#440 na kioscima

Miska i macka
Miška i Mačka, foto: Petra Belc


24.11.2016.

Petra Belc  

Filmske mačke – feministička kritika zoomorfizma na filmu

Reprezentacija filmskih žena i mačaka iz feminističke perspektive, pri čemu lik mačke u popularnoj kulturi muškarce oplemenjuje, a žene negativno stereotipizira.


Filmske mačke – feministička kritika zoomorfizma na filmu



Ne znam tko sam! Ja sam poput ove mačke, bezimena zgubidanka. Mi ne pripadamo nikome, i nitko ne pripada nama. Mi čak ne pripadamo ni jedno drugome.                                              Holly Golightly – Doručak kod Tiffanyja



Žene ne smiju poreći svoju historijsku povezanost sa životinjama već joj naprotiv ostati vjerne, jer ne vezuju nas samo stoljeća sličnog zlostavljanja nego i znanje da su životinje – poput nas, često objektivizirane kao Drugo – subjekti vrijedni brige, poštovanja, pa čak i štovanja, kakvo svetost savijesti zaslužuje.

   Josephine Donovan i Carol J. Adams (1999:7)



    Iako je, sada već davne 1949. godine, francuska filozofkinja Simone de Beauvoir u uvodnom poglavlju svoje knjige Drugi spol zapisala: "Tema je iritantna, posebno ženama, a nije ni nova" (2006:135) gotovo 70 godina kasnije ozbiljniji pogled (unazad) na raznovrsnu filmsku produkciju Zapada otkriva nam ponovno tu istu novo-staru temu u punoj snazi njene iritacije, prezentirane u maniri dobronamjerne i prostodušne zdravorazumske naivnosti. Od suvremenih holivudskih blockbustera do visokomodernističkih umjetničkih remek-djela, kroz različite stilove, žanrove i režijske rukopise obaju spolova, svugdje je podjednako moguće pronaći elementarno gradivno tkivo od kojega je sačinjena patrijarhalna kultura, odnosno one osnovne misaone jedinice na kojima počiva ideja žene i životinje kao manje vrijednog bića. Radi se o presijecanju specizma i seksizma odnosno poistovjećivanju žene sa životinjom, preciznije – mačkom, koja će biti u fokusu ovog teksta. Film se pritom nadaje kao izrazito moćno vizualno oružje sposobno oblikovati čovjekove svjetonazore kroz komunikaciju s njegovim najdubljim unutarnjim slikama i posljedičnim konceptualizacijama stvarnosti, odnosno kako je to francuski antropolog Edgar Morin – u ovom slučaju izuzetno prikladno –  sažeo:  "(...) film je kao nekakva velika arhetipska materica koja potencijalno embriogenetski sadrži sve vizije sveta." (1967:128). Ovako reproduktivno jasno definiran, ovaj se vizualni medij čini kao izuzetno bitno mjesto na koje treba obratiti pozornost kada se govori o poziciji žene i životinje u suvremenom društvu, jer je upravo u filmskom tekstu moguće pronaći odnosno locirati mjesta perpetuacije patrijarhalnih mitskih struktura o njihovoj povezanosti i samim time njihovoj (i dalje) "prirodnoj" podređenosti. 



Mačkica, ribica, ptičica, ženica...



