#440 na kioscima

28.5.2014.

Karlo Rafaneli  

Pljuvanje na vlastiti opus

Definitivnim odlaskom basistice Kim Deal barijere su srušene i Frank Black, Joey Santiago i David Lovering odlučili su sabotirati savršeni plan polovičnog umirovljenja te pretvoriti svoju nesumnjivo vrijednu ostavštinu u igralište za polovične, podgrijane ideje


Prvi album Pixiesa nakon 1991. sastavljen je od triju prethodno objavljenih EP-ija. No, uzete kao cjelina,  ove pjesme još više podsjećaju na žalosnu činjenicu da bend nakon godina kreativne, ako već ne i koncertne pauze te lišen basistice Kim Deal zvuči kao potrošena kopija samog sebe. Drugim riječima, pjesme na Indie Cindy nisu same po sebi loše, no nedostaje im poletnosti i imaginacije koju je bend nekad imao. S druge strane, Pixies se niti ne trude pokušati izaći izvan okvira nekadašnjeg zvuka, zadovoljivši  se pumpanjem  starih obrazaca mišićavijim gitarama, što im daje vjerojatno ne posve namjeran hard rock prizvuk.

Dijelovi skladbi nose šarm starog benda, što se posebice odnosi na par vokalnih zahvata Franka Blacka i gitarske dionice Joeyja Santiaga, no prevladavajući dojam je izraziti osjećaj potrošenosti. Nakon prve reunion turneje 2004., bend je uspješno odolijevao izazovu objavljivanja novih pjesama, no definitivnim odlaskom basistice Kim Deal barijere su srušene i Frank Black, Joey Santiago i David Lovering odlučili su sabotirati savršeni plan polovičnog umirovljenja te pretvoriti svoju nesumnjivo vrijednu ostavštinu u igralište za polovične, podgrijane ideje. 

Preostali Pixies su u periodu od tih dvadesetak godina prošli niz osobnih i kolektivnih uspjeha i neuspjeha, uključujući i promatranje značajnog rasta vlastitog kultnog statusa. No jesu li trebali ovako okrutno pljunuti na vlastiti opus, posve je drugo pitanje od povremenih nostalgičnih turneja i sviranja starih stvari. Ciničan opis pjesme Green and Blues od strane Franka Blacka kao “bolje Gigantic”, odnosno savršenog zatvarača koncerata, jasno ilustrira ono što su Pixies postali: korporacija, brand, glazbeni McDonalds, u kojem je meso nažalost sve trulije.

Istini za volju, ovdje se čak i pojavljuje svijetlo na kraju tunela u vidu  Snakes, daleko najbolje pjesme koju je bend u ovom ciklusu predstavio, no sve je to jednostavno nekako premalo, jer niti se bend razvio zvukovno i sadržajno u odnosu na prvu fazu, niti su pjesme makar približno na nekadašnjoj kreativnoj razini. Nudeći tek slabašne odbljeske kreativnosti ljudi koji su presudno utjecali na gitarističku glazbu posljednjih nekoliko desetljeća, ovaj materijal vjerno predstavlja sliku benda koji je trebao stati na vrhuncu, no umjesto toga je besramno odlučio ne samo unovčiti vlastitu mladost, na što ima potpuno pravo, nego i negirati njenu važnost, pretvorivši vlastiti zvuk u šablonu.

preuzmi
pdf