#440 na kioscima

17.2.2016.

Maria Tatra  

O Crvenkapici

Različite varijante i moguća čitanja poznate priče o susretu naivne djevojčice i proždrljivog vuka

 


Donosimo uvodni tekst odjeljka posvećenoga varijantama Crvenkapice (“Introduction: Little Red Riding Hood”, str. 3–10) iz knjige The Classic Fairy Tales koju je uredila Maria Tatar (W.W.Norton & Company: New York i London, 1999.)

 

U poodmakloj životnoj dobi, Charles Dickens priznao je da je Crvenkapica bila “njegova prva ljubav”: “Osjećao sam da bih spoznao savršeno blaženstvo, samo da sam mogao oženiti Crvenkapicu1.” Dickensova sentimentalna naklonost liku iz bajke kojem je književni život udahnuo Charles Perrault i koji su u ponešto drugačijem obliku oživjela braća Grimm, nije pretjerano iznenađujuća. No da je Dickens bio upoznat s folklorističkim korijenima Crvenkapice, možda bi bio suzdržaniji u svom oduševljenju Perraultovom “seljančicom”, odnosno Grimmovom “ljupkom djevojčicom”. Bajke, kako nas folkloristi i povjesničari neumorno podsjećaju, korijene vuku iz seljačke kulture, ispunjene izražajnom energijom koja je najvećim dijelom lišena bilo kakvih inhibicija. Stoljećima su se radnici na poljoprivrednim imanjima i u kućanstvima utjecali/e pričanju priča kako bi prikratili sate posvećene repetitivnim zadacima vezanim uz žetvu ili kućanskim poslovima. Je li stoga doista iznenađujuće da su, u doba bez radija, televizije i drugih elektronskih čudesa, preferirali dinamične pripovijesti začinjene lakrdijaštvom, melodramatičnom radnjom, skatološkim humorom i nesputanim nasiljem?

DELARUE VS. PERRAULT Ugledni francuski folklorist Paul Delarue tvrdi da je pronašao izvornu usmenu pripovijetku poniklu iz seljačke kulture u Priči o baki, verziji Crvenkapice zabilježenoj 1885. u Bretanji, no koja se, za pretpostaviti je, pripovijedala kraj ognjišta barem jedno stoljeće ranije. Priča prati djevojčicu koja odlazi do bakine kuće i pritom susreće vuka, no sličnosti s Perraultovom (Le Petit Chaperon rouge) i Grimmovom (Rotkäppchen) Crvenkapicom ovdje završavaju. Galska junakinja ne postaje vučjom žrtvom, već umjesto toga preuzima ulogu varalice. Stigavši u bakin dom ona u neznanju jede “meso” i pije “vino” za koje se ispostavlja da su meso i krv njene bake; potom izvodi striptiz za vuka, liježe s njime u krevet te na koncu bježi moleći grabežljivca da joj dopusti da iziđe napolje kako bi se olakšala.

Iako je Delaruova Priča o baki zapisana tek 1885. godine (gotovo dva stoljeća nakon što je Perrault zabilježio svoju priču o Crvenkapici), pretpostavlja se da je vjernija usmenoj tradiciji koja prethodi Perraultu, djelomično zbog toga što se folklorist koji ju je zapisao nije trudio stvoriti djelo naglašeno književnog karaktera koje će plemićku djecu poučavati lijepom ponašanju, već točno zabilježiti riječi seoskog kazivača, a djelomično i zbog toga što su usmene tradicije notorno konzervativne i često čuvaju izvorni karakter priča koje su stoljećima u opticaju. “Seoska djevojčica” usmene tradicije, navodi Jack Zipes, “otvorena je, hrabra i lukava2”. Ona je stručnjakinja u korištenju vlastite dosjetljivosti kako bi se izbavila iz opasnosti. Sve to mijenja se u trenutku kada Perrault njezinu priču smješta među korice knjige i briše sve vulgarnosti, grube izraze i nemotivirane elemente zapleta. Nestaju reference na tjelesne funkcije, pikantni dvosmisleni izrazi i nelogičnosti u pripovijedanju. Kako ističe Delarue, Perrault je uklonio one elemente koji bi svojom okrutnošću (djevojčica konzumira meso i krv svoje bake), svojom ispraznošću (izbor između puta igala i puta pribadača)3 ili svojom “nedoličnošću” (djevojčica pita zašto je baka tako dlakava) šokirali publiku njegove epohe.4

