Uz zbornik Shadowing the City – Hypertextualisation of Urban Spaces Bacača sjenki o pet godina intenzivnog bavljenja urbanitetom
Polagano dolazimo do one vremenske točke u kojoj možemo početi govoriti i u terminima, ne nekoliko godina, nego (skoro) desetljeća povećanog specifčnog interesa za urbanitet na našoj (nezavisnoj) aktivističkoj i umjetničkoj sceni. I to urbanitet sa svim njegovim slojevima i kroz sve moguće rakurse i s alatom koji se nudi u okviru našeg sustava kulture i civilnog društva: od najupečatljivijih otpora komodifikaciji javnog prostora preko vaninstitucionalnog istraživačkog rada na gradu i njegovim promjenama do umjetničkih artikulacija o materijalnoj i nematerijalnoj baštini grada. Taj interes je potaknut, naravno, i specifičnim “atakom” na tu materijalnu i nematerijalnu baštinu i kroz nacionalističke devedesete (promjena naziva ulica, dekapitacija spomenika) i kroz kasnije periode ubrzane otimačine javnog prostora, deindustrijalizacije i u konačnici nestanka organskih zajednica koje su postojale oko kvarta, mjesne zajednice, radnog kolektiva i postrojenja ili samog haustora.
Tranzicijski slojevi urbaniteta Jedan od kolektiva koji je aktivno radio na urbanitetu i istraživački, a i umjetnički – Bacači sjenki – prošli tjedan je u novootvorenoj Oris – kući arhitekture održao prvu od javnih radionica u sklopu platforme Brujanje grada (“Urban Hum”) nastaloj u suradnji s nekoliko organizacija iz Jugoistočne Europe. Kroz tu prvu sesiju naslova Emotivne geografije, predstavili su se regionalni partneri Bacača sjenki adresirajući pritom svoj dosadašnji rad, ali i interese koji proizlaze iz njihovih specifičnih sredina i gradskih prostora – od skopske neoantičke groteske u vidu projekta Skopje 2013. (izlaganje Ivane Vasove i Filipa Jovanovskog) preko prištinskih izbrisanih slojeva kulturne povijesti (arhitektica i pjevačica Elize Hoxha) do beogradskog stambenog pitanja (Dušica Parezanović iz Kulturnog centra Rex). Bila je to prilika da u našem kontekstu, inače lišenom nekih dubljih medijskih uvida u specifične probleme susjednih država, dođemo bar do djelića slike na koje sve načine “režimi” u Makedoniji, na Kosovo ili u Srbiji upravljaju prostorom i njegovim pamćenjem u materijalnom i nematerijalnom smislu. Skopski slučaj “pregipsavanja” modernističkog nasljeđa u neoantičke/klasicističke građevinske torte ostao je svakako najupečatljiviji primjer tranzicijskih brisanja arhitektonske povijesti, a onda i političke i društvene povijesti određenog perioda. Međutim, osim mahnite potrebe za invencijom tradicije nacionalne države iz antičke polufikcije i mitologije vladajućeg VMRO-DPMNE-a, skopska priča je obilježena i građanskim otporom. I dok smo na različite načine još i mogli svjedočiti gipsizaciji Skopja 2014 kroz podsmjehivačke Facebook izvještaje s lica mjesta, nekako nam je izmaklo da se paralelno s režimskom okupacijom glavnog grada Makedonije desio i otpor širenju te urbane estetike na javni prostor Gradskog trgovskog centra koji je obranjen stvaranjem ljudskog obruča oko tog prostora koji još živi na svakodnevnoj mapi “ophođenja” s urbanitetom i po urbanitetu. I svaki od sljedećih primjera je uz kritičko mapiranje situacije u pojedinim gradovima uvijek sadržavao tu klicu otpora ili akcije – od individualnih – umjetničkih pa do aktivističkih pokušaja promjene tranzicijskog kronotopa grada.
Grad kao tekst Radionica platforme Urban Hum, poslužila je i kao mjesto predstavljanja dva aktualna projekta Bacača sjenki. U izvedbenom fragmentu predstave Brujanje grada (incijalni koncept: Boris Bakal; dramaturgija: Anja Pletikosa) Bacači su dali svoj doprinos tim novim kronotopima kroz upisivanje vlastitih odnosa u slojeve kulturne povijesti jednog zagrebačkog trga i osobne povijest njegovih stanovnika, šetača i promatrača.
Drugi projekt je pak, konačno izdavanje zbornika Shadowing the City – Hypertextualisation of Urban Spaces koji je zapravo transkript i tekstualna prilagodba međunarodnog simpozija iz svibnja sada već “davne” 2009. u sklopu projekta Recollecting cities/Recollecting time. Međutim, “kašnjenje” od pet i pol godina u izdavanju tog zbornika bila je prilika i za neku vrstu rekapitulacije vremena u kojem je, kao što sam već naveo, urbanitet postao živa tema interesa različitih aktera na našoj nezavisnoj sceni. Zanimljivo je s današnje distance pogledati doprinose raspravi i nekih domaćih umjetnika poput Slavena Tolja ili arhitekta Emila Jurcana s njihovim radovima i angažmanima duboko obilježenim kontekstima gradova Dubrovnika i Pule tranzicijske otimačinama prostora koje će tek nekoliko godina kasnije biti i političke teme “od nacionalne” važnosti. U tom smislu, kao što je primijetio i Marko Golub na promociji tog zbornika, možda fali i jedan tip uvodnog teksta koji bi upravo uputio na promjene ili možda kontinuitet konteksta u kojem se pojavljuju tiskani tekstovi u odnosu na vrijeme svoga nastanka – (nekim od nas) mitske 2009. koje kao da je sve “počelo”, a onda opet stalo? No, to bi s druge strane iziskivalo i kontekstualizaciju specifičnih međunarodnih slučajeva s obzirom da je ipak riječ o događaju koji je “pohvatao” različite lokalizirane slučajeva “bavljenja urbanitetom” i prostorom. A takvo nešto je ipak veći izdavački poduhvat koji se teško može ostvariti u uvjetima naše nezavisne scene.
O interdisciplinarnom karakteru teme projekta, konkretnog događaja i problema svjedoči popis izlagača na simpoziju i njihov doprinos “sjenčenju” grada koji upravu igra na tu mnoštvenost “stručnog” pristupa gradu uzimajući pojam (u engleskoj verziji) koji opstaje i u likovnoj umjetnosti, ali kao i pojam iz društvenih znanosti i izvedbenih umjetnosti kojim se definira metoda sjedinjena s okolinom u nekoj vrsti mimikrije. Kao što naslov zbornika govori, grad se tumači kao slojeviti tekst koji se onda čita kroz različite slojeve uvjetovane njegovom materijalnom impostacijom, ali i nematerijalnom baštinom ili pak usmenom poviješću koja posebice intrigantna postaje u slučajevima marginaliziranih društvenih skupina i njihovog smještanja u periferne dijelove grada. Jedan od takvih primjera je i doprinos američkog “javnog povjesničara” (public historian) Chrisa Nevilla čije se ime najčešće spominjalo na samom predstavljanju zbornika.
Nematerijalna kulturna baština kao zajedničko dobro Nevilleov projekt koji se ukratko može opisati kao – open source javni katalog kojim se mapiraju/arhiviraju povijest njujorških imigranata njihovih “prostora” na Lower East Sideu, možda i najbolje odgovara na pitanje koje je postavljeno u proslovu zbornika, a tiče se specifične uloge nematerijalne kulturne baštine u promjenama urbaniteta i na koji način tretirati tu baštinu. Osim formalne “invencije” i korištenje alata novih medija i mogućnosti Interneta, to i projekt koji se obraća određenim zajednicama čija povijest nije “oslužbenjena”, nego je bila povijest asimilacije, da bi tek nekim suvremenijim pomacima na akademskom tržištu dobila svoj status i u akademiji. Povijest imigranata, tako funkcionira kao sastavni dio materijalne, ali i nematerijalne baštine određenog prostora koja se često konzervira da bi se tobože očuvala, a nerijetko i komercijalno-turistički iskoristila bez produktivnog oživljavanja koje se nadaje iz Nevilleovog projekta Place Matters.