Sa slovenskoga preveli Marko Pogačar i autori
Aleš Mustar
Puškin na žaru
Depresija
Kako da mi ne bude mučno,
kad moram kao čovjek srednjih godina čekati
da mi dozriju stihovi,
dok svijet postaje sve više znanstveno fantastičan.
Toliko sam otupio,
da ni vibracije telefona u džepu hlača više ne osjećam.
Kutija, koja s jednim pritiskom dugmeta
može također služiti zabavi
lešinarski prenosi pogreb predsjednika države.
Gledanost raste kako u krupnom planu prikažu u nesreći sagorjela trupla,
naprave za mjerenje gledanosti posve polude
kad ekran zastru skrhana lica njegove žene i djece.
U drugoj državi potres je zatrpao tri tisuće ljudi.
Po svojoj važnosti žrtve rata dolaze tek na trećem mjestu.
Kompjuterska animacija se češka po glavi.
Ako će nas vegetarijanstvo spasiti ptičje gripe,
seksualna apstinencija AIDS-a
i zatvaranje u kuću SARS-a,
nećemo umaći jednoumlju.
Elektronskom poštom dobivam poruku,
nadam se da neće biti zaražena virusom,
da je ljubljena država
uvela embargo na uvoz literature iz tzv. nedemokratičnih država.
Da počnem povećavati mišićnu masu u fitness centrima?
Da postanem Super, Action ili Spider man,
i jesi li ti spremna postati moja Xena,
pa da skupa spasimo svijet?
Priliči li to pjesniku?
Koliko prividne finoće zahtjeva grubi svijet?
Ne znam da li se predati
uspeti se na obližnji brijeg
promatrati upravo zapali snijeg
ili radije promijeniti program,
zato sam danas
tako prokleto depresivan.
Zločin i kazna
Ubio sam samoga sebe.
Ubio svoje snove, iluzije
i zaspao kao anđeo.
Trećeg dana uskrsnuo sam kao sudski tumač.
Gdje si Fjodore Mihajloviču, stari moj,
gdje si, da se skupa skršimo votkom?
Brate iz rane mladosti
Koji si me opijao bez ilegalnih supstanci,
Krao mi noći i uzrokovao psihosomatske bolesti,
dok sam još bio medvjedić koji je htio izbliza vidjeti zvijezde.
Uskrsni, dođi za šank,
povedi svoju imaginarnu bandu zločinaca,
a ja ću povesti svoju, stvarnu,
da odmjerimo snage u ispijanju votke
kao ravnopravni partneri,
da povučemo crte.
Mi smo snažni, rođeni pobjednici,
moje ne peče savjest, dobro ih poznajem.
Svakodnevno njušim njihove putne dlanove na optuženičkim
klupama i koketiram s kurvama; jedina dobra strana poziva.
Savjest je za romane.
Presuda u ime naroda – kojeg naroda – dragi moj,
Su neučinkovite, ne uzrokuju unutarnje raskole,
savjest postoji samo u lošoj ekranizaciji tvojeg romana.
Sve je iluzija, jeftina predstava s još jeftinijim glumcima.
Znam da ću pobijediti, stari moj,
ne znam tek
kojem je od nas bolje?
Prijem
Samopoštovanje na stranu,
posao je posao.
Po zakonima tržišta isplati se prodati upravo sve,
to je još Faust znao.
U mislima svlačim cipele i čarape
i s osjetno predugim noktima na nogama
param damama najlonke
pod svečanim večernjim toaletama.
Gospodu zgrabim za kravate
i vitlam nad stolovima s delikatesama.
Raj pripada hrabrima!
Navečer dok pod tušem sa sebe spirem
osjećaj gnušanja
u potpunosti razumijem
silovane žene iz dokumentaraca.
Istini za volju, ondje žderemo zaista svi,
kulturni i nekulturni.
Draga, kad bih mogao hranu pretočiti u stihove
i tako konačno postati probavljiv
ili zastati neprijatelju u grlu,
ne bih danas ponovno zakasnio na ručak.
(Literarni) Nokturno
Na madrac
dimenzija 140 x 200 cm
sipe brige i lijepe se na naša tijela.
Tko je od nas u hipermarketu zaboravio kupiti
antistatični sprej protiv prašine?
Leđa, koja se sramežljivo dotiču,
ustrajno šute,
samo se želuci drznu komunicirati–
u tvojem krule noćni leptiri,
u mome umorni Jona baca kamenje u mjehur.
