Dario Poljak  

Hrvatski barokni party

Uz koncert Hrvatskog baroknog ansambla, održan 7. ožujka 2015. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu

Prošlo je čak petnaest godina otkada je Hrvatski barokni ansambl održao svoj prvi koncert u pretplatničkoj sezoni 2000./2001. na pozornici Hrvatskoga glazbenog zavoda. Od tada pa sve do danas zaredao se niz nastupa na domaćim, ali i inozemnim pozornicama uz mnoge ugledne (domaće i inozemne) goste, koji su umjetnički vodili pojedine koncerte. No, konstanta na mjestu umjetničke voditeljice je violinistica Laura Vadjon, koja je, uz predsjednika ansambla, dirigenta Sašu Britvića, ovaj ansambl i osnovala. Da nije bilo početničkog entuzijazma i neumorne volje za održavanjem Hrvatskog baroknog ansambla, pitanje je bi li se uopće slavila petnaesta godišnjica postojanja. Nije neka novost da je povijesno obaviješteno izvođenje u Hrvatskoj tek na marginama glazbenih zbivanja (iako ni općenito nije da Hrvatska obiluje glazbenim zbivanjima). Hrvatski barokni ansambl ima nevelik broj koncerata u sezoni, kojima je ipak uspio kod publike stvoriti određeni senzibilitet za povijesno obaviještenim izvedbama glazbe baroka i klasicizma. I na tome mu zbilja treba zahvaliti. 

Uradi sam Mjesto održavanja slavljeničkog koncerta dalo je obljetnici veći prestiž nego da je koncert održan u sklopu redovite sezone u Hrvatskom glazbenom zavodu. Ciklus Lisinski subotom doista je okvir koji jamči dobru posjećenost i publicitet. Publike u dvorani, stoga, nije nedostajalo, a da se publici koncert svidio, potvrdila su čak dva dodatka koje je izveo ansambl uz sopranisticu Ivanu Lazar. Prije samoga koncerta pozdravne govore održali su protagonisti osnivanja ansambla, već spomenuti Saša Britvić i Laura Vadjon. Zanimljivo je da je umjetnička voditeljica šarmantno apelirala i na moguće sponzore u publici, pritom ukazavši na jedan od ključnih problema Hrvatskoga baroknog ansambla – nedostatka instrumenata. Koncert prije ovoga, održan u redovitoj sezoni, s Mozartovim djelima, izveden je na modernim violinama, oboama i fagotima, što nije za očekivati od ansambla koji se bavi povijesno obaviještenim izvođenjem. Tome je “kumovao” ponajprije nedostatak dovoljno obrazovanog kadra koji je u stanju svirati povijesne instrumente bez poteškoća (svakako je bilo osvježenje na slavljeničkom koncertu čuti muziciranje Stjepana Nodila na baroknoj oboi). Iako se već dugi niz godina spominje moguće otvaranje odsjeka za ranu glazbu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dalje od studija čembala i nastave komorne glazbe (upravo kod Laure Vadjon) nije se otišlo. Istina jest da se nabavljaju povijesni instrumenti, no zasad je red tek na limenim puhačkim instrumentima, koji se studentima daju u ruke po principu “uradi sam”. Već se dulji niz godina u djelovanju ansambla spominje i pitanje (danas) neizostavnog člana continuo grupe, teorbe. Ni za taj trzalački instrument u Hrvatskoj, nažalost, nema obrazovanog kadra. Unatoč poteškoćama, u Hrvatskom baroknom ansamblu na slavljeničkom koncertu mogla su se vidjeti brojna mlada lica, i to studentska, što možda ukazuje i na neku svijetliju budućnost povijesno obaviještenog izvođenja na ovim prostorima. 

