#440 na kioscima

18.12.2014.

Jonathan Guyer  

Slučaj arapskih noir krimića

Egipatski politički prevrati, policijski neredi i uzaludne borbe protiv zločina nalaze svoj izraz u kriminalističkim romanima i stripovima


Kairo: detektor metala se oglasi. Čovjek iz osiguranja nosi čistu bijelu uniformu. Klima glavom i naginje se natrag u stolici. Crveni perzijski sag u predvorju, do te mjere izlizan da je jedva crvene boje, vodi gore do hotelske kavane. Vidimo staklena vrata, gdje konobar u leptir-kravati i prsluku uzima usamljenu bocu iza šanka. Ne žuri mu se, trideset i osam godina čisti čase u hotelu Windsor. S druge strane prozora motocikl projuri tamnom uličicom. 1893. ova je kavana imala stila – bila je dom kraljevskih kupki, udaljena nekoliko koraka od originalne kairske Operne kuće. Večeras je ovo mjesto takva rupa da bi Philip Marlowe mogao doći ovdje da popije koju nakon što razbije par glava. Dobro mjesto za udubiti se u šund literaturu kupljenu na sajmu rabljenih knjiga niže uz ulicu. 

Primamljivo je razmišljati o važnosti kriminalističkih romana u današnjem Egiptu. Revolucija 2011. započela je na Nacionalni dan policije kao pobuna protiv policije. Kada je osamnaest dana kasnije predsjednik otprašio, isto je napravila policija, ostavljajući za sobom Divlji zapad. Prodaja oružja je otišla u nebo, kao i pljačke i otmice automobila. Sljedeće dvije godine krimosi su vladali ulicama Kaira. Otkad je general Abdel-Fattah Al-Sisi prošlog ljeta smijenio bivšeg predsjednika Mohammeda Morsija, panduri su se vratili u velikom stilu. Policajci u bijelim uniformama operiraju kontrolnim točkama razbacanim diljem glavnoga grada poput limenki Cole. Taksisti su tako prestrašeni da su počeli koristiti sigurnosne pojaseve. I sada kada vlasti pokušavaju uspostaviti zakon i red, žanr krimića se vraća. 

Šund je nastao na prijelazu u dvadeseto stoljeće. U SAD-u su dvadesete i tridesete godine predstavljale vrhunac gumshoe trilera kada su Chandler i Hammett pisali detektivske priče za časopis Black Mask. U isto su vrijeme egipatski pisci i prevoditelji producirali tisuće neovlaštenih izdanja knjiga s mekim uvezom, s koricama žarkima kao i njihovi zapadni pandani. U Kairu se svaka izdavačka kuća razmetala sa stotinama romana u nastavcima. Dvostruki zločin (Double Crime), primjerice, arapski prijevod iz 1967. najprodavanijeg američkog romanopisca Normana Danielsa bio je 420. prijevod u seriji “Svjetske priče” jednog izdavača. Od Alfreda Hitchcocka i filma Charade do dijela zaboravljenih francuskih i britanskih romanopisaca, sve se prevodilo na arapski. Ovaj masovni tržišni trend se nastavio i u sedamdesetima, kada su se znanstveno-fantastična literatura, vesterni i špijunski romani počeli prodavati više od priča o nepromišljenim, melodramatičnim damama.

Zakon i nered Zlatno doba nedozvoljenih prijevoda kriminalističkih romana - od 1890-ih do 1960-ih -   podudara se s konstituiranjem egipatske nacije, od kolonijalne vladavine i monarhije do projekta nacionalizacije predsjednika Gamala Abdela Nassera. To je period u kojem je egipatski roman kanoniziran pričama o nacionalnom konsenzusu i patrijarhatu: nešto sasvim različito od usijane žanrovske književnosti. 

Ovi prevedeni trileri očarali su egipatske čitatelje djelomično i zato što su donekle rasvijetlili sporni pravni sustav kolonijalizma. Radnje bi bile poznate gledateljima Žice (The Wire) – neučinkoviti sudovi, nesposobni policajci, uzaludnost zakona u borbi sa zločinima. Klasični primjer je Dnevnik državnog tužitelja (Diary of a Country Prosecutor) Tawfika Al-Hakima, roman iz 1947. koje je dijelom autobiografski, dijelom hard-boiled roman s trunkom pelina. Tužitelj ironično piše o zakonskim institucijama britanskog kolonijalizma. U satiričnoj sceni u sudnici Al-Hakim pokazuje bezvrijednost zakona u delti Nila, gdje se od ruralnih Egipćana “zahtijeva da se pokore modernom pravnom sustavu uvezenom izvana”. Kao u Dvostrukoj obmani (Double Indemnity) Jamesa M. Caina, ovdje se zakon može izmisliti; prave razmirice razrješavaju se van sudnice.

“Ovi romani čine tradiciju pravnog prozivanja”, piše Elliott Collad, pročelnik Odsjeka za arapske i islamske studije u Georgetownu i autor novog trilera Baghdad Central. “Pisanje o nepristojnim ili kontroverznim društvenim pitanjima postao je alternativni način suočavanja s problemima koji se obično rješavaju pravnim putevima i sudskim postupcima.” Priče o tužiteljima i privatnim detektivima prikazivale su dvosmislenosti zakona i reda. Svi kriminalistički romani su politički.

Od početka stoljeća do 1940-ih egipatski su se čitatelji “naviknuli na neprekidan dotok detektivskih šund romana”, piše Colla. Ostaci tog velikog kanona još su uvijek razasuti diljem zemlje. Na nedavnom putovanju u Aleksandriju vidio sam očvrsnulog prodavača knjiga, cigareta visi na rubu usne, kako tovari tri prljava kovčega dupkom puna engleskim trilerima:  Čovjek u sivom flanelskom odijelu (The Man in the Gray Flannel Suit), The Kiss-off, Casino Royale, House Dick, itd. Svaka naslovnica još je plašljivija od prethodne: butre s pištoljima, ovisnici o kockanju, pištolji iz kojih se još puši... Poleđina nudi rečenice koje nas mame: “Policijska priča o fantastičnim događajima...”, “Život francuske prostitutke...”

Mračni Egipat buntovnog Gazeera Još je prerano govoriti o povratku arapskog noir krimića, no neki tragovi postoje. Dobar je početak roman Ahmeda Mourada Vrtoglavica (Vertigo) iz 2007. Mourad je bio fotograf bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka; kao i egipatski pisci trilera iz 40-ih, Mourad ima elitnu pozadinu i znalački komentira zakon i red u mjestu gdje vlada bezakonje, koristeći pritom poznate trope koje egipatski čitatelji vole. (Jedan autor u svojoj recenziji Vrtoglavice krivo tvrdi da je triler “uvelike nepoznat žanr u arapskom svijetu”. On zasigurno nije posjetio sajmove knjiga u Kairu.) Radnja Vrtoglavice započinje u istoimenom restoranu koji se rotira na vrhu otmjenog hotela Nil. Protagonist Ahmed, fotograf bez prebijene pare koji fotka vjenčanja, krišom puši cigaretu na balkonu dok dvojica nabildanih likova raspravljaju za šankom. Odjednom, upadaju plaćeni ubojice i izrešetaju likove. Krvoproliće koje potom nastane rezultira hrpom leševa, uključujući i onim Ahmedovog najboljeg frenda, pijanista u hotelu. Ovo je mračni pogled na podzemlje Mubarakova kapitalizma – knjiga je bestseler i prevedena je na engleski.

Grafički roman je još jedan moderni ekvivalent šund literature – medij u nastajanju koji prikazuje sumnjive kutke kakve su privatni detektivi i njihove ženske obilazili prije pola stoljeća. Metro, roman Magdyja El-Shafeea, poznat je kao arapski grafički roman za odrasle, te je tip kairskog noira: na prvoj stranici izmučeni mladi programer odluči opljačkati banku. Kada je prvi put objavljen 2007. egipatske su vlasti od izdavača zaplijenile sve primjerke, iako razlog za taj čin ostaje misterij. Je li možda stvar u oštrom proturežimskom stavu pripovjedača, korištenju golotinje i psovki ili aktivističkoj reputaciji izdavača? Knjiga je opet tiskana u Kairu nakon pada Hosnija Mubaraka, no još ju je uvijek teško naći na arapskom. (Diljem svijeta se prodaje u prijevodu.)

Bez obzira na razlog cenzure ovoga stripa, njegova je ozloglašenost potaknula mlade umjetnike da koriste noir estetiku u prikazivanju suvremenih priča o moralnoj korumpiranosti. Ganzeer, što je pseudonim tridesetdvogodišnjeg grafičkog umjetnika čije su umjetničke instalacije i grafiti znamenitosti u Kairu i drugdje, je inspiriran antiherojem iz Metroa: “Naravno da se možete više poistovjetiti s nekim tko se protivi vladi, tko se protivi policiji, nego s idejom plemenitog policajca koji mora riješiti slučaj za veće dobro”. Ovo je zajednička misao vodilja novih grafičkih romana i starih noir krimića: ne vjerujte zakonu. 

U svibnju je Ganzeer odlučio napustiti grad. Patriotski nastrojen televizijski voditelj okomio se na umjetnika. Uživo je taj gangsterski voditelj otkrio Ganzeerovo pravo ime i objavio njegovu fotografiju, kao osvetu za proturežimske grafite. Lutao je od jednog grada do drugog, a sada je u New Yorku.

Ganzeerovo posljednje izdanje je hard-boiled grafička novela Stan u Bab El-Louku (The Apartment in Bab El-Louk) koju je napisala Donia Maher, spisateljica koja živi u Kairu. Ganzeer elegantno predočava tekst, koji je više poezija nego proza, raspršene govore mizantropa agorafoba – uz slike derutnog stana u centru grada. Prisiljeni ste slušati anonimnog pripovjedača koji vrišti na neželjene posjetitelje, susjede i spremačice koje kucaju na vrata skučenog stana. Hitchcock bi možda smislio takvog neurotičnog lika, tamno lice koje viri kroz prozor i promatra svađu u ulici niže. “Strah vas je, iako ste zaključali vrata”, govori pripovjedač jasnoćom koja nagovještava propast. 

Posljednjih osam stranica ove “iznimne noir poeme”, kako su je nazvali, sadrži strip Ahmeda Nadyja. On je buntovni umjetnik, crtač grafita i ilustrator grotesknih političkih karikatura, savršen tip da nacrta raciju koju vrše korumpirani policajci. U njegovom stripu saznajemo da je povučeni pripovjedač ubijen. Policajci upadaju u stan. No hvataju žrtvu, nevinog susjeda, ne pravog krivca.

“U ovoj priči policajci nisu heroji... To nije način na koji se stvari rješavaju u Kairu. Nema istražitelja, nema privatnog detektiva ili šta već. Potpuno ste sami,” rekao je Ganzeer u travnju, u svom kairskom studiju ispunjenim stripovima na engleskom i arapskom. Izrazio je prožimajuće antipolicijsko nasilje koje je vrhunac doživjelo tijekom ustanka u siječnju 2011.: “Ljudi su palili svaku policijsku postaju.”

Iz predvorja hotela Semiramis, dvije minute hoda od Trga Tahrir, Kairo izgleda kao grad iz jeftinog romana. Sam Semiramis su opljačkali par puta tijekom revolucije, te su prošle godine hotelski kuhari koristili kuhinjske noževe da zaplaše smutljivce. Puko čitanje novina otvara poznate noir teme. Naslovi pružaju materijal za cijele romane: “Egipatski zapovjednik policije osuđen na smrt zbog pljačke i ubojstva”. Ili “Egipatski policajac ubijen dok je deaktivirao bombu blizu predsjedničke palače”. I “Policajac ubijen pokušavajući spasiti djevojčicu od otmičara.” I prošli mjesec zabranjena je nova sapunica o korupciji u policiji. Čini se da u Kairu život oponaša šund literaturu. Vrijeme je da se iznajmi soba u Windsoru i počne tipkati.

preuzmi
pdf