Luka Ostojić  

Pod nožem ludog liječnika

U popularnim televizijskim serijama, kada doktor ide obavijestiti pacijenta da ima manje od 20% šanse da preživi operaciju, uvijek počinje razgovor istom rečenicom: “Imam jednu dobru i jednu lošu vijest.“ Poput lika dobronamjernog liječnika, i mediji najčešće plasiraju vijesti u ravnopravnom omjeru pozitivnih i negativnih informacija. Možda je doista riječ o nekoj univerzalnoj ravnoteži (jin i jang, dijalektika, “svako zlo za neko dobro“…), no izgleda da dobre vijesti češće služe kao sredstvo neutraliziranja ili direktnog prikrivanja nekog lošeg i dugoročno opasnijeg događanja. Svaki međunarodni sportski uspjeh popraćen je dalekosežnim i neprimijećenim političkim potezima, uz svako javno davanje dolazi novi rez, a svaka pobjeda jedne potlačene društvene skupine stiže uz poraz druge. Stoga je i dobra vijest o legalizaciji istospolnih brakova u cijelom SAD-u mogla tek polučiti skeptično i cinično pitanje – što nam sad spremaju?

Dobra vijest No, krenimo od pozitive. Američki vrhovni sud je 26. lipnja 2015. donio povijesnu odluku o legalizaciji istospolnih brakova u cijelom SAD-u. Iako samo pravo na brak ne garantira jednakost i prihvaćenost LGBTQ identiteta u SAD-u i šire, ipak je riječ o važnoj i simbolički velikoj pobjedi koja bi u budućnosti trebala bitno promijeniti svjetonazor šire zajednice nabolje i olakšati daljnju borbu za jednakost. Valja istaknuti i činjenicu da je odluka donesena na sudu, a ne na referendumu – iako je primjer irskog referenduma lijepa priča jer pokazuje da je većinsko glasačko tijelo prihvatilo homoseksualni brak, ovdje je ipak riječ o ljudskom pravu koje država garantira svakom pojedincu neovisno o tome što misli glasačko tijelo. Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, nastala 1950., upravo i služi tome da životni uvjeti pojedinca ili pripadnika određene društvene skupine ne budu podložni nepouzdanom političkom aparatu pojedine države (kao uoči i tijekom Drugog svjetskog rata). Činjenica jest da se Konvencija nije pokazala odviše pouzdanom mjerom zaštite, no u ovom slučaju homoseksualci cijelog SAD-a će imati neotuđivo pravo na brak i neće ovisiti o sadašnjim ni budućim konzervativnim zakonima pojedine savezne države. Valja pohvaliti i Baracka Obamu koji se nije sakrio iza sudske odluke, nego je javno podržao sudsku odluku. Sve instance vlasti zauzele su jasan i nedvosmislen stav u korist jednakosti, bez trulih kompromisa i političkog kukavičluka.

Loša vijest No, par dana kasnije, kad su se šarena svjetla oko Bijele kuće ugasila, Obama je odobrio novu legislativu TPA koja američkom predsjedniku omogućuje brzo i samoinicijativno sklapanje međunarodnih tržišnih sporazuma, bez potrebe za prethodnim odobrenjem kongresa. Dva tjedna ranije, prijedlog ove legislative blokirali su upravo Obamini stranački kolege, da bi cijelu stvar “spasili“ republikanski zastupnici koji su svojim glasovima omogućili potrebnu većinu za prihvaćanje legislative. Time je Obama dobio slobodan prolaz za sklapanje transpacifičkog sporazuma (Trans-Pacific Partnership, TPP) u čemu ga podržavaju republikanci, dok su demokrati najavili da će se pridružiti radničkim i ekološkim udrugama u prosvjedu protiv TPP-a.

Teško je znati što se događa iza scene ovog političkog kazališta, ali nešto je lakše vidjeti koji su konkretni problemi ovog sporazuma. TPP povezuje 12 zemalja (od kojih su najmoćnije Australija, Kanada, Japan i SAD), premda bi ekonomski utjecaj sporazuma svakako nadišao teritorije zemalja članica. Tekst sporazuma je službena tajna, no WikiLeaks je objavio dio teksta koji govori o intelektualnom vlasništvu. Ispostavilo se da sporazum, iako deklarativno teži većoj slobodi tržišta, zapravo predviđa niz državnih intervencija koje štite interese farmaceutske industrije i nositelja autorskih prava. (D. Baker, The Guardian, 27.8.2012.) Produžuje se vrijeme trajanja patenta, uvodi se stroža kazna za kršenje autorskih prava, a na mala vrata ulaze metode kontroliranja Interneta koje nisu prošle u sklopu zloglasnog sporazuma SOPA. Julian Assange o sporazumu je rekao: “Ako čitate, pišete, objavljujete, slušate glazbu, plešete, pjevate ili nešto smišljate; ako uzgajate ili konzumirate hranu; ako ste bolesni ili ćete jednog dana to postati, onda vas TPP ima na nišanu.“ (preuzeto iz: A. Hern i D. Rushe, The Guardian, 13.11.2013.)

Kao što je očito po datumima navedenih citata, borba oko TPP-a traje već godinama i oko njega ne postoji politički konsenzus. No, uvođenjem nove legislative, konsenzus više nije potreban jer predsjednik može na svoju ruku odobriti takav sporazum. “Ovo je bilo zabavno, trebali bi to ponoviti!“, našalio se šarmer Obama nakon svečane ceremonije potpisivanja TPA.

Doktore, koja je prognoza? I doista, ceremonija bi se mogla ponoviti ne samo prilikom potpisivanja transpacifičkog sporazuma, nego i kroz potencijalno sklapanje nama mnogo poznatijeg i važnijeg sporazuma TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership) između SAD-a i Europske unije. Podsjetimo, cilj TTIP-a je “smanjiti ne-tarifne prepreke slobodnoj trgovini i dodatno otvoriti postojeće tržište ukidanjem zakona, pravilnika i standarda koji ‘pretjerano’ reguliraju tržišne odnose, a zapravo postoje da bi štitile zdravlje, sigurnost i radna prava građana.” (N. Ptić, Rad. br.2, dostupno na: http://bit.ly/1egwIZf) Regulacija prava ipak vjerojatno neće uroditi drugim benefitima budući da “recentnija studija učinaka TTIP-a (J. Capaldo, listopad 2014), koristeći drugačiju metodologiju i uzimajući u obzir društvene učinke primjene sporazuma, dolazi do podataka koji su više nego porazni – prema procjenama studije, BDP i razine plaća past će na razini cijele Europske unije, a u razdoblju od 10 godina Europa će izgubiti 600 tisuća radnih mjesta.” (ibid.) Kome onda sporazum zapravo ide u korist? Što se tiče one strane Atlantika, bitno je jedino da ide u korist predsjedniku SAD-a koji je i jedina osoba koja odlučuje o sporazumu. 

Teško je očekivati da će eventualnom sklapanju TTIP-a prethoditi šira javna rasprava i informiranje građana. Vjerojatnije je da će se pregovori i potpisivanje dogoditi ili tijekom nekog većeg sportskog natjecanja (Olimpijske igre se održavaju sljedeće godine) ili paralelno s političkim izlaskom u susret nekoj od ugroženih društvenih skupina.

Ukoliko se ostvare najcrnje prognoze oko TTIP-a, situacija će podsjetiti na odličan film Ljubav je čudna stvar (Ira Sachs, 2014.; v.“Tko to spava u mom ormaru“, Zarez br. 398). Radnja filma odvija se u New Yorku i prati dvojicu starijih homoseksualaca koji stupaju u brak. Svadbeno slavlje ubrzo jenjava jer protagonisti nemaju dovoljno sredstava za zajednički život pa spavaju kod prijatelja i životare pomoću bijednih honorarnih poslova. Koliko znači pravo na brak bez osiguranih osnovnih životnih uvjeta? Što znači jednakost u društvu u kojem je svima jednako loše?

Ipak, ne treba zaključiti da je borba za LGBTQ prava uzaludna, nego da svaka izolirana borba (za gay, rodna, radnička, rasna prava…) bez šire solidarnosti i organizacije neće izboriti značajnije pobjede. Također, ne dolazi svaka pobjeda aktivizma uz dvostruko veći poraz. Omjer između pozitivnog i negativnog ipak ne ovisi samo o ekonomsko-političkim centrima moći niti o medijski stvorenoj percepciji, nego i o širem društvenom aktivizmu. Premda u (konzervativnim) televizijskim serijama vješti liječnik na kraju epizode spašava pacijenta, u društvenom životu donositelji dobrih i loših vijesti upitnih su i kvalifikacija i motivacije. Trebamo sami izvršiti operaciju, makar na raspolaganju imali samo iglu, konac i švicarski nožić.