Zaboravio sam kada sam potpisao društveni ugovor – kada, gdje i čijom rukom?
Odlučio sam pokazati zube, kako se to obično, kažu, kaže.
Bio sam naručen za 2 i 15. Upravo je otkucavalo (posred mojega bića) 2 i 21. Što je previše, previše je, zaključio sam. Nalaktio sam se na šalteru; laktio se, laktio, sve dok se sestra nije pojavila.
Kao naručen “Sestro”, zavapih, “Naručen sam za 2 i 15. To vrijeme je prošlo. Gdje je doktor?”
“Danas je gužva. Strpite se malo. Ne možemo mi u minutu točno, baš kako ste vi zamislili!”, namrgodi se.
“Ništa ja nisam zamislio. Vi ste zamislili – vi ste izmislili ovo vrijeme za koje ste me naručili. I evo me, ja sam tu! Zašto pregled već nije počeo? Gdje je doktor?”
“Strpite se. Rekla sam vam već: doktor ima nenajavljenu vizitu.”
“Kako? Vizita je uvijek u isto vrijeme.”
“Nije to ona vizita na koju vi mislite; premalo znate o funkcioniranju bolničkih ustanova. Ovo je nenajavljena vizita liječnicima, i to od strane bolesnika koji leže u našoj bolnici. Imaju pravo na to 22 puta u desetljeću. To je nešto što jednostavno ne možemo predvidjeti. Strpite se.”
“Ali već je 2 i 25. Čekanje na zakazani pregled nije mi bilo u planu. Imam ja i drugih obaveza. A za ovo sam platio, zar ne?”
“Ne, niste. Nije ovo privatni pregled.”
“Znam da nije. Ali platio sam preko obveznog osiguranja. To ne mogu birati: HZZO mi uzima svaki mjesec cifru meni neznanu; nema načina da se ustanovi iznos, pokušao sam sve. Ali uzima, sigurno uzima, i siguran sam da iznos nije mali. I zato: izvolite me primiti u zakazano vrijeme ili vraćajte pare!”
“Vi niste normalni”, reče sestra rutinski, ni ne uzbudivši se pravo.
“Možda i nisam. Ali sam 100% u pravu. Gdje je moj novac?”
“Smirite se.”
“Gdje je moj novac!” povisih ton.
Otvore se vrata ordinacije. Ukaže se doktor ponaosob.
“Što se događa?”, pitao je.
“Gospodin…”, reče sestra namahujući glavom prema mojem liku.
“Da?”, obrati mi se doktor.
“Naručen sam.”
“Možete valjda sačekati minutu.”
“Da, ali…” počeo sam, no doktor se okrenuo i počeo nestajati za vratima ordinacije.
“Gdje je moj novac!”, povikao sam za njim, uzalud.
Vrata su se zatvorila. Odustao sam od pregleda.
Odustani pa zapiši Odustao sam po istoj shemi i od roditeljskog sastanka, svečanog uručivanja žalbe na žalbenom odjelu gradskih komunalija (zbog jednog, po njima, krivo razvrstanog otpada) i od mnogo čega još, na mnogim, premnogim mjestima.
Ali gdje god bih se zatekao, derao bih se cijelim bićem:
“Gdje je moj novac!”
Pokazao sam im, tako, pokazao sam im sve. Jer derati se cijelim bićem… nema glasnijeg raskida s tišinom, opravdanijeg narušavanja javnog reda, humanijeg načina da se stigne – ne na red, već da se izađe iz reda jednom za svagda.
A k tome sam, još, odlučio sve to i zapisati. Ali, naravno, pisanje nije za svakoga. To je mukotrpan rad, kao u rudniku, na sječi stabala ili pak onaj na promociji zlatnih manžeta. Slovo po slovo, interpunkt po interpunkt, i tako iz sata u sat.
I nije lako, i nitko to ne cijeni, i svi te gledaju poprijeko jer kao samo sjediš umjesto da nešto radiš rukama, golim rukama. Ne znaju koliko truda iziskuje procjeđivanje cjelovite riječi iz moždano-moždinskih bespuća, a kamoli cijelih rečenica, odlomaka, kojekakvih nakazno-dopadljivih misaono-proznih cjelina.
Svi misle da sam obična lijenčina, jer više čak ni ne pišem, rukom (golom rukom), nego lagodno na računalu, pišem-brišem-montiram i sišem vlastitu egzistenciju laku kao proljetni lahor prvoga aprila. Svi to misle, ali ne da mi se dalje pravdati, jer tko su ti svi? I gdje su, pobogu?
