#440 na kioscima

22.2.2016.

Claire Richard  

Služiti narodu

Po uzoru na Crne pantere, Young Lords, njujorški Portorikanci razvijaju vlastito tumačenje posljedica lošeg stanovanja i sustavne nebrige za javno zdravlje, vodeći se antirasističkim, feminističkim i pro-gej principima


Claire Richard je studirala književnost i nove medije, a radi kao neovisna novinarka na relaciji Pariz-New York.





“Ne ubijaju ljude samo meci i bombe. Loše bolnice ubijaju. Propale, zaboravljene zgrade ubijaju ljude. Smeće i bolesti ubijaju ljude. I škole ubijaju ljude.”

– Palante, listopad 1970.

 

U Istočnom Harlemu 1969. ulice su zakrčene otpadom, starim papirima, ostacima hrane, i komadima plastike, ali i automobilima, gumama, staklom i lavaboima... El Barrio, Kvart, kako ga također zovu, jedno je od najstarijih montažnih naselja (slamova) u New Yorku. Zgrade su često opasne po zdravlje. Stanovi su tijesni i loše grijani, bez vlastite kupaonice. Na ulicama je heroin već u opticaju, a bande mladih ratuju. To je četvrt Portorikanaca, koji su imigrirali prije nekoliko generacija ili su pak svježe pristigli s otoka pod američkom vlašću. Životni su uvjeti surovi: posla nema puno, traži se nekvalificiran i loše plaćen rad, rasizam je svakodnevnica. Na trotoarima se gomila smeće, budući da ga grad New York ne sakuplja redovito, katkad tek jednom tjedno. Za brojne stanovnike/ce, nebriga komunalnih službi za njihovu četvrt odražava njihov status građana/ki drugog reda.



Odvoz smeća



Jedne srpanjske nedjelje 1969. desetak mladih, gotovo adolescenata, s beretkama i dugim kosama, silazi na ulice s metlama i daje se na čišćenje. Ako ih se upita tko su, oni odgovaraju: Young Lords Organization, tj. Organizacija mladih vladara. Imaju između 15 i 21 godinu, i Portorikanci su rođeni ili odrasli u New Yorku (Nuyoricans). Dobrim su dijelom već služili u crnim nacionalističkim ili bijelim radikalnim pokretima. Više žele djelovati nego se baviti teorijom i upravo su se konstituirali kao njujorški ogranak Young Lordsa, bande iz Chicaga koja je prerasla u revolucionarnu portorikansku partiju po uzoru na Crne Pantere.



Stanovnici ne znaju baš što misliti o ovim mladima s Che Guevara beretkama, ali kad vide da se vraćaju svake nedjelje, pokreću se s mjesta i neki im pružaju pomoć. Juan Gonzalez, danas novinar njujorškog Daily Newsa, bio je jedan od članova osnivača i prisjeća se: “Nakon što smo očistili jednu ili dvije ulice, i nakupili 20 ili 30 vreća smeća, pozvali smo komunalnu službu da ih zamolimo da nam pošalju kamion za odvoz smeća. Nasmijali su nam se u lice i odgovorili da imaju raspored sakupljanja, i da neće pokretati kamion samo zbog nas. Odvukli smo smeće nasred glavne avenije, kako bismo blokirali promet između 7. i 8. avenije. Potom smo ga zapalili. Stigla je policija i vatrogasci, bilo je nekoliko okršaja. To smo činili cijelog ljeta 1969. godine. Ljudi su o tome govorili kao o ‘ustanku smeća iz East Harlema’, jer je policija napala pojedine članove gomile, a ljudi su ih gađali bocama... To je proslavilo našu skupinu. Lindsay, gradonačelnik New Yorka, smjesta je poslao pregovarače, koji su pristali češće dolaziti po smeće. Kad su ljudi vidjeli da je smeće pokupljeno, dobili smo još volontera, i otvorili smo svoj prvi ured, na 112. ulici”. Biraju centralni komitet, objavljuju dvojezični list, na engleskom i španjolskome, Palante.



Young Lords su marksisti, antikolonijalisti i pristaše neovisnosti. Žele ujedno neovisnost Portorika, socijalističko društvo, te policiju, zdravstvo, obrazovanje, stanovanje i socijalnu pomoć pod kontrolom naroda. U njihovom viđenju revolucionari moraju služiti narodu, a ne voditi ga. Tako počinju reagiranjem na konkretne i neposredne probleme stanovnika svojih zajednica, portorikanskih emigranata i ostalih. Taj lokalni i pragmatični pristup djelomice objašnjava njihov brzi uspjeh. “Svi smo bili vrlo mladi, uglavnom u gimnaziji ili na faksu. Većina nas je napustila školovanje i odjednom, tijekom gotovo dvije godine, gotovo svi koji su radili za Young Lordse bili su tu u punom radnom vremenu. Stanovali smo u kolektivnim stanovima, živjeli smo od prodaje Palantea a kasnije i od donacija organizaciji, tako smo plaćali stanarinu i račune”, sjeća se Juan Gonzalez. “Sa stotinu osoba tijekom dvije godine na puno vrijeme, štošta se može postići!”



Zdravstveno osiguranje



Zdravstvo i pristup skrbi vrlo se brzo nameću kao jedno od glavnih područja njihova djelovanja. Nedugo nakon nemira smeća posjećuju ih studenti medicine iz jedne bolnice u kvartu, koji misle da su uočili epidemiju saturnizma u Istočnom Harlemu, no potrebna im je pomoć da to dokažu. Razina olova u organizmu u tom je trenutku osam puta viša kod afroameričke i latinoameričke djece. Trideset Young Lordsa upriličuje sit-in u uredu Komesara za zdravstvo grada New Yorka i dobija 200 kitova za urinarnu detekciju. “Svake subote, a nekad i preko tjedna, slali bismo po jednog studenta medicine i jednog Young Lorda, koji bi išli od vrata do vrata i sakupljali uzorke urina od djece u svrhu testiranja, te razgovarali s roditeljima. Mogli smo dokazati da je značajan problem sa saturnizmom na jugu Bronxa i u Istočnom Harlemu itekako postojao “, objašnjava Juan Gonzalez. Afera se širi u medijima i gradska uprava na koncu osniva Ured za saturnizam, i usvaja zakon koji obvezuje sve vlasnike zgrada da uklone olovnu boju, a koji je i danas na snazi. “Brojni naši zdravstveni programi koji su uslijedili, rano otkrivanje tuberkuloze ili anemije, bili su zasnovani na tom modelu: otići u zajednicu, identificirati problem, privući pažnju na njega, prisiliti gradsku upravu da djeluje.”



Young Lords svaki put ustanovljavaju kako bi se razine saturnizma ili tuberkuloze mogle smanjiti ako bi se gradska uprava u dovoljnoj mjeri angažirala na planu prevencije i dijagnostike. To što je moraju moliti, smatraju oni, proizlazi iz činjenice da se u zdravstvu repliciraju odnosi opresije koji postoje drugdje. Young Lords razvijaju političko mišljenje zdravstva, denuncirajući “opresiju zdravlja”. Bolest misle politički: saturnizam, anemije, neuhranjenost jesu “bolesti potlačenosti (...) One proizlaze iz tlačenja od strane mana1, a koje je toliko da ne možemo naći posao koji nas dovoljno plaća, kuće koje nas pristojno štite, ili bolnice koje će se skrbiti za nas; one potječu od nemoći da kao nacija, kao Borinquenos (Portorikanci), sve to kontroliramo; potječu iz bivanja siromašnima, potlačenima i nemoćnima”. Također analiziraju politike javnoga zdravstva kao produžetak kapitalističke eksploatacije, denuncirajući lobi farmaceutskih skupina i paradoks komercijalnog zdravstva – koje preventivnu medicinu po definiciji čini nemogućom, budući da su bolesti izvor profita za bolnice i liječnike. Zdravstveni program u deset točaka iz 1970. zahtijeva kontrolu zajednice nad zdravstvenim institucijama i besplatan pristup skrbi i prevenciji.



U međuvremenu, suočeni s gradskom upravom koja ne pokazuje dobru volju, Young Lords daju se u direktnu akciju. Uzimaju zdravstvo u vlastite ruke; njegove prakse, strojeve i lokacije. Najprije prakse: Young Lords osobno sprovode testove za otkrivanje tuberkuloze i anemije koje grad ne sprovodi u dovoljnoj mjeri. Potom strojeve: cjelovit dijagnostički pregled za tuberkulozu zahtijeva radiografiju grudi. Naime, gradska uprava raspolaže kamionom za dijagnostiku tuberkuloze, sa strojem na X-zrake, ali on nimalo redovito ne prolazi kroz El Barrio, gdje je, međutim, uslijed 800 testova koje su Lordsi administrirali, jedna od tri osobe pozitivna. U srpnju 1970., nakon što im je gradska uprava nekoliko puta odbila ustupiti kamion, Young Lords ga odlučuju sami pribaviti. Miroljubivo odlaze po kamion i pitaju tehničare žele li ostati, što ovi i čine. Dovoze ga u El Barrio. Kako bi preduhitrili reakcije gradske uprave, već su obavijestili policiju i medije. Tijekom dana, gradska uprava dopušta im korištenje kamiona sedam dana u tjednu, deset sati dnevno, te prihvaća čak i da tehničarima plati prekovremene sate... Nekoliko dana kasnije, ministar zdravstva Young Lordsa oduševljen je: “Tri dana imamo ovaj kamion, i već smo testirali 770 osoba. Po tehničarima, standardna brojka testiranih osoba u istom vremenskom rasponu je 300. Za Young Lordse, narod ima pravo na ovaj kamion!” Uspjeh ove incijative donosi široku podršku, kako među zaposlenima u zdravstvu tako i unutar zajednice.



Radni prostor



Što se tiče lokacija, Young Lords prakticiraju okupaciju kad je to nužno. U prosincu 1969. tijekom jedanaest dana okupiraju jednu crkvu u kvartu, inače praznu sedam dana u tjednu, nakon što su uzaludno molili njezinog pastora da im je ustupi na korištenje. “Kubanac u egzilu... sa svojim beretkama i bradama, bili smo njegova najgora noćna mora”, smije se Juan Gonzalez. “Oslobođena” crkva dobija ime Prve narodne crkve: “Otvorili smo crkvu za zajednicu, održavali smo kulturna događanja, programe besplatnih doručaka... Svojedobno je diglo puno buke.” Dijeljenje hrane i odjeće donosi im veliku popularnost u kvartu. Mediji su očarani, djelomice zahvaljujući okretnosti ministra informiranja Young Lordsa, Pabla “Yorube” Guzmana. On je čitao McLuhana i vrlo je brzo shvatio da s medijima valja održavati dobre odnose. “Vidio sam sebe na televiziji prvog dana okupacije. Djelovao sam si tupavo. S afro-frizurom i tamnim naočalama, na stubištu crkve, izgledao sam kao karikatura revolucionara”, napisat će on. Skida tamne naočale, govori pribrano, šali se i uvezuje se s mladim latino i crnim novinarima. Dobri odnosi Lordsa s medijima također su činili značajan element njihova uspjeha. “Mislim da smo od svih njujorških revolucionarnih skupina najbolje stajali s tiskom. Samim time, imali smo podršku nekih slavnih osoba i zajednice. To je uznemiravalo gradsku upravu i FBI, koji nas nisu mogli izolirati niti kontrolirati sliku koju javnost ima o nama, kao što su činili s Crnim panterama”, objašnjava Juan Gonzalez. Naposljetku, policija ih nakon više okršaja deložira, i stotinjak je militanata uhapšeno. “Nakon toga pokret se otprilike učetverostručio. Imali smo toliko članova da smo otvorili ogranke na sve strane: u Bronxu, Lower East Sideu, potom u Philadelphiji, Bostonu, Newarku... diljem Istočne obale”. Za njega okupacija crkve ostaje “vrhunac organizacije”. “Bio sam to osjetio tijekom štrajkova na Columbiji. Instalirate neku vrstu oslobođenog teritorija u srcu kapitalističke Amerike, i svi osjećaju da stvaraju nešto novo, novu viziju. I tako je dobro funkcioniralo! Gotovo sve što smo radili bilo je okrunjeno uspjehom.”



U ljeto 1970. Young Lords okupiraju jednu kvartovsku bolnicu, Lincoln Hospital, vrlo posjećenu od portorikanske zajednice, i u vrlo lošem stanju: kvarovi struje i klimatizacije bili su učestali, a jedan je liječnik primijetio kako boje sadrže više olova nego kosti djece koju liječi. Premda je grad 25 godina ranije bio naredio njezino zatvaranje, te obećao novu bolnicu, još uvijek je radila. S još nekoliko skupina baziranih u Lincolnu, kao što je HRUM, Health Revolutionary Union Movement, Lordsi upriličuju više akcija vezanih uz bolnicu. U ljeto 1970. mlada Portorikanka umire usljed liječničke greške, nakon legalnog pobačaja. Lordsi odlučuju udariti naveliko; 14. srpnja 1970. između 150 i 200 militanata ulazi u bolnicu u bijelim kutama. Uz podršku liječnika i bolničarki, zauzimaju rezidenciju bolničarki, i tamo instaliraju centar za dijagnostiku tuberkuloze i anemije, kao i čuvanje djece i tečaj portorikanske povijesti. Okupacija ne traje ni 24 sata, ali je uspješna. “Grad je smjesta poslao pregovarače. Policija je okružila zgradu, ali nisu mogli učiniti bogznašto, bilo je pacijenata... Pregovarač nam je rekao: ‘Čujte, neću to izreći javno, ali ukoliko napustite bolnicu, obećavam vam da ćemo sagraditi novu bolnicu’”, prisjeća se Juan Gonzalez. Planovi su izašli na gradilište, i nova je bolnica otvorena 1978. godine.



Skupina postoji jedva godinu dana, a u svom rezimeu već ima tri uspjele akcije. Lordsi broje oko tisuću članova, podvrgnutih strogoj disciplini. “Bila je to paravojska!”, sjeća se Juan Gonzalez. “Ako biste zakasnili na prodaju novina ili na političku edukaciju morali biste raditi sklekove ili trčati oko bloka kuća...” Obuka u pucanju i borilačkim vještinama obavezna je, upotreba droga i alