O jednoj knjizi koja je posljednji put viđena 2009. – Izvještaj iz dvaput potonule zemlje. – Profil studenata nije u skladu sa stvarnim društvenim potrebama. – Likovnost kao hobi i dopunsko zanimanje. – Što je nestalo, i čime je zamijenjeno
U ovo naše doba informacijskog preopterećenja knjige su, rekli bismo, dostupnije nego ikad. Ne gledaju nas samo s polica supermarketa i iz novinskih reklama, nego i s ekrana svih mogućih uređaja, i s Amazona, i iz beskonačnog niza digitalizacijskih projekata. Glavni problem potencijalnih čitalaca više nije kako doći do knjige, nego kako doći do vremena da je pročitaju. I to vrijedi, rekli bismo, za bilo koju knjigu: osobno mogu potvrditi da sam u posljednjih deset godina, zahvaljujući internetu, pregledao (“prelistao” je prejaka riječ) više inkunabula i rukopisnih kodeksa, s više geografskih lokacija, nego što bi to samo dvije generacije ranije bilo moguće puno dokonijem i puno bogatijem sveučilištarcu. Ali prošlog sam se tjedna uvjerio da u toj općoj dostupnosti ipak postoje slijepe točke. Na neočekivanim mjestima.
Tako reći prekjučer Trebala mi je, iz istraživačkih razloga, knjiga objavljena 1984: Milosav Janićijević, Stvaralačka inteligencija međuratne Jugoslavije. Brzi pregled digitalnih kataloga pokazao je da knjiga postoji i u knjižnici Filozofskog fakulteta zagrebačkog sveučilišta, i u nekoliko zagrebačkih gradskih knjižnica. Na Filozofskom je i na “otvorenom pristupu”, možemo je posuditi izravno s police. Osim što je, pokazalo se, na tamošnjim policama knjiga (po riječima ljubaznog knjižničara) “posljednji put viđena 2009”. U najbližoj je gradskoj knjižnici, pak, jedan primjerak posuđen, a drugog, koji bi trebao biti u depou, ondje nema od 2005. (po riječima još ljubaznije knjižničarke). Pričica ne završava nesretno, jer je Janićijević ipak na našem kuhinjskom stolu; odbiciklirao sam do treće knjižnice, gdje su knjigu stvarno i imali. Ali slijepa točka dostupnosti knjiga danas, očito, nisu ni 1484. ni 1684. ni 1884, nego ono što je bilo, tako reći, prekjučer.
Prostor pozornosti Kad su me zgode i nezgode knjižničnih fondova tako zaintrigirale, počeo sam razmišljati i o samoj knjizi. Do nje me doveo, kako sam rekao, posao. Bavim se hrvatskim latinistima, a u posljednje me vrijeme kopka: može li se o njima govoriti kao o društvenoj skupini? I, ako jesu skupina, kakva su? Ljudi koji su se rodili u Hrvatskoj ili su s njom povezani, a znali su i htjeli pisati na latinskom; ti su ljudi nužno obrazovani; pripadaju, dakle, intelektualcima. A je li koji povjesničar ili sociolog istraživao intelektualce u Hrvatskoj? – I tako sam, eto (uz svesrdnu pomoć Krležologije Stanka Lasića), naišao na ukupno dvije studije: ovu Janićijevićevu i jednu Zorice Stipetić (Komunistički pokret i inteligencija : istraživanja ideološkog i političkog djelovanja inteligencije u Hrvatskoj 1918-1945., 1980; usput budi rečeno, knjigu Stipetić knjižnica mog fakulteta uopće nema). O ranijim (i kasnijim) razdobljima povijest i sociologija šute; u Hrvatskoj nema studije poput Sociologije filozofija (1998) Randalla Collinsa, intelektualne povijesti koja slijedi veze i odnose ne filozofskih ideja, već filozofa, i to u kontinuitetu 75 generacija i 2700 autora antičke Grčke, Indije, Kine, Japana, islamskog i židovskog svijeta, i moderne Evrope, prikazujući veze i odnose mislilaca i njihovih grupacija kao borbu za “kulturni kapital”, “emocionalnu energiju” i nužno skučen “prostor pozornosti”. (Inače, Collinsovu je knjigu, za razliku od Janićijevićeve, vrlo lako pribaviti.)
1636 lica Janićijevićeva knjiga (a vjerojatno i ona Stipetić) bavi se ljudima koji se bave kulturom – onima koji je stvaraju, procjenjuju i šire. S osloncem na njemačko-danskog sociologa Theodora Geigera, Janićijević te ljude određuje “stvaraocima i održavaocima kulturnih dobara”; to su “umetnici, naučnici, pronalazači, ali i politički, društveni i privredni novatori”. Potom je iz populacije “stvaralačke inteligencije” u Jugoslaviji između dva rata Janićijević izdvojio “poznatije” – ukupno 1636 “lica koja su u periodu od 1918-1941 bila izabrana najmanje u zvanje docenta”, te pojedince izvan sveučilišta koji su se “istakli određenim rezultatima”, kao i “ličnosti koje su u međuratnom periodu dale određena umetnička dela na području književnosti, slikarstva, vajarstva, muzičke i pozorišne umetnosti, o kojima je u to vreme pisano i raspravljano u bilo kom pogledu”. Janićijevićev je cilj analiza generacijske i etničke strukture, društvenog porijekla, obrazovanja i karijere, te idejnih i političkih shvaćanja tog skupa, kao i odnosa s drugim društvenim skupinama.