Jednog vidim, evo jutros – čisti snijeg pred našim ulazom, izgleda da je napadao sinoć. Čudno, nisam ništa čuo, a inače čujem, kako se to obično kaže, čak i šiš od miša u letu. To je susjed neki, taj što čisti snijeg od ranog jutra. Trebao bih mu pomoći, znam, ali nažalost još nisam svladao tehniku zamaha lopatom za snijeg, a i ta je površinom dvostruko veća od obične lopate za kopanje kanala i septičkih jama. Znam da bih mu trebao pomoći, već i zato što imam ruke kao lopate, stvorene za lopatanje i hvatanje svih mogućih dijelova (kad se neplanski sunovrate ka dolje) – takve jedne ruke imam, a ne nježnodlane cvebe, antibrusne i pjenaste mini-platojčiće, s linijama svakovrsnih bitnosti tek nemušto skiciranima.
A možda je, tko bi ga znao, moj red za čišćenje snijega?
Nepoznati susjed I sad će on – taj susjed kojega nisam uspio prepoznati kroz maglu duplog stakla – biti kao junak jer je u 7 ujutro išao čistiti snijeg. A ja koji sam cijelu noć slagao jednu jedinu rečenicu – ja sam budala!
I što je najgore, nikako da prestane s čišćenjem. Hoće uglancati taj asfalt kao da je kohinor! A već je pola devet i ja moram van, ja moram do grada da bih potražio, a što drugo nego građu za roman! Kako ću proći pokraj njega, a da mu ne pomognem u čišćenju snijega?
*** Prošao sam. Na bezvezariju, naravno. Zapravo, isto kao i prošle godine. Prerušio sam se u prosjaka, staricu i – za svaki slučaj – u ministra financija. I naravno, kao i svaki put, uslijedio je situacijski kalambur jer me susjedovo dijete (tog istog susjeda koji je snijeg još uvijek čistio) prepoznalo unatoč trostrukoj masci. I susjed je ubrzo shvatio:
“Kamo ste vi to krenuli tako obučeni?”, pitao je susjed, ali tek tada sam shvatio da to uopće nije naš susjed nego Janko s čak trećeg ulaza.
Treći ulaz od našeg – on uopće nije trebao čistiti snijeg pred našim ulazom! Nije trebao, a nije ni smio!
“A zašto vi čistite pred tuđim ulazom?”, pitao sam i jednim drajfom lijeve ruke pozvonio na sva zvona.
Kad su susjedi, moji pravi susjedi izišli, obračunali smo se s uljezom na naš način. Morao je kući lica prekrivenog zaleđenom pljuvačkom. Nisam ja pljuvao, ja sam civiliziran, a i pljuvačka mi se ne ledi tek tako…
Kad je uljez otišao, demonstrativno smo nabacali snijeg natrag na pločnik.
“Dobro!”, rekla je predstavnica stanara, “tko je danas zapravo na redu za čišćenje?”
“Ja moram u grad”, rekao sam. “Skupljam građu za roman i…”
“Tko ste vi uopće?”, pitala je ne prepoznavši me pod trostrukom maskom.
“To sam ja, susjed”, odgovorio sam.
Njegovi snjegovi A snijeg je i dalje padao, još gušći nego ranije. Prekrio je sve i hvatao se posvuda. Hvatao se i na mojim ramenima, na mojoj zimskoj kapi s crvenim pomponom. Osjećao sam težinu tog snijega, proživljavao je s mukom, premda sam znao da je riječ o tek nekoliko grama kristalizirane vode. Djeca su već ludovala po izbijeljenim travnjacima; grudala se, gradila snješke i kristalno oštrim glasovima urlala od veselja.
Predstavnica stanara, pak, stajala je pod strehom i smješkala se:
“Susjed”, rekla je, “danas je vaš red za čišćenje.”
“Nemoguće”, rekao sam, “ja sam čistio prošle godine!”
“Ponedjeljak je vaš red. Pogledajte oglasnu ploču.”
Nemoguće, pomislio. Ušao sam u zgradu i zapiljio se netremice u taj raspored za čišćenje snijega: mojega imena nigdje nije bilo. Za mnom je ušla i predstavnica stanara:
“Vidite? Sve lijepo piše.”
Ali ja nisam vidio, nisam mogao pronaći svoje ime. Nisam to želio reći predstavnici jer sam zbog nečega bio uvjeren kako će ona moje ime pronaći u momentu, a da ću ja ispasti glup, beznadno glup.
“Vidite?”, ponovila je.
“Nije moj red!” rekao sam, “To su njegovi snjegovi!”, rekao sam pokazujući na neko neodređeno, ali posve sigurno postojeće mjesto.
To je zazvučalo užasno dubokoumno, vrlo, vrlo metafizički, a cijela je scena bez sumnje bila frapantna, da ne kažem šokantna – no ja sam znao da je u pitanju samo jedna bijedna ríma.