Andrea Dragojević  

Skijanje – opijum za mase

kolumna

Neki strani, baš kao i neki domaći komentatori, ustvrdili su nakon ovih predsjedničkih izbora da je Stjepan Mesić neka vrsta lijevog populista. Ne ulazeći ovom prilikom u to što bi se sve pod tim pojmom imalo smatrati, ovdje bismo ukazali samo na jednu stvar koja karakterizira vođenje politike aktualnog predsjednika i što ga ujedno dijeli od većine ostalih političara. Ta diferencija, prema našem mišljenju, stavlja Mesićev populistički impuls, u najmanju ruku, pod ozbiljan znak pitanja. Naime, za vrijeme predizborne kampanje Mesić nije održao niti jedan masovni skup, dakle, uopće nije pokrenuo jedan par exellence populistički mehanizam. Premda je službeno objašnjenje za odustajanje od uloge masovika bilo prilično trivijalno – manjak novca – nama se ipak čini da je upravo to važan trenutak u domaćoj politici.

Jer, u političkom društvu kakvo je hrvatsko, u posljednjih 15 godina najčešće se igralo na jednu kartu, onu pridobivanja kolektivnog tijela, hipnotizirane i uzbibane mase, uzbuđenog mnoštva, što je postajalo jakom kartom ponajprije u rukama Franje Tuđman. Dodatni dobitak jest taj što je Mesić premoćno pobijedio, premda nije koristio jednu masovnu psihologiju koja je u bitnome politički regresivna. Naravno, cinik može zaključiti da se u nas – s obzirom na to da smo toliko malo društvo – kandidati u kampanjama ne moraju oslanjati na masovne skupove, jer se doslovce mogu rukovati sa svakim svojim biračem i poklonikom, ali ovom prilikom to ostavljamo po strani. Uostalom, i Tuđman se sa svima mogao rukovati, ali radije je odabrao onaj poseban miris koji razvija toplina mase tijela u trenju.

Pseudokarizmatici i teatar mržnje

Još od Canettija znamo koju opasnu zapaljivu smjesu čini na hajku i linč spremna masa i prostaštvo jednog vođe. Ne treba posebno podsjećati na niskosti i vulgarnosti Tuđmanovih govora u kojima je tjerao žute, zelene i ne znamo kakve sve ne vragove, na njegove trivijalne i vulgarne prispodobe i tirade, kao i na njegov neprikriveni antisemitizam s Judinim škudama i suprugom koja, Bogu hvala, nije ni Židovka ni Srpkinja te, s druge strane, na spremno masovno podređivanje jednom takvom firer-efektu, na mnoštveno sudjelovanje u jednom takvom teatru mržnje.

U tom smislu, nedavni Mikšićev kratkotrajni pokušaj firerovanja, kao i njegova pučistička retorika, nakratko su nas katapultirali u vrijeme kad je moć proizlazila iz mase. Ta epizoda pokazala je i to da je potencijal vođe u Hrvatskoj još velik, te da na to u budućnosti treba obratiti pozornost. Dakle, to što je Mesić iz ovih ili onih razloga odustao od, u naših političara tako često prakticiranog, zajedničkog urlika narodne mase i pseudokarizmatika, to što je odustao od omamljujućih političkih govora, doista nije mala stvar.

Također, kampanja i izbori, posebno njihov drugi krug, pokazali su da je domaća politika, i to putem tri televizijska sučeljavanja kandidata Mesića i Jadranke Kosor, napokon ušla u sferu medijatizirane politike, svojevrsne tele-političnosti. Ta medijatizacija politike, nadamo se, označava i konačno odustajanje od onoga tjelesnog u politici, onog mnoštvenog i masovnog u javnom političkom djelovanju, koje je u nas u posljednje desetljeće i pol uvijek bilo desno orijentirano.

Hrvatski navijački eros

Nije naodmet primijetiti ni to da je hrvatsko društvo upravo u fazi premještanja masovnih okupljanja s političke na estradno-sportsku scenu. U tom smislu zanimljiva je bila nedavna skijaška utrka na Sljemenu, gdje su zagrebački sportski radnici na slabo osniježeno Sljeme uspjeli dovesti žensku svjetsku slalomašku elitu, te prikupiti dvadesetak tisuća navijača na samom brdu i još toliko ispred velikih ekrana na Trgu bana Jelačića. Tata-mata svjetskog alpskog skijanja Tone Vogrinc, nekadašnji direktor jugoslavenskog skijaškog tima a danas prvo ime slovenskog skijanja, kazao je da je vrlo zadovoljan sljemenskom priredbom jer je došlo mnoštvo ljudi. Primijetio je i to da danas u razvikanim alpskim skijaškim središtima vlada određena navijačka apatija, pa da, na primjer, u Cortini d'Ampezzo na utrke Svjetskog kupa zna doći tek uža rodbina samih natjecateljica. Očito je da iscrpljena sportska Evropa hitno traži nove destinacije, nova područja gdje će se opet probuditi navijački eros, te ih nalazi u tranzicijskoj Hrvatskoj.

Ma koliko nekome svaka masovna manifestacija može imati totalizirajući efekt, činjenicu da nam društvo iz političkih masovki ulazi u sportska i estradna omasovljenja, možemo samo pozdraviti. U svakom slučaju, bolje je gledati Janicu, Niku, Mateju i Anu, čiji se govori ispred mikrofona svode na prvi lauf, drugi lauf, nego slušati političke hipnotičke mise.