    Kroz povijest patrijarhalne kulture Zapada i u skladu s (muškom) logikom dominacije i subordinacije, ženu se često izjednačavalo sa životinjama, povezivalo s prirodom i naturaliziralo nadijevanjem životinjskih imena (Warren prema Tong 2009:238) te joj je zbog njene "prirodne" inferiornosti u odnosu na muškarca umanjivano i oduzimano pravo na misaono i političko djelovanje. Pišući o mizoginiji u filozofiji zapadnog kruga, filozofkinja religije Beverley Clack donosi dva ključna aspekta ženske "prirode" na kojima u tekstovima filozofa počiva ovo određenje žene kao Drugoga: manjak razuma i izjednačavanje žene s prirodom. Ova je potonja odrednica pritom posljedica utjecaja religijskog mišljenja i kršćanske teologije, zapadno-filozofskog dualizma odnosno razlikovanja razuma i prirode, te poznatog Freudovog koncepta biologije kao sudbine (Clack 1999:3-4). Povijesno gledano, specizam i seksizam u tom smislu imaju istovjetna antropocentrička izvorišta: moć razumske refleksije ključan je razdjelni čimbenik između čovjeka i životinje, pri čemu Platon primjerice u hijerarhiji postanka ženu smješta znatno bliže životinji nego muškarcu (Timej), dok Aristotel muškarca definira kao izvorište života i misaono, aktivno načelo u odnosu na koje je žena pasivna, tjelesna i podređena (O postanku životinja). S obzirom da znanstveno i razumsko mišljenje odlikuje uvjerenje da je znanje moć te u skladu s time prirodu treba pokoriti i njome vladati, imajući u vidu odnos suvremenog društva prema prirodi i životinjama – od općih mjesta kao što su devastacija prašuma i monstruozna praksa masovnog uzgoja životinja za ljudske potrebe – nazivati žene kujama, mačkicama, kokošima, ribama, kravama ili zmijama podsjeća na bezumnost Životinje u odnosu na koju se uspostavlja Čovjek, kao i na činjenicu da je Ženi zahvaljujući tome povijesno gledano bio oduzet status Subjekta (Visković 2009:335).  (1)

    Svaka neljudska životinja pritom nosi i svoj semantički teret, odnosno kako pojašnjava Joan Dunayer u tekstu "Seksističke riječi, specistički korijeni" ("Sexist words, speciesist roots"), zoo-parnjaci obično podcrtavaju (upisuju ili ocrtavaju) zamišljene ženske atribute. Krava, kokoš, pile, lisica (foxy lady – vixen), kuja nadijevaju se ženama povezujući ih s habitusom istoimenih životinja. Zbog svoje trajne eksploatacije to jest održavanja stanja trajne trudnoće s ciljem proizvodnje što veće količine mlijeka, krava primjerice figurira kao debelo i pasivno stvorenje čije se karakteristike često dovode u vezu sa ženom odnosno ženskim tijelom, pri čemu su u prvom planu naravno reproduktivni atributi/svojstva i ljudske i neljudske životinje. Zmiju bismo pritom sasvim sigurno mogli povezati s biblijskom ulogom koju je ta neljudska životinja imala pri čovjekovom (moralnom) padu i rađanju Istočnog grijeha, a šokantna je pritom poveznica koju autorica pronalazi između načina odnosno “prijezira” s kojim se američki uzgajivači odnose prema rasplodnim psećim kujama (u uzgajivačkom priručniku piše "držati kuju u pravilnom položaju i asistirati mužjaku u penetraciji", navodi Dunayer), i nadijevanja tog epiteta ženama. Ovih par navoda izravno upućuje na činjenicu da u korijenu ovakve specističke jezične prakse leže opresija, iskorištavanje i ideja manje vrijednosti (kako životinjske, tako i ženske): "poistovjećivati žene s neljudskim životinjama potkopava poštovanje prema ženama zbog toga što neljudske životinje u načelu dobivaju još manje poštovanja – znatno manje" (Dunayer 1999: 16). No jezik nije jedino "bojno polje" patrijarhata; vizualni mediji također ponavljaju ovaj obrazac poistovjećivanja žene sa životinjom, odnosno kako to sažima Mirela Holy u svojoj knjizi Mitski aspekti ekofenimizma: "žene se učestalo prikazuju i kao domaće životinje – krave, čime se upućuje poruka – podčinjenost žena spram životinja, odnosno životinja spram čovjeka" (2007a: 235).



Najljepša životinja na svijetu



    Jedna od neljudskih životinja koju se vrlo često povezuje sa ženama i o njoj misli u ženskom rodu (u odnosu na psa, koji je češće uopćeno određen kao "muško") jest mačka, (2)  a njena se poveznica sa ženom historijski može pratiti kroz nekoliko isprepletenih rukavaca i kulturnih tradicija; od ranije spomenutog poistovjećivanja žene i životinje temeljem njihovih zajedničkih karakternih osobina, do specifičnog položaja koji je mačka zauzimala u pojedinoj kulturi. U kontekstu filmske povijesti pak, prisutnost mačaka na filmu duga je koliko i rodna asimetrija i patrijarhalna ideja povezanosti žene i životinje, odnosno žene i mačke. Avu Gardner je primjerice MGM 1940-ih godina reklamirao kao "najljepšu životinju na svijetu" (Visković 2009:314), a u najranije su mačke zabilježene filmskom kamerom 1894. (The Boxing Cats, red. Thomas Edison) odnosno 1901. godine (The Sick KItten, red. George Albert Smith), povratno antropomorfno upisane jasno razdijeljene tradicionalne rodne uloge. Naime u prvom filmu mačke se nalaze u ulozi dvaju agresivnih boksača koje nadzire muškarac, dok potonji prikazuje djevojčicu koja njeguje bolesno mače. Radi se dakle o istovjetnom biću koje zavisno od pozicije/uloge preuzima ljudske karakteristike, potvrđujući tako ideju Joan Dunayer da "neljudske životinje rijetko posjeduju karakterne osobine koje su im pejorativno dodijeljene. Te su pripisane osobine u stvarnosti zapravo negativne ljudske osobine" (1999:17).

    Imajući u vidu da mačke (odnosno životinje općenito) na filmu često služe kao intenzifikatori karakternih crta glavnih junaka, a ponekada se pojavljuju i kao aktanti ili akteri, zanimljivo je primijetiti da – uz već spomenutu rodnu asimetriju – postoje i dvostruki kriteriji pri ovim životinjsko-ljudskim filmskim uopćavanjima. Muške likove mačke će uglavnom karakterno oplemenjivati ili služiti nedvosmislenom podcrtavanju njihova perfidnog antagonizma, dok će u slučaju ženskih likova mačke naglašavati njihovu nepredvidljivost, svojeglavost, senzualnost i emocionalnu nestabilnost, izraženu neovisnost, samostalnost i društvenu neprilagođenost, ili će im pak u srednjovjekovnoj maniri pružiti nadnaravne super-moći. Filmske su Mačke u tom smislu svojevrstan kompendijum tradicionalnih vjerovanja i stereotipa čija nam čitanja otkrivaju povijesne uzroke specističke i seksističke opresije, i unatoč svojoj "nedresirljivoj" prirodi koja ih čini nepogodnima za filmske zvijezde (Visković 2009:274) one često nastanjuju magijski prostor filma.     

        Mačka je "slobodna od stalne hijerarhijske podčinjenosti (...), tajnovitija i višeznačna, (...) opasnost [je od] nepouzdanosti i iznenađenja, pa zato ona fascinira i plaši i privlači i rađa podozrenja. (...) Mačka je 'svojeglava' i manje sposobna za poslušnost (...) poludivlja i nesavladana ljudskim prohtjevima" zapisao je Nikola Visković u svojoj knjizi Kulturna zoologija (ibid. 273–275), pri čemu je u svakom od ovih navoda moguće prepoznati reduktivne generalizacije s kojima se poklapaju klasični mizogini stereotipi zapadnog intelektualnog naslijeđa. U isti reduktivno-generalizacijski bazen moguće je staviti i (bračni) odnos žene i muškarca odnosno simetričnu trajno skladnu ljubav mačke i psa, vještičarenje i okultizam utjelovljene u crnoj mački kao ženskoj demonskoj desnoj ruci, te žensku seksualnost koja se u sličnom kontekstu povezivala s bestijalnošću. Pritom ne treba zaboraviti i na trajno prisutnu klišeiziranu sliku usidjelice i "lude mačkarke", žene čija se životna sudbina u srednjestrujaškom diskursu prezentira u vidu usamljene starosti u kući ispunjenoj teglama paprati, knjigama i mačkama, jedino ukoliko se ne udaju i time ispune svoju "prirodnu" i propisanu društvenu ulogu koja će ih zaštititi od ovakvih prikaza koji su poprimili pejorativna značenja.