Pokazuje se da je međuratna Jugoslavija, ta dvaput potonula zemlja, bila neobična koliko je i nepoznata. Skrpana od dobitnika i gubitnika Prvog svjetskog rata, poprište razočaranja i nepravdi, bila je to zemlja od četrnaest milijuna stanovnika (1931) kojih su tri četvrtine činili seljaci (kojih je pak trećina bila seoska sirotinja), zemlja u kojoj je radnika bilo desetak posto, obrtnika 4-5 posto, a trgovaca, poduzetnika i industrijalaca (istovremeno ekonomski najjačih i najnestabilnijih: bogataši su nastajali i nestajali preko noći) niti dva posto. Činovnika i namještenika - skupine u kojoj se, pokazuje Janićijević, prvenstveno može očekivati “stvaranje i održavanje kulturnih dobara” - bilo je 1931. nešto malo više od obrtnika, ispod 300.000 (700.000 s uzdržavanim članovima kućanstva). Dok je prosječna radnička plaća bila oko 600-700 dinara mjesečno, plaća sveučilišnog docenta (položaja od kojeg Janićijević počinje računati “stvaralačku inteligenciju”) kretala se, ovisno o stažu itd, između 2500 i 6500 dinara (nadmašujući radničku, primjećujem, do deset puta).
Debele svinje i svježija jaja Paradoksalno (i odnekud poznato), međuratnu su Jugoslaviju istovremeno mučili manjak obrazovanih ljudi i njihova hiperprodukcija. Mada se između 1928. i 1939. broj činovnika udvostručio, mada bi godišnje na svim sveučilištima u zemlji diplomiralo tek “oko 1500 lica” (0,1 promil stanovništva), svejedno “dobar broj diplomiranih nije mogao da nađe zaposlenje u državnoj službi”, te su se neprestano čula upozorenja da ih se “ne može dovesti u sklad sa stvarnim društvenim potrebama”: “Naš narod, u osnovi poljoprivrednik, ne može večito živeti od kosovskih pesama, crkvenih obreda, latinske sintakse, podoficirske škole. Ti su frontovi u našoj narodnoj istoriji ostavili već značajan i sjajan trag. Njima neka je slava i čast, ali te vrline danas više ne kotiraju tako visoko na berzi međunarodne konkurencije (...) Svetsko tržište ne traži više od nas poeziju i beletristiku, već zahteva izvoz iz naše zemlje što veće količine i što bolje kakvoće: žita i kukuruza, debelih svinja i goveda, svežijih jaja i krupnije živine, lepog voća i suvih šljiva” (izjava s kongresa poljoprivrednika 1927). – Slobodnih pak intelektualaca, onih koji su se bavili znanošću i umjetnošću, a nisu bili ni u javnim službama ni u “slobodnim zanimanjima” (odvjetnici, liječnici, apotekari), bilo je svega nekoliko stotina. “Među njima najviše je bilo raznih vrsta reproduktivnih umetnika, dok je deo ‘slobodni status’ obezbeđivao po drugim osnovima (nasleđe, renta, penzija i slično).” “Prilično je malo bilo pisaca koji su se profesionalno i isključivo bavili književnim radom i na njemu temeljili sopstvenu egzistenciju (pretežno književnim radom bavilo se 19 pisaca u Jugoslaviji)... Veoma je teško reći da li je i ovom malobrojnom krugu najistaknutijih pisaca književni rad bio jedini izvor prihoda, naročito ako se ima u vidu skromna visina autorskih honorara u ono vreme.” “I najpovršniji uvid u stanje ‘umetničkog tržišta’ između dva rata pokazuje da je isključivo od umetničkog rada mogao da živi, i to veoma skromno, samo jedan manji broj najpoznatijih slikara i vajara. Svima ostalima bavljenje ovom granom umetničke delatnosti predstavljalo je dopunsko zanimanje, nekima čak neku vrstu hobija.”
Inteligencija 2.0 Janićijevićeva je knjiga poticajnija po ideji i prikupljenim podacima nego po zaključcima (na statistiku on u drugom dijelu knjige kalemi političku povijest, ne baš s puno kohezije), po “priči” ili stilu. No, Stvaralačka inteligencija međuratne Jugoslavije donosi i jedan uvid koji nije sociološki već, u najbolju ruku, sociolingvistički. Dok danas pretražujete kataloge po riječi “inteligencija”, primijetit ćete da je Janićijevićevo značenje te riječi iščezlo iz upotrebe. Danas ima puno knjiga o inteligenciji - i sve su one psihološke. Sve se bave inteligencijom kao “mentalnom karakteristikom”. Kao oznaka za društvenu skupinu “stvaralaca i održavalaca kulturnih dobara”, ili čak za skupinu radikalnih, otuđenih intelektualaca, liberala, socijalista i drugih kritičara autoriteta (u smislu u kojem se termin pojavio u Rusiji i srednjoj Evropi polovicom devetnaestog stoljeća), pojam “inteligencija” u našem današnjem rječniku ne postoji. To nije slučajno. Skupina koja je uvijek na granici postojanja, koja oscilira između pripadanja i nepripadanja - do te mjere da se sociolozi spore radi li se o klasi, o ne-klasi, ili o društvenoj mreži – ta je skupina u današnjem hrvatskom govoru utopljena negdje u “kreativnim industrijama” i “ekonomiji temeljenoj na znanju”. I kulturni kapital, znate, može biti otuđen.