Noć živih mrtvaca

Kad bi se sastavljao popis rock albuma najčemernije atmosfere, drugi dugosvirajući uradak Eelsa, Electro-Shock Blues, borio bi se za sam vrh. Njihov prvi čovjek Mark “E” Everett pozabavio se smrću i svim onim što ona kao fenomen nosi, od straha i bespomoćnosti, do tuge i očaja. Imao je dobru inspiraciju i razloge s obzirom na to da je u punini značenja tih riječi iz prve ruke osjetio što znači ostati bez najbližih. Zapravo, koliko god simpatičan mogao kroz glazbu biti zbog talenta i sposobnosti da teška unutarnja stanja podijeli sa svijetom, nekako prolazi kroz glavu da ga ne biste rado sreli na cesti iz straha da vas u njegovom prisustvu ne samelje autobus u naletu ili vam se sruši klavir na glavu sa zgrade pokraj koje prolazite. Više je od baksuza – oko Everetta ljudi su padali kao muhe: otac alkoholičar umro je relativno mlad, pa je u kratkom roku prvo majku pokosio karcinom, da bi mu potom sestra počinila samoubojstvo. Kao jagoda na vrhu morbidne torte došao je kasnije tragični američki 11. rujna. Everettova rođakinja bila je u jednom od aviona koji su islamski ekstremisti srušili tog dana!

Analiza slika iz prošlosti

Iako su se kroz vrijeme Eels znali vraćati optimističnijim tonovima (posebice na poletnom Daises Of The Galaxy), demone vlastite prošlosti Everett nije uspio otresti do dana današnjeg. Oni su njegovo prokletstvo i njegova muza. I neka je tako, ako uzmemo u obzir da je njegovo “crnilo” znalo rezultirati iznimnim trenucima.

Njegov tour de force, prošlogodišnji dvostruki CD Blinking Lights And The Other Revelations, u 33 pjesme gledanja unatrag i još jedne analize slika iz prošlosti valjda je zaključna stepenica na stubama katarze i autopsihoterapije. U tu se priču uklapa i ovaj koncertni zapis, snimljen nedugo nakon njegova izlaska, u kojem imamo Eelse u iznimno turobnom izdanju; ono što je na albumima bilo sporo sad je sporije i spartanskije, ono što je bilo ritmično i energično sad je skoro kilavo. Kao da je pogreb sve rodbine koju je otpratio na drugi svijet bio dva dana prije njujorškog nastupa u Town Hallu.

Eels je oduvijek pratio glas uzbudljivog koncertnog benda, benda koji treba vidjeti. Lišeni vizualne komponente, na samom CD-u demantiraju tu ocjenu. Nije problem u tonama isporučene depresije, nego u komornosti izvedbe i bitnom otklonu od studijskih izdanja. Otpočetka etiketirani kao kvalitetna mračnija verzija Becka, znali su studijskim multitrackingom, toplim klavijaturama i masnom ritam sekcijom, te antitezom u obliku turobnih stihova doći do spektakularnih rezultata.

Umrtvljivanje vlastita repertoara

Na pozornici se okreću minimalizmu – ono With strings u prijevodu ovdje znači da je riječ o svojevrsnom unplugged koncertu, a dodatak live pak treba shvatiti uvjetno. Tehnički gledano stvar stoji; Mark Everett je zaista u pratnji dvojice instrumentalista i gudačkog kvarteta u prvom planu to odsvirao jedne ljetne noći u New Yorku, no sadržajno malo je toga “živog”; u ponajvećem dijelu od 63 minute riječ je o umrtvljivanju vlastita repertoara. Svega četiri pjesme ovdje imaju klasičnu formu pop-rock pjesme, dakle, glas, bas, bubanj, gitaru i/ili neki drugi instrument.

U koncertnom izdanju studijska uvjerljivost Everettova hrapavog vokala pretvara se u inferiornu verziju Toma Waitsa s teškom upalom grla. Kratko i jasno, izostaje lakoća pjevanja, pa se i sugestivnost i ljepota lako izgube po putu. Nema dobro poznatih eelsovskih glazbenih suprotnosti i eklekticizma u podizanju tenzija – pokušaj da se klasikom oboji rock kontekst ovdje izaziva kontraefekt otklizavanja u monokromatsku sveopću turobnost, od stihova i pjevanja, do instrumentalnog dijela. Emocije izazivaju pjesme vođene klavirom (If You See Natalie i Spunky), dok je većina ostatka materijala naricanje s naglašenom artističkom pretencioznošću. Tako, recimo, prijelaz iz spartanski ogoljele Flyswater u jedva prepoznatljivu verziju prvog hita benda Novocaine For The Soul u nekoliko dugih minuta nudi kakofoniju gudačkih instrumenata. Avangarda? Možda, ali s vrlo tankom linijom prema suvišnosti i dosadi.