Popij Biokill i pobij noćne leptirice,
daj mi nož da si rasparam trbuh
i Joni zavrnem vratom,
potom se privij uz mene,
moja lady Macbeth,
kao filet sam još slađi.
Kod Crvene zmije
Onijemjeli Cigani,
medvjeđeg piva na meniju nema,
služe pak sjajan specijalitet kuće:
Puškina na žaru.
Kuhar ga pažljivo raskomada.
Kod crvene zmije nema manira, jede se rukama.
Pjesnik, osuđen na tišinu, dobije iznutrice.
Gladni reklamni agent zagrize u sočno bedro,
dok meni konobar služi srce!
Žvačem i žvačem.
Kako suh je post-postmodernizam!
Istina
U času istine moja je žena
potpomognuta Sv. Jurjem koji je došao Cliom
na zid pribila kičastu pieta.
Nedužna mati božja sada mi prijeti
da će me ubiti pri svetoj pričesti,
iako sam upravo ja kupio stakleni okvir
koji je prsnuo usred njezinog golemog ega.
Danas sam u koš bacio uplatnice,
kojima sam se igrao kao dijete
i račune platio preko Teledoma.
Pusti me jesti meso,
pa nije petak,
a i pas rado jede u miru,
nije li tako, pieta?
svoje snove pretvorio sam u ured,
dječju željeznicu zamijenio tastaturom,
kapetansku kapu fasciklima.
Sutra ću ići na more
kao pravi kapetan bez broda
vuk samotnjak,
obožavatelj priče Starac i more,
sam i svačiji
u jednakoj mjeri,
netko tko se cijeni točno toliko
da se neće prodati na javnoj dražbi–
nećeš li me čuvati na kopnu ti me čuvaj na moru:
o, Sveta Djevice, tebi se potpuno predajem.
Barbara Pogačnik
Tramvaja nema u gradu
Loviti rep
U tramvaju iz suprotnog smjera
za upravljačem odjednom
ugledam ribu. U istom trenu
nađem se na vozačkom mjestu
crvenozelenog tramvaja i ja.
Hrđavi kotači tijesno klokoću,
strujni vodovi blješte kao voda pod suncem.
Mačke svih boja šuljaju se uz tračnice.
Riba koja mi vozi ususret široko
otvara usta u kojim vrtlože
krugovi. Sive spirale su sav njezin govor,
srče ga iz svojeg predljudskog
korijena. I stabla podižu
po jedan korijen koji leluja
o boku tramvaja.
Pod električnim bljeskom kao brat
i sestra pozdravimo se s ribom,
i već je čitav taj prizor prošao.
Nikada neću saznati
imam li i ja u ustima ribu.
Uto u boji dnevnoga svjetla nestaje
rep mačke koja je
vrebala ribu
i tramvaja trenutno nema u gradu.
Godišnje doba, laku noć
Proljeće visokim zidom vatre
neprimjetno je zahvatilo zrak i pretvorilo ga
u vječnu budnost. Godišnje doba bijele noći
doba koje bi, da mogu birati, prespavali medvjedi.
Točke koje su prostrijelne rane oblaka
drijemaju u disanju ramena. U tom pustom gradu
nema ničega osim ptica i crvene
lopte na kojoj sjedim.
Pernata kugla sa mnom u srcu kotrlja se nizbrdicom.
U kugli perja istovremeno štit sam i mač; to nije ja.
Iz crvenog balona šišti otrov, ostavlja
male gusjenice uz tračnice i na travama.
Pjesma na S: Artičoka
Blještave sive ribe u odjelima i kravatama
sjede za stolom prostrtim bijelim stolnjacima
i mudro, ali s užitkom puše nježne crvene
cvjetove. Od slasti sjedenja
dobivaju šećernu bolest. Konobari u bijelim livrejama
ulijevaju im mentolni pastis u čaše. Netko
upita: “Nije li to možda malko previše
sirupa?” No riba s desna
gospodski ga potapše po ruci:
“Nikako nije, sir.” Riba zna. The Fish Knows
Everything. Ribe pišu: pisci i pjesnici su.
Uz njih sjede secesijske djevojčice sa šeširićima.
Sir, žut i s rupama, pogledom mjeri
u prozor, zuri u tamnu
modrinu sa zvijezdama. Samo taj ram
može ga ponijeti do mjeseca. Zanjiše se
na svom ribičkom štapu i rupe na njemu
duboko udahnu. Vinut će se
kao predmet iz slike.
Kao nekakva artičoka
koja je po prijestolju prostrla latice ljubavi.
Popodne je mirno, premda su sočne latice
pomalo ovješene uz sam rub
prijestolja.