 Perrault se svojski trudio stvoriti priču lišenu bestidnih grotesknosti seljačkog izvornika te događaje preoblikovati na način koji odgovara racionalnom diskurzivnom modusu i moralnoj ekonomiji. Da mu je namjera bila odaslati poruku o taštini, lijenosti i neznanju jasno je iz “pouke” (moralité) koju pridodaje priči: “Vidimo ovdje kako je za mladu čeljad, pogotovo za lijepe, pristale i dobro odgojene djevojke pogubno slušati svačiju riječ pa onda i nije nikakvo čudo što ih, postupaju li tako, pojede vuk.” (Perrault 2006: 31)5 

Perraultova Crvenkapica nema pojma “da se opasno zaustavljati i razgovarati s vukom” (28). Osim toga, čini kobnu pogrešku “zabavljajući [se]” (ibid.) skupljanjem lješnjaka, trčanjem za leptirima i branjem cvijeća. K tomu, ona nipošto nije iskusna kao “djevojčica” u priči Jamesa Thurbera, koja dobro zna da 2vuk nalikuje vašoj baki koliko i lav studija Metro-Goldwyn Calvinu Coolidgeu6”.

Nemogućnost Crvenkapice da uzvrati udarac ili se na bilo koji način odupre navela je psihoanalitički orijentiranog Brunu Bettelheima da izjavi da je djevojčica zacijelo glupa ili pak želi biti zavedena. Prema Bettelheimu, Perrault je pretvorio “naivnu, atraktivnu mladu djevojku, koju se navodi da zanemari majčina upozorenja i zabavlja se na (kako sama svjesno vjeruje) nedužne načine, u najobičniju palu ženu7”. Umjesto varalice koja preživljava zahvaljujući vlastitim sposobnostima improvizacije, djevojčica se preobražava ili u budalu ili u žrtvu koja snosi odgovornost za vlastitu nevolju. Bettelheimu ne promiču niti transformacije kojima je podvrgnut vuk. Nekada grabežljiva zvijer, vuk u Perraultovoj verziji postaje metafora, nadomjestak za muške zavodnike koji mlade žene mame u svoje krevete. I dok su seljačke kulture u figuri vuka vjerojatno doista vidjele divljeg grabežljivca, usmeni kazivači zasigurno su rado koristili prilike koje su nudile metaforičke mogućnosti susreta između Crvenkapice i vuka, i poigravali se potencijalno seksualnim aluzijama kojima priča obiluje.

GRIMMOVI I POUČNA CRVENKAPICA Crvenkapica braće Grimm briše sve tragove erotske zaigranosti koju nalazimo u Priči o baki, stavljajući radnju u službu poučavanja djeteta unutar i izvan priče. Poput brojnih bajki, i pripovijest Grimmovih započinje izricanjem zabrane, no teško napušta spomenuti modus. Crvenkapičina majka daje svojoj kćerki kolača i vina za baku te je potom uči lijepom ponašanju: “[K]ad budeš vani, idi ravno i ne skreći s puta. Možeš pasti i razbiti bocu pa baka neće ništa imati. Kad joj dođeš u sobu, ne zaboravi joj poželjeti ‘dobro jutro’; nemoj zavirivati naokolo8.”(149) Nastojanja Grimmovih da u priču o Crvenkapici upišu pouke teško da bi se mogla nazvati uspješnima. Lekcije o lijepom ponašanju utkane u pripovijest ne samo da su strane duhu bajki (koje se u tolikoj mjeri oslanjaju na radnju da rijetko kada pokazuju pedagošku preciznost kakvu nalazimo ovdje), a promašena je i u pogledu vlastite nelogičnosti. Boca se nikada ne razbija, čak ni kada Crvenkapica skrene s puta, a do spomenutog skretanja dolazi tek nakon što je vuk već opazio svoj plijen. 

