Loš krijumčar opijumskih slika

Loš krijumčar opijumskih slika

moj cijeli šmerc nije nikad prošvercan preko granice tvojih želja, ja sam slab švercer, loš krijumčar opijumskih slika i sjaja krivotvorenih portreta na kojima je uvijek neki ja, ja u šeširu, ja na jahanju, ja s psom, puškom, preslicom, knjigom, pečatnjakom, ja kao arapin, kauboj, grk, satir, general, kupačica, ili prosjak u snijegu, ja ukraden sa zlatnim okvirom, ja da budem zakucan čavlima na zidu iznad televizora, frižiderska sličica, ja izvezen, ja serviran, namaljan, krivotvoren uvijek svojom rukom, uvaljen, podvaljen, dogovoren, transaktiran, izlifran, ja uvijek, ja uvijek u nekom okviru pružen ti na carini u ruke, velik nasmijani pravokutnik što ga hoćeš uvijek u perspektivi i dođavola, zašto ga baš zato strašno voliš?

četveropjesma o tri gracije i njima pripadajućem lirskom subjektu

I.

…izabela je nestala a ja sam ostao

slab od svjetlosti sjediti u mraku

s glavom crnom šibičjom.

o izabela! grlo mi se opet suši.

kasno je i napalo me noćno oko

nema tebe da oko mene

kliziš ko meka sjena kao med

nema te da kažeš

zapali svjetlo ako želiš biti sam,

mrak nas povezuje

sve kao more.

izabela, lažeš!

ja sam u mraku a ne osjećam te blizu

nestala si izabela. ja se sušim.

ja sam sam ja sam stao

izabela vrati mi konja

da opet jašem kroz tvoje propete prostore

izabela odnijela si zvijezde znaš li?

tvoje su grudi glatke galaktike.

II.

tereza je voljela G žicu na mojoj gitari

i ja trzah terezi uvijek mnoge stvari,

stalno je željela.

krvarila gitara uz pijani naš bol

tereza je htjela i C i d i dur i mol,

uvijek je vikala.

nasvirah se uz nju ja dobrano,

no ne bje terezi i meni nikad dano.

dozlogrdi mi jednog dana.

pa šutke je gledah, titrala od plača

kad joj priznah: jadranka!

rekoh: žalim tereza,

klonula mi kajdanka.

III.

jadrankin nos je bio kukast dok nije pročitala novine

oh, pa novi je doktor u gradu i zgodan je: ja od danas štedim

za novost, za s. o. s., za po nos.

priznajem jasno: jadranki krenulo, uprla pošteno,

pritegla remen i spustila čelo.

i radila vjerno, a sjedale plaće, jadranka čekala i štedjela jače.

dotle sam kroz dane ja svirao ko cvrčak.

znao sam i reći za njezin nos: pusti ga božjeg, moja si,

pa i krivonosa.

sasvim krivo. jadranka se rasplakala: o kako možeš samo tako,

uštedjela i otišla

pa sam i ja plako.

IV.

padoh kao srh niz leđa

jelen-sinu na nišanu strijele

trgaju me pakli duše

o, njene ruke bijele!

moja ruka zbog njih već

pištolju crnu blizi,

kroz noć kao sova

smrt mi tiho klizi.

nema kraja ničem ljudskom

patnji, avaj, ponajmanje

zalud zlato, zalud auto,

zalud mi imanje.

o jao strašna zbiljo!

jao smrtna misli vodiljo

jao teška zadnja miljo

jao moja glavo,

da si gluplja,

sad bih te naciljo.

tko bi rekao

ne, ne trebate mi zahvaljivati

to je bilo najmanje što sam mogao učiniti

ta susjedi smo, zar ne

drago mi je što sam pomogao

nekome kome je to zaista bilo potrebno

siguran sam da biste vi učinili isto za mene

samo da ste imali priliku

nemojte se, molim vas, previše zabrinjavati oko svega

naravno da nije bilo teško

skoknuh tamo i natrag

i kraj priče. ljudi oko svega stvaraju preveliku frku

mogu vam reći da je zaista bilo super

makar je hladno gore u ovo doba godine

znate, razmišljao sam tamo puno o vama

i shvatio:

pa to je zaista malen korak

za čovjeka i ženu

makar je ponekad potrebno preći daljine

da bismo to spoznali

no rekoh vam već, dragi susjede

osmijeh na vašem licu

tjera daljine u zaborav

oprostit ćete mi, naravno, na slobodi

malo sam se zanio. ionako je vrijeme da odem

čeka me moja draga

samo da još jednom ponovim:

sretno, gospodine Gorsky

i prenesite moj topli pozdrav

vašoj dobroj supruzi.

xxx

bez sanjki kliznuti niz leđa svijetu ko ženskoj

može se već zarana.

za to su potrebni volja, vijuga, naslinjeni prst i pravi trenutak,

kad luk leđa izvije se da uzdahne, kad se sve napne ko ženska kad čeka

da joj prstom prebrojiš kralješke od vrata do dolje i

da joj na kraju kažeš: zaboravio sam koliko ih ima, ajde još ću jednom

(sa svijetom doduše ništa od te druge šanse).

čas prije nego što svijet napne leđa ko ženska

ti trebaš mirno pripremiti klizaj,

staviti prst u usta i upiknuti ga iznad glave da osjetiš otkud puše,

da klizeći ne skreneš pa odletiš koso mimo boka

i padneš među noge. svijet ti tada stane na glavu.

kad si se pripremio, čas prije no što svijet napne leđa ko ženska,

ostaje ti da pričekaš: svijet će udahnuti i zatvoriti oči.

ti, ako si onaj pravi,

sljubit ćeš se uz leđa kao jezik,

sjurit se ko jagodica na sanjkanju i prolazeći

niz dlačice pucketati elektronski slalom,

izgubiti putem sve što si ikad znao

kako bi jasnije sasvim pri dnu,

sekundu prije no što probiješ u eter

čuo samo usta svijeta

i zaljubljeni smiješeći aahtakvo je ja

ja sam te kao sav poljubio u ljeto

nasip nebo htio sam da ti budu

sa mnom kao dosta most

kao otiđi doma bosa po paprati

upali radio i večeraj žuto jaje u kojem je pola ja,

pola je i spavaj sigurno, ja je s tobom.

ja sam te kao poljubio u ljeto

pa te umjesto “htio” pustio u sivo

prostorje prema crti večeri

da ideš doma gdje je samo žuta žarulja

nad glavom da ti pecka spore struje

pred prste same

na golom gladnom stolu