija upozorio da nije pukovnik, nego ekonomist. Varoufakis se prisjeća da bi nestanak signala televizije ili radija tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća u Grčkoj bio siguran znak da je riječ o državnom udaru, ali bi pukovnici barem imali toliko sluha da nisu samo zamrznuli program, nego bi postavili sliku grčke zastave, dok su u pozadini svirale vojne koračnice.
Borba za “slobodu govora”
Ono što Varoufakis, međutim, ističe nije samo vraćanje u neku mračnu prošlost, nego povratak u potencijalno još mračniju budućnost: “Tko može reći da gašenje ERT-a neće biti predložak koji će dovesti do privatizacije BBC-a, ABC-a u Australiji, CBC-a u Kanadi, itd., itd.?” U ovome “itd.”, dakako, treba iščitati HRT. Nimalo slučajno, u nedjeljnom izdanju vodećeg pamfleta za sve moguće privatizacije u Hrvatskoj, u kojem je već dulje vrijeme dobra praksa da se po prokušanom receptu eksplicitno nagovješćuju buduće privatizacije, stoji upravo takva sugestija “Grčka vlada ugasila je javnu televiziju, može li i Hrvatska?”, uz podnaslov: “HRT ima 3390 zaposlenika, 3700 suradnika i godišnju pretplatu od 960 kuna koju plaća 1,2 milijuna Hrvata. ERT je imao 2660 zaposelnih, godišnju pretplatu od 400 kuna i 11 milijuna pretplatnika, a ugašeni su”.
Istovremeno, jedan ugledni kolumnist u najčitanijim hrvatskim novinama tvrdi da “bez obzira koja politika došla, HRT postojano klizi u ponor: novinarski, kadrovski, financijski, reputacijski, gubi ugled i gledateljstvo, proizvodi gubitke i skandale”. Točno. Tko se s time ne bi složio? Ali kad bismo ukinuli HRT, što bi ostalo? Privatne televizije s boljim kadrovima, većim ugledom i reputacijom, boljim programom i bez skandala? Nije ni čudo da jeAngela Merkel, “zgrožena” reakcijom Erdoğanove vlade na proteste, upravo na jednoj takvoj privatnoj televiziji – naime, njemačkoj “javnoj televiziji”, odnosno RTL-u – izjavila da bi “voljela vidjeti da oni koji su kritični i koji imaju drukčije mišljenje i drukčije ideje o društvu imaju neki prostor u Turskoj koja se približava 21 stoljeću.” Here we go again. Dovoljno je u njezinu sljedeću izjavu umjesto Turske upisati “Grčka” da bismo ogolili svo licemjerje Europske unije: “Ono što se događa u Turskoj nije na tragu naše ideje o slobodi da se prakticira sloboda govora.”
Kao što vidimo, Angela Merkel nije ništa drugo nego naličje Erdoğana, a grčka situacija brzo će se preslikati i na Hrvatsku. Naša borba za “slobodu govora” mora učiniti sve da Slobodna više nikada ne bude ono što je nekad bila. Kao što bi HRT morao postati RTL, tako bi i Slobodna morala postati Wall Street Journal. Možda da bi za koju godinu, baš kao i njemački Financial Times, upozoravala grčke birače da ne glasaju za Alexisa Tsiprasa. Naša borba za “slobodu govora” mora učiniti sve da po uzoru na Grčku, gdje je javna televizija pala bez ikakve prethodne demokratske rasprave, i energija i voda, i HEP i HAC, i obrazovni i zdravstveni sustav, padnu preko noći, bez hrvatske zastave koja vijori u pozadini i bez vojnih koračnica. Tiho, ali uz pomno ispucane šaržere koji su preko naslovnica naših “javnih medija” svakodnevno slavili smrt novorođenča koje je stiglo u pustinju Europske unije.