Uzaludnost nastojanja da se iz bilo koje varijante Crvenkapice izvuče jasna moralna pouka dolazi do izražaja u tekstu Erica Bernea, koji opisuje kako bi na spomenutu priču mogao reagirati jedan Marsovac: “Kakva to majka šalje djevojčicu u šumu u kojoj žive vukovi? Zašto majka sama nije otišla baki ili se pridružila Crvenkapici? Ako je baka tako bespomoćna, zašto ju je majka ostavila samu u udaljenoj kolibi? Ako je Crvenkapica već morala ići, kako to da je majka nije upozorila da se ne zaustavlja i ne razgovara s vukovima? Priča nam jasno daje do znanja da Crvenkapici nitko nije rekao da je takvo ponašanje opasno. Teško da bi jedna majka mogla biti toliko glupa pa se čini da Crvenkapičinoj majci jednostavno nije pretjerano stalo što će se dogoditi njezinoj kćeri, a možda je se čak i željela riješiti. Također, niti jedna djevojčica nije toliko glupa. Kako je Crvenkapica mogla pogledati vučje oči, uši, šape i zube i povjerovati da se radi o njezinoj baki? Zašto nije pobjegla od tamo što je brže mogla9?”

Analizirajući retoriku teksta i pokazujući kako ona podriva isto ono što uspostavlja, Berne nudi neku vrstu protodekonstrukcijske analize koja u pitanje dovodi ideju nedvosmislene moralne pouke u Crvenkapici. Ipak, i Perrault i braća Grimm ustraju u izricanju moralne pouke, što postižu prebacivanjem odgovornosti za nasilje kojem je junakinja podvrgnuta na nju samu. Razgovarajući sa strancima (kao u Perraultovoj varijanti), odnosno zanemarujući majčina upozorenja i skrećući s puta (kao u varijanti braće Grimm), Crvenkapica postaje uzročnicom vlastite nesreće.

Bilo koji čin nasilja kojem su izloženi junaci bajki, lako se može objasniti ukazivanjem na mane u ponašanju samog junaka. Tako se, na primjer, agresija vještice u Ivici i Marici često povezuje s proždrljivošću djece. Niz događaja koji su u nekom trenutku možda bili proizvoljno povezani s ciljem postizanja burlesknog učinka lako se dade restrukturirati kako bi se dobila moralno poučna priča. Prijelaz od nasilja u službi slapstick komedije na nasilje u službi disciplinirajućeg režima bajkama možda i dodaje moralnu osnovicu, no rijetko kada ublažava njihove neobuzdane prikaze nasilja. Štoviše, verzije Crvenkapice iz 19. stoljeća spadaju među najviše zastrašujuće, uglavnom zato što koriste diskurzivne prakse koje se oslanjaju na pedagogiju straha u pokušaju reguliranja ponašanja. Melodrama u stihovima iz 1862. godine Crvenkapicu pretvara u krivca za vlastitu smrt, kao i propast njene bake: “Da je Crvenkapa barem mislila / Na sve te sitnice koliko je trebala, / U vučju se zamku ne bi nikada uhvatila, / Niti bi joj baka tako okrutno stradala.”10 Ili, kako u verziji Sabine Baring-Gould navodi Crvenkapičin otac: “Djevu mladu, / Mora bit strah / Oglušit se na majčine naloge.”11

 Čini se da je u toku preobrazbe usmene zabave za odrasle u pisanu književnost za djecu, priča o Crvenkapici izgubila više nego što je stekla. Nekadašnja priča prepuna grubog humora i visoke melodrame postala je nespretna pripovijest s pedagoškim programom koji su osmislili odrasli. U tom procesu, nadrealno nasilje izvornika pretvoreno je u zastrašujuću kaznu za lakši prijestup. Tek proteklih nekoliko desetljeća pojedini autori priči udahnjuju novi život, osporavajući njen disciplinirajući ton i dovodeći u pitanje njene temeljne pretpostavke. Iako se strategije ponovnog ispisivanja priče razlikuju od autora do autora, ono što je svima manje-više zajedničko jest pokušaj pretvaranja Crvenkapice u pametnu, snalažljivu junakinju (“Danas nije tako lako prevariti djevojčice kao što je nekoć bilo”, piše Thurber) ili rehabilitiranja vuka (“Slatko i mirno sniva u bakinu krevetu, među šapama nježnoga vuka”, glasi posljednja rečenica Vučje družbe Angele Carter)12.

INTERPRETATIVNA GIMNASTIKA Baš kao što si pisci uzimaju slobodu da prčkaju i prtljaju po Crvenkapici (katkad radikalno mijenjajući postavke priče, što je slučaj s pjesmama Roalda Dahla Crvenkapica i vuk i Tri praščića)13, i kritičari se poigravaju s pričom, pokazujući neograničeno pouzdanje u vlastite interpretacije. Dakako da priča koja prikazuje sukob između slabe, ranjive protagonistice i golemog, moćnog antagonista pogoduje određenoj vrsti interpretativne elastičnosti. Alegorijska čitanja u Crvenkapici pronalaze neku vrst interpretativnog obilja, pripisujući joj značenje, relevantnost i smisao koji navodno nadilaze povijesne varijacije. Ipak, sva ta čitanja, bez obzira na to pristupaju li priči kao političkoj ili društvenoj alegoriji, često se otkrivaju kao izuzetno nestabilna.

I Erich Fromm i Susan Brownmiller trenirali su svoje vještine tumačenja na Crvenkapici. Oboje u priči vide alegoriju vječite borbe spolova, no njihova čitanja dolaze do bitno različitih zaključaka o tome što je na kocki u toj borbi. Fromm, čije se psihoanalitičko čitanje Crvenkapice našlo na nišanu kritičke oštrice povjesničara Roberta Darntona, u priči pronalazi “izraz dubokog antagonizma usmjerenog protiv muškaraca i seksa14”. Ta priča koja se, prema Frommovoj pretpostavci, prenosila s jedne generacije žena na drugu, muškarce prikazuje kao nemilosrdne i lukave životinje koje seksualni čin pretvaraju u kanibalistički ritual. 

“Mržnja i predrasude prema muškarcima još jasnije dolaze do izražaja na kraju priče. (...) Valja imati na umu da ženska nadmoć proizlazi iz njihove sposobnosti rađanja. Kako onda vuka učiniti smiješnim? Pokazujući da je, smještajući živa bića u svoj trbuh, pokušao zaigrati ulogu trudne žene. Crvenkapica stavlja kamenje, simbol sterilnosti, u njegov trbuh, a vuk se ruši i umire. Njegova kazna (...) odgovara njegovom zločinu: ubija ga kamenje, simbol sterilnosti, kojime se izruguje njegov pokušaj prisvajanja uloge trudne žene.”15

Ideja da vuk pati od zavisti zbog maternice možda se doima apsurdnom, no Fromm nije jedini koji ispod površine vučjeg proždiranja nazire žudnju za začećem. U pjesmi Anne Sexton vuk se, nakon što proždre Crvenkapicu i njezinu baku, doima kao da je “u devetom mjesecu trudnoće”, a njegove se žrtve oslobađaju nakon što lovac obavi “neku vrstu carskog reza16”. Jedna novija verzija priče namijenjena dječjoj publici prikazuje vuka kako spokojno spava; njegov blistavi trbuh dovoljno je napuhnut da obuhvati tijelo spokojne Crvenkapice.17 

Susan Brownmiller u Crvenkapici vidi kulturnu priču koja podržava rodnu nejednakost perpetuirajući ideju da su žene žrtve muškog nasilja čak i u slučajevima kada istovremeno uživaju mušku zaštitu: “Slatka, ženstvena Crvenkapica kreće u šumu posjetiti dragu staru baku. Vuk vreba iz sjene, razmišljajući o slatkom zalogaju. Kako doznajemo, i Crvenkapica i njena baka podjednako su bespomoćne pred snagom i lukavošću muških vukova. (...) Vuk proguta obje žene bez ikakve naznake borbe. (...) Priča o Crvenkapici parabola je o silovanju. Zastrašujuće muške figure (koje između ostaloga nazivamo i vukovima) vrebaju u šumama, a žene su pred njima bespomoćne. Najbolje je držati se puta, ne biti previše pustolovna. Ako imate sreće, dobar, prijateljski nastrojeni muškarac možda će vas moći spasiti od sigurne propasti.”18

