#440 na kioscima

12.2.2016.

Slavko Jendričko  

Oslobođene riječi


Neuspjeh crnog humora

 

Svjetska pećnica se

Nekontrolirano zagrijava

 

Sve je više

Prepečenog peciva

Za dobro jutro

 

S alibijem crnog humora

Kupim jedno novcem

Ukradenim iz ženske torbice

 

Nakon nekoliko zalogaja

Na putu prema rijeci

Slabić puknem popola

 

Usprkos tome 

što je napisano nepouzdano

 

Ulazim dublje u trsku

Kako bih neopažen

Na kratko zajedno s njom drhtao.

 

 

Putopis ozvučen strahom

 

Nedaleko od mesnice

S mesom divljih životinja

 

Revnostan sam putopisac  

U imaginarnoj trgovini

Oslobođenih duša divljači

 

I premda satara ne prestaje

Letjeti nisko ispod svjetiljki

 

Srnu nikako ne mogu doživjeti životinjom

Ni kada izgubivši plahost

Galopirajuće dišući preskače police

 

Dok se uzaludno trsim razgraditi priviđenja

Njene su noge brže od svake riječi

 

Snažno papcima udarajući u bubanj

 

Ne prestaje strahom ozvučivati 

Putopis sumaglice moje duše 

Neprilagođene mikro prostoru svemira.

 

 

Srčani mišić

 

Nisam mogao pobaciti zametak djeteta

S kojim sam iz istog sjemena izrastao 

 

Bližnji smo vršnjaci poput blizanaca

 

I ostarjelih zavjesa magli na prozorima

Koje uspješno čuvaju 

Trudne tekstove da ne izblijede od sunca

 

U visokom stadiju razvoja  

Postaje spasonosna 

Proteza invalidnoj temi duše

 

Kao bijela košulja na konopcu u noći

Ona zablista dublje u tami srčanog mišića. 

 

 

Igranje samosahranjivanja 

 

Rijeka me trajno memorira 

Svaki put kada zagazim u nju

 

Utapajući ponešto 

Nakupljene tjeskobe znoja

 

Počesto ekscentričan plivač

Zapravo sam val među valovima

 

I ti se ne prestaješ smijati

Neozbiljan sam samoubojica

 

Testno ponavljajući 

Samosahranjivanje

U mjehuriću vode

 

Koji se očekivano rasprsne .

Prije nego što riječ smrt

Stignem smjestiti u njega

 

Imigriravši u tekst sunčevih pjega.

 

 

Daniela

 

Kada god zatrudnim 

S lijepom pjesmom

Osjećam se svjetionikom

 

Neupitno je da će svjetlost dolje

Baš kao na početku Svijeta

Opet napraviti neku maštovitu nepodopštinu

 

Zbog koje će svaki moj potomak 

Dobiti po obrazu poput mene

 

Ti si jedna od onih kojoj

Ne treba putokaz 

 

Tebi tijelo svijetli ispred

Svakog zamišljenog koraka

 

Zato sebi ne prestajem ponavljati:

 

Uloživši cijeloga sebe

U eksperiment povećanja 

Kapaciteta kontroverzne duše

 

Doživio si najmučniji poraz.

 

 

Slavujev san

 

Pjesma se iscrpljuje

Ni ne znajući da se 

Okreće oko Sunca

 

Pomislim, 

Ni meni ne bi bilo 

Suvišno neznanje

 

Glasovi se u noćnu ogrlicu 

nagonski nižu 

 

I pjesma postaje 

nepodnošljivo ljudski žedna

 

Navečer sa suncem

Utapa se u pivskoj pjeni

S lakoćom ponavljajući porođaj 

Nebrojeno puta viđene zvijezde 

 

Poput konobarice s besmrtnim 

Osmijehom na licu

Otpornim na gravitaciju

 

Do jutra ionako ćemo svi u jatu 

Svečanih crnih ptica

Prispodobivih opaticama 

Bez traga odletjeti put neba.

 

 

Krik

 

Svako jutro pred ogledalom

ne izronivši posve 

iz podsvijesti prošapćem

 

Dobro jutro neobrijana čestice

 

Bjelina pjene za brijanje 

dok šećem britvicom po obrazima 

na trenutke me prispodobljuje  

liku sa slike Munchova Krika

 

Mali ratnik umivši se na brzinu

iskovao sam od tople ljetne sumaglice 

slab štit protiv komaraca i tjeskobe

 

Instinktivno potrčavši niz stepenice

 

Prvim žustrim korakom

krenuo sam u osvajanje čestica vedrine.

 

 

Ponavljanje velikog praska

 

Za vrijeme nedjeljnog ručka

Čuje se svečano praskanje zuba

 

Koje u meni budi asocijaciju

Posljednje svemirske večere

 

Kada tama nagonski jede

Posljednju preostalu svjetlost

 

Poput mene svoje birano jestivo 

 

Govoreći polivalentnim jezikom 

Koji ne želi biti isključiv

 

Tamo negdje tajnovit u pričuvi

Opet će zagrmjeti iz utrobe 

 

Hipotetski djetinjast Arbitar 

 

I otvoriti će se svi putovi

Kojima su nebom prošla nezasitna usta.

 

 

Brdašca otpada

 

Puževi su se sakrili

prije nego što smo stigli

do moga naboranog hrasta 

 

tako smo bili sigurni 

da ti sluz neće zamutiti objektiv.

 

Vjeverice ako se 

iz neslućene obijesti

i samozapale suncem

 

visoko u krošnjama 

njihov dim nije opasan po vid.

 

Klikni prije mraka!

 

Iza nas ne prestaju rasti 

brdašca otpada

 

Slutim maglovito 

ako su ona suvišna

onda bih im trebao

pridružiti nakupine 

svoje rječite suvišnosti 

 

Sve što nisam prešutio

vrijeme je da se s njima reciklira.

 

 

Oslobođene riječi

 

Svemir je pun opakih kockarnica

 

u kojima si ulog premda 

nisi svjestan

svoje prisutnosti uz krupijea 

 

samo riječi danima 

doživljavaju krajolik crnim

u božanskoj utrobi

 

vibrirajući dušama 

na ruletu gomilaju 

isječke višebojnog sunca 

 

dok umjetni izvor svjetlosti 

nadima pluća do prsnuća

 

Svu tu očuđenu atmosferu

lakoćom će očistiti  

jutarnje otvaranje vrata

 

Riječima 

koje su se oslobodile mene.

 

 

Slavko Jendričko rođen je u Komarevu pokraj Siska 1947. godine. Autor je desetak pjesničkih zbirki. Živi u Sisku. Urednik je Riječi, časopisa za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak.

preuzmi
pdf