Od boginje do vještice i prostitutke (i nikada nazad)   

    Jedna od spona kojima su mačka i žena povijesno povezane proizlazi iz egipatskog panteona u kojemu su životinje igrale ključnu ulogu, i to prvenstveno zahvaljujući Herodotovim i Plinijevim tekstovima odnosno interpretacijama mačke koja je za Grke (i kasnije Rimljane) bila izuzetno egzotična životinja. Prema nekim navodima prve su mačke pripitomljene u Egiptu u razdoblju između 3. i 2. tisućljeća pr. n. e., i u egipatskim su domovima predstavljale kućna božanstva zvana "miu" (Taylor, 1990: 6) odnosno miw ili mii (Rogers 1998:7). Egipćani su bilo vrlo vezani uz svoje "miu", pa su tako nakon njihove smrti prolazili kroz period žalovanja u kojemu bi svi članovi kućanstva brijali obrve, dok bi mačke balzamirali i u drvenim kovčezima nosili u hram božice Bastet. Bast ili Bastet bila je lokalna božica egipatskog grada Bubastis, a oko 950 godine pr. n. e. postala je i glavno državno božanstvu u Egiptu. Isprva je Bastet bila prikazivana s lavljom glavom koju je kasnije zamijenila mačja, a u ovom je božanstvu prisutno duboko proturječje: s jedne strane Bastet reprezentira majčinsku nježnost, a s druge zastrašujućeg osvetnika (Pinch 2004:115). Na ovu se prvu verziju ipak češće nailazi i to u nešto razrađenijem obliku pa tako Katherine Rogers ističe kako je Bastet simbol plodnosti, majčinstva i ženstvenosti (1998:11). Ovo božanstvo prati i snažan seksualni aspekt, kroz pisanja o orgijama kojima se u Bubastisu slavila Bastet do interpretacija pojedinih legendi o jednoj od njenih reprezentacija, "Nubijskoj mački", kao pripitomljavanju ženske seksualnosti (Pinch 2004:116).

    Kult božice Bastet u zapadnu je tradiciju ušao preko već spomenutih Plinijevih, Herodotovih i Plutarhovih tekstova, u kojima se Bastet uspoređuje s Dijanom i Artemidom, dok se mačja fizionomija (zjenice očiju) povezuje s lunarnim ciklusom,  a odrednice mačje seksualnosti u mitskoj su se misli prelile na ideju razvratne i opasne seksualnosti žene. Aristotel je o mačjim ženkama pisao da su razvratne i pohotne (Rogers 1998:16) dok je francuski enciklopedist Buffon snažno isticao njihovu seksualnu lakomost što vjerojatno proizlazi iz, kako to navodi Rogers, njegova doživljavanja  ženske seksualnosti kao agresivne i nasrtljive (ibid. 173).

    Govoreći o seksualnosti, vratimo li se na ranije spominjani jezični specizam, bitno je istaknuti da prema nekim shvaćanjima sama riječ puss ili pussy pritom "proizlazi iz teonima Pasht kao alternativnog imena za Bastet/Bast" (Sax prema Marjanić 2007:772), no i da je do 18. stoljeća ime puss označavalo podjednako mačke i zečeve (Rogers 2001:46). Imamo li na umu da riječ puss danas označava podjednako pičkicu i mačkicu, bitnim se čini skrenuti pozornost na koncept antropornografije ekofeminističke animalistkinje Carol J. Adams, kojega ističe Suzana Marjanić u tekstu "Antropornografija ili životinja kao skopofilijski i seksualni predmet" (2007.). Antropornografija se odnosi na praksu prikazivanja životinja kao prostitutki (kurvi), i iako nije usko ograničena na mačke, u ovom je slučaju zanimljiva s obzirom da činjenicu da su od 1400. godine prostitutke bile nazivane mačkama (Rogers 2001:173). Ključno je pritom svođenje žene i životinje na erotizirani komad mesa koji "'želi biti pojeden" (Marjanić 2007:764), a često se radi i o reklamnoj strategiji koja se očituje u već spomenutoj "sličnosti prikazivanja žena i životinja u vizualnim medijima" (Holy 2007b:568). Pritom su reklame u kojima dominira ovaj obrazac namijenjene prvenstveno muškarcima, jer su oni ti koji imaju financijsku moć, a ovakva objektivizacija žena i životinja doprinosi animalizaciji, domestifikacij i naturalizaciji žena, odnosno feminizaciji životinja i planeta Zemlje, čija je krajnja funkcija obeshrabrivanje žena u nastojanjima promjene postojećeg društvenog stanja (Matthews prema Holy 2007a:234).

    Sve do 17. stoljeća mačke međutim nisu u tolikoj mjeri poticale kreativnost i ljudsku maštu, i tek su se u 19. stoljeću počele u bitnijim ulogama pojavljivati u fikciji. U suvremenim se filmovima mačke izravno najčešće vezuju uz vještice, i iako one nisu bile jedini ženski bestijalni sudruzi u sotonskim eskapadama – uz njih, spominju se još i žabe, (4) zečevi, psi, jarčevi i kobile (Federiči 2013: 240) – ova se poveznica, zahvaljujući narodnim predajama do 18. stoljeća, u potpunosti učvrstila a "proizvod je senzibiliteta 19. i 20. stoljeća" (Rogers 2001:46). (5) Mačke su danas tako doista često doživljavane u demonskom i izrazito negativnom kontekstu pri čemu Visković uz izazivanje straha, mržnje i poziva na masakr ističe još i činjenicu da mjestimice simboliziraju i izdaju (2009:275). Njihova su "neprilagođenost i svojeglavost", osnažene specifičnom feralnom fizionomijom i moralno perpleksnom seksualnošću, rezultirale pretakanjima povijesnih mitova i zabluda u kulturu koja danas poveznicu između žene(-vještice) i mačke, odnosno mačke i nadnaravnoga ili zastrašujućega, čini općim mjestom. Ambivalencija koja je mačku pratila još od boginje Bastet – feralnost i majčinska nježnost – također je prisutna i danas, pa će mačke tako podjednako simbolizirati kuću i dom, (6)  ali i nezgodnu opasnost ili prijetnju. Ovdje je ponovno moguće vratiti se na pitanje podjele na javnu i privatnu sferu – u kojoj su žene "tradicionalno" bile vezane uz kuću – u prilog čemu svjedoči i srednjovjekovna poslovica koja kaže: "Dobra žena i dobra mačka najbolje su kod kuće (ibid. 169).   



Retorička životinja

    U svojoj knjizi Životinje na filmu (Animals in Film, 2002) "povjesničar životinja" Jonathan Burt ističe kako prilikom proučavanja načina na koji se u filmu životinje vizualno konstruiraju, treba uzeti u obzir čitavu mrežu društvenih i kulturalnih odnosa unutar kojih se ta životinja nalazi kao vizualni znak (2002:39). U tom smislu Burt nudi i koncept "retoričke životinje", životinje kao tekstualnog bića, metafore ili metonimije, koju je moguće čitati kao tekst (ibid. 31). Burt pritom u analizu uvodi koncept sposobnosti djelovanja životinje tojest životinjskog agensa (animal agency) koji, doduše, životinju svodi na tijelo (7),  a sposobnost njenog djelovanja očituje se u interakciji odnosno međuigri tijela glumca-životinje s tijelom glumca-čovjeka. Ovakvo teorijsko određivanje i pozicioniranje životinjskog glumca otvara prostor čitanja tekstualne filmske tojest retoričke životinje koja se nalazi u žarištu ovog rada, budući da se nastoji istražiti postoje li (još uvijek) rodne asimetrije u filmu i na koje se one načine iskazuju. Pri tom životinja nipošto nije svedena na puki objekt ili znak, već se na glumačkoj razini u obzir uzima njen odnos s čovjekom, točnije – glumcem/icom, a istraživačko ishodište odnosno očište obuhvaća, prema podjeli australskog autora Tima Gadda, tri velika razdoblja koja se unutar sebe razlikuju s obzirom na konvencije reprezentacije odnosa čovjeka i životinje u popularnoj kulturi. U svom eseju "Ljudsko-životinjska veza u modernom popularnom filmu" (Human-Animal Affiliation in Modern Popular Film), Gadd odnos čovjeka i životinje kako ga je moguće iščitati iz popularnih medija dijeli u tri radoblja: antropocentrički/modernistički (1920–1959), tranzicijski (1960–1979) i postomoderni/egalitarni (1980–danas) (Gadd 2004: 249). (8)  Jedino što pritom valja istaknuti kao bitno jest činjenica nepostojanja neke sveobuhvatnije detaljnije studije o emocionalnim reakcijama publike na filmske životinje, što djelomično otežava cjelovitu analizu, iako neki navodi upućuju da publika na životinju u filmu reagira sa znatno smanjenim odgađanjem vjerovanja (suspension of belief) u odnosu na ljudske glumce, što samo pokazuje odnosno "ponavlja tradicionalno uvjerenje da su životinje bliže stvarnome nego ljudi" (Burt 2002:137). U kontekstu povijesne mizoginije i filmskih žena i mačaka, ovu opasku valja imati na umu.



(.......)

Ulomak iz veće cjeline koja će biti objavljena u zborniku Filmski zoo (ur. Marija Geiger Zeman, Zdenko Zeman i Suzana Marjanić), Zagreb, Izdanja Antibarbarus, 2016.

 



[1] U knjizi Uhođenje subjekta (Stalking the subject, 2009.) autorica Carrie Rohman pojašnjava na koje su načine Darwinova teorija evolucije i životinja prijetili destabilizaciji Zapadnog subjekta i njegovoj imperijalističkoj matrici, odnosno kako je njihova marginalizacija u modernističkim tekstovima vezivana uz "drugoga" tojest marginalizirane društvene skupine kao što su židovi, crnci,  žene i siromašni. Kršćanska je ideologija pritom prethodno osnaživala ovaj imperijalizam i davala opravdanje za potčinjavanje robova i životinja, kojima bismo u ovom kontekstu mogli pridružiti i žene (Rohman 2009:29–30).

[2] Čak će i Nikola Visković u poglavlju o psima, mačkama i gospodarima u svojoj Kulturnoj zoologiji mačku nazvati "'pusti me na miru' gospođom" (2009:272).

[3] I ovdje je moguće pronaći idejne poveznice između ženskog mjesečnog ciklusa i onoga lunarnog.

[4] Žaba je pritom, ističe Federici, bila spominjana kao najčešći "ljubimac" u kojega su se žene pretvarale, a "koja je kao simbol vagine povezivala seksualnost, bestijalnost, femininost i zlo" (2013:240).

[5] Dapače, Rogers ističe kako tekstovi iz 16. i 17. stoljeća, koja su bila vrhunac progona vještica, ne favoriziraju mačke u odnosu na neke druge životinje kao reprezentacije sotonskoga. To su češće bile životinje s rogovima, kao što su koza ili ovan (2001:49), dok je u Engleskoj glavna vještičja životinja bila zec, zbog njegove poveznice s germanskom/nordijskom božicom plodnosti Eostrom (Eostra, Ostara) (ibid. 46). I zec i mačka su se, ističe Rogers, do 18. stoljeća nazivali "puss" (mica, micica, mačkica…) (ibid.).

[6] Ova je poveznica žene i mačke u kontekstu doma bila posebno izražena u viktorijanskom intelektualno-emocionalnom dekoru, ističe u svojoj knjizi o mačkama Katherine Rogers.

[7] Kada piše o životinjskom agensu, Burt se izričito ograđuje od davanja odgovora na pitanje što bi uspostavljalo subjektivitet životinje ili sačinjavalo njen agens (usp. 2002:31).
[8] Karakteristike ovih razdoblja su primjerice vezivanje životinje uz dijete u antropocentričkom periodu (filmovi kao što su Lassie ili Rin Tin Tin) nasuprot uključivanju životinje kao punopravnog člana u zajednicu odraslih ljudi u egalitarnom periodu, što je vidljivo na primjeru njemačke serije Inspektor Rex.

 
 
 
 
Literatura
 
Adams, Carol J. i Josephine Donovan, ur. 1999/1995. Animals and Women: Feminist Theoretical Explorations. Duke University Press.
 
Beauvoir, Simone de. 2006/1949. "Drugi spol (Uvod i djetinjstvo)". U: Žene i filozofija. Nadežda Čačinović, ur. Zagreb: Centar za Ženske studije, str. 135–162.
 
Burt, Jonathan. 2002. Animals in Film. London: Reaktion Books.
 
Clack, Beverley, ur. 1999. Misogyny in the Western Philosophical Tradition. New York: Routledge.
 
Dunayer, Joan. 1999/1995. "Sexist words, speciesist roots". U: Animals and Women: Feminist   Theoretical Explorations. Carol J. Adams i Josephine Donovan, ur. Duke University Press,    str. 11–23.
 
Federiči, Silvija. 2013/2004. Kaliban i veštica. Beograd: Burevesnik.
 
Gadd, Tim. 2005. "Human-Animal Affiliation in Modern Popular Film". U: Figuring Animals: Essayson Animal Images in Art, Literature, Philosophy, and Popular Culture. Mary Sanders  Pollock  i Catherine Rainwater, ur. New York: Palgrave Macmillan, str. 247–257.
 
Holy, Mirela. 2007a. Mitski aspekti ekofenimizma. Zagreb: TIM press.
 
Holy, Mirela. 2007b. "Animalizam u (eko)feminističkom diskursu: od ontološkog veganizma do ekološkog animalizma". U: Kulturni bestijarij. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveučilišna naklada, str. 557–579.
 
Marjanić, Suzana. 2007. "Antropornografija ili životinja kao skopofilijski i seksualni predmet". U:         Kulturni bestijarij. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš, ur.        Zagreb: Institut za      etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveučilišna naklada, str. 757–782. 
 
Morin, Edgar. 1967/1956. Film ili čovek iz mašte. Beograd: Institut za film.
 
Pinch, Geraldine. 2004/2002. Egyptian Mythology: A Guide to the Gods, Goddesses, and Traditionsof Ancient Egypt. Oxford University Press.
 
Rohman, Carrie. 2009. Stalking the Subject. New York: Columbia University Press.
 
Rogers, Catherine M. 2001/1998. The Cat and the Human Imagination. Ann Arbor: University of  Michigan Press.
 
Taylor, David. 1990/1986. Vaša mačka. Zagreb: Mladost.
 
Tong, Rosemarie. 2009. Feminist Thought. Philadelphia: Westview Press.
 
Visković, Nikola. 2009. Kulturna zoologija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
 
 
 
preuzmi
pdf