Nastojanja i Fromma i Brownmiller da u Crvenkapici vide spremište određenih bezvremenskih i univerzalnih istina izjalovljuju se upravo zato što, kako se čini, svaki kritičar u priči pronalazi drugačije bezvremenske i univerzalne istine. Alegorijska čitanja u pravilu podrivaju i diskreditiraju jedno drugo vlastitom višeznačnošću. Već i sam njihov broj sugerira da je priča koju se interpretira puka besmislica koja skreće u apsurd te u konačnici ne označava ništa. 

Čini se da Priča o baki podržava ideju da bajke uglavnom funkcioniraju kao puka razonoda te da su pokušaji da se u njih upiše značenje neizbježno osuđeni na propast. No pretjeran broj referenci na hranu, izglađivanje, kanibalizam i proždiranje u Priči o baki također sugerira da je interpretacijski ulog visok, pozivajući nas da promislimo o načinu na koji priča pristupa osnovnim uvjetima našeg postojanja. Psihoanalitička kritika dugo se trudila razumjeti na što misli Alan Dundes kad govori o snažnoj komponenti “infantilne fantazije” koja je prisutna u priči.19 Dundes ističe da je Crvenkapica, u Aarne-Thompsonovom Indeksu tipova priča20 klasificirana kao tip AT 333, poznat pod nazivom Proždrljivac, vjerojatno srodna tipu priče AT 123 Vuk i sedam kozlića. Jedina stvarna razlika, navodi Dundes, jest ta da u AT 123 ljudožder dolazi u kuću djeteta, dok u AT 333 dijete odlazi u kuću ljudoždera. Dundes nadalje tvrdi da se Crvenkapica, barem u svojim ranijim oblicima, više bavi strahovima djece od proždiranja nego seksualnim tjeskobama odraslih koje postupno izbijaju u prvi plan kako se priča razvija. Priča Zlatica i medvjed21 koju je zabilježio Chiang Mi azijska je varijanta Vuka i sedam kozlića koja otkriva jasnu vezu s ranim europskim verzijama Crvenkapice i sugerira do koje je mjere u ranim oblicima priča bila orijentirana na dijete.

SJEĆANJA NA CRVENKAPICU  Angela Carter prisjeća se svog prvog susreta s Perraultovom Crvenkapicom: “Kada mi je, dok sam bila dijete, baka po majci pričala tu priču, znala je reći: ‘Podigni zasun i uđi’; a na kraju, kada vuk skače na Crvenkapicu i proždire je, moja se baka pretvarala da će me pojesti, a ja bih cičala i brbljala od silnog uzbuđenja i zadovoljstva22.” Glumeći vuka koji proždire, ali i glumi baku, Carteričina baka preokreće situaciju, okrećući se protiv svoje unuke, djevojčice koja se u usmenoj verziji priče gosti bakinim mesom i krvlju. Carterin opis vlastitog iskustva Crvenkapice pokazuje da se radi o priči koja govori o međugeneracijskom rivalstvu, ali i otkriva do koje se mjere značenje priče proizvodi u njenoj izvedbi. Prizor čitanja ili izvođenja teksta može utjecati na njegovu recepciju mnogo snažnije od moralnih i bezvremenskih istina koje u priču umeću Perrault, braća Grimm i drugi.

Usporedbe radi, razmotrimo i djetinje iskustvo Crvenkapice Luciana Pavarottija, koje se znatno razlikuje od onog Angele Carter: “Kada sam bio dječak, u našoj je kući moj djed bio taj koji je pričao priče. Bio je divan. Pričao je nasilne, tajanstvene priče koje su me očaravale. (...) Najdraža mi je bila ona o Crvenkapici. Poistovjećivao sam se s Crvenkapicom. Dijelio sam njene strahove. Nisam htio da umre. Užasavala me njena smrt – ili ono što sam zamišljao kao smrt. S nestrpljenjem sam iščekivao dolazak lovca.”23

Susret sa smrću Crvenkapice više nije burleskan, zaigran ili nabijen erotikom. Umjesto toga, postao je prizorištem nasilja, melodrame i misterije. Osjećaj strave u kombinaciji s osjećajem očaranosti, otkriva fascinaciju temama od kojih djecu najčešće štitimo. Poput Dickensa, i Pavarotti je očaran Crvenkapicom, no njegova zaluđenost proizlazi iz njene sposobnosti da preživi smrt, da cijela izroni iz vučjeg trbuha, usprkos konačnosti smrti.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić.

 

Bilješke

1 Charles Dickens. “A Christmas Tree”. U Christmas Stories. London: Chapman & Hall, 1898., str. 8.

2 Jack Zipes, ur. The Trials and Tribulations of Little Red Riding Hood, 2. izdanje. New York: Routledge, 1993., str. 26. 

3 Yvonne Verdier (“Grand-mères, si vous saviez... le Petit Chaperon Rouge dans la tradition 

orale”, Cahiers de Littérature Orale 4 [1978.], str. 17–55) put igala i pribadača tumači kao dio društvenog diskursa o krojačkom naukovanju djevojaka. Varijanta iz druge regije Francuske spominje put malenog kamenja i put malenog trnja. U jednoj talijanskoj varijanti navode se put kamenja i put korijenja.

4 Paul Delarue. “Les Contes merveilleux de Perrault et la tradition populaire”. Bulletin folklorique de l’Ile-de-France (1951.), str. 26.

5 Citirano prema: Charles Perrault. Bakine priče ili priče iz drevnih vremena. Prevela Divina Marion. Zagreb: Školska knjiga, 2006. Valja napomenuti da su u francuskom izvorniku pouke pisane u stihovima, dok hrvatski prijevod donosi njihovu proznu varijantu.

6 James Thurber. “The Little Girl and the Wolf”. U Fables for Our Time and Famous Poems. Ilustrirao James Thurber. New York: Harpers, 1940.

7 Bruno Bettelheim. The Uses of Enchantment: The Meaning and Importance of Fairy Tales. New York: Knopf, 1976.

8 Citirano prema: Jacob i Wilhelm Grimm. “Crvenkapica”. Preveo Viktor Kralj. U Sabrane priče i bajke. Zagreb: Mozaik knjiga, 2010., str. 149–153.

9 Eric Berne. What Do You Say After You Say Hello? The Psychology of Human Destiny. New York: Grove, 1972., str. 43. 

10 Zipes. Trials, str. 158. 

11 Ibid., str. 200.

12 U The Bloody Chamber and Other Stories. New York: Penguin, 1979., str. 118. 

13 Roald Dahl. “Little Red Riding Hood and the Wolf” i “The Three Little Pigs”. U Roald Dahl’s Revolting Rhymes. New York: Penguin, Puffin Books, 1995.

14 Erich Fromm. The Forgotten Language: An Introduction to the Understanding of Dreams, Fairy Tales and Myths. New York: Rinehart, 1951., str. 241. 

15 Fromm. Forgotten, str. 241.

16 Anne Sexton. “Red Riding Hood”. U Transformations. Boston: Houghton Mifflin, 1971., str. 72–79. 

17 Beni Montresor. Little Red Riding Hood. New York: Doubleday, 1991. 

18 Susan Brownmiller. Against Our Will: Men, Women, and Rape. New York: Bantam, 1976., str. 343–344.

19 Alan Dundes. “Interpreting ‘Little Red Riding Hood’ Psychoanalytically”. U Little Red Riding Hood: A Casebook, ur. Alan Dundes. Madison: University of Wisconsin Press, 1989., str. 225. 

20 Antti Aarne i Stith Thompson. The Types of Folktales: A Classification and Bibliography. Helsinki: Academia Scientiarum Fennica, 1961. 

21 “Goldflower and the Bear”. U Jack Zipes. Trials and Tribulations of Little Red Riding Hood. New York: Routledge, 1993. Zabilježio Chiang Mi, 1979.

22 Angela Carter, ur., The Virago Book of Fairy Tales. London: Virago, 1990., str. 240. 

23 Luciano Pavarotti. “Introduction”. U Montresor, Little Red Riding Hood.

 

preuzmi
pdf