Čembalima prezasićen zvuk Slavljenički je koncert, prema riječima Laure Vadjon, trebao publici ponuditi upravo ono čega na hrvatskim pozornicama nema: (opernu) glazbu Georga Friedricha Händela. Nje je doista na programu i bilo, no možda ipak ne onako kako je moglo biti. Koncert je otvoren uvertirom i gavotom iz opere Amadis iz Gaule, HWV 11, u kojoj je postalo jasno da je dvorana Lisinski ipak neadekvatan prostor za ovakav ansambl i da Zagrebu nedostaje dvorana srednje veličine. Tek kada se slušatelj privikne na “prigušen” zvuk koji dolazi s pozornice, može se usredotočiti na izvedbu. Uslijedila je arija Melisse Ah! spietato! e non ti muove iz prvoga čina iste opere. U izvedbi Ivane Lazar doista se čulo da dobro vlada frazama koje Händel stavlja pred sopranski glas. No ono čega nije bila svjesna, bilo je očito u ariji Da tempeste il legno infranto iz trećega čina Julija Cezara, HWV 17. Prostor nema prevelikog odjeka, pa je, primjerice, samo otvaranje arije bilo previše secco, što bi možda odgovaralo Hrvatskome glazbenom zavodu, ali nikako dvorani Lisinski. Problematičnim se mjestom u toj ariji pokazala i kadenca na kraju prvoga odsjeka, koja je zapinjala zbog pretrpavanja improviziranih ukrasa od strane pjevačice, kao i zaustavljanja tijeka glazbe od strane ansambla. Concerto grosso u G-duru prvi je po redu u zbirci od njih dvanaest u Händelovu opusu 6. Izbor tempa za sve je stavke bio sjajan, osim za Adagio, jedini polagani stavak u tom djelu, koji je bio prebrz i neujednačen, dok je continuo bio prezasićen zvukovima dvaju čembala. Sonata iz prvog djela oratorija Pobjeda Vremena i Prosvjetljenja uslijedila je nakon Concerta grossa, a na samome kraju prvoga dijela koncerta Ivana Lazar izvela je ariju Un pensiero nemico di pace iz istoga oratorija, koja je tehnički izuzetno zahtjevna za pjevačicu, kao i za ansambl, što se moglo i čuti na samome koncertu. 

Nastojeći antemurale Drugi dio koncerta započeo je Trećom orkestralnom suitom u D-duru, BWV 1068 Johanna Sebastiana Bacha, koja je zalutala na koncert Händelove glazbe. Ako se htjelo publici predstaviti Händelovo stvaralaštvo, ostaje misterij zašto se u programu Händelovih (uglavnom rjeđe izvođenih) skladbi, našla Bachova orkestralna suita, koja je po svojoj stilskoj usmjerenosti zapravo francuska glazba, a ne talijanska kakvu je pisao Händel (iako je opera Amadis iz Gaule nastala po francuskim uzorima, glazba je i dalje talijanska!). Članovi ansambla suiti su se dovoljno posvetili, pa je publika mogla uživati u dobro osmišljenim stavcima. Najpoznatiji, Air, imao je, nažalost, najviše problema, i to zbog dionice continua, koja je, kao i kod Händela bila prisutna i više nego što je potrebno u ovakvome stavku. Koncert je završen trima arijama iz opere Amadis iz Gaula, a u njima se pokazalo ono čega je nedostajalo i u prvome dijelu – karaktera. Jasno je da operna glazba ima tekst, koji taj karakter sam po sebi najčešće sugerira. Ako izostane jasnoća karaktera iz samoga teksta, onda ga sugerira kontekst arije u cjelini, odnosno prizoru, činu ili cijeloj operi. Ako se koncertom htjelo prikazati Händelovo operno i oratorijsko stvaralaštvo, ovaj izbor arija nije išao tome u prilog. Händelov opus ipak broji više od samo dviju opere i jednog ranijeg oratorija. To je pokazao i posljednji dodatak, arija Let the Bright Seraphim iz oratorija Samson uz trubu kao obbligato instrument. Ta je briljantna arija svakako mogla biti uvrštena u program koncerta. Usprkos programu, koncert Hrvatskog baroknog ansambla dokaz je da u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj nedostaje više koncerata baroknih ansambala, a naročito u dvorani Lisinski, koja ne posjeduje niti adekvatan čembalo, a kamoli pozitiv, koji bi takvi ansambli mogli koristiti za gostujuće koncerte. Nastaviti nabrajati nedostatke sluha za povijesno obaviješteno izvođenje u Hrvatskoj ne bi imalo previše smisla, no tu je ipak Hrvatski barokni ansambl, antemurale barokne glazbe u Hrvatskoj, koji već petnaest godina nastoji promijeniti stvari. Polaganim korakom to mu i uspijeva, pa mu na tome možemo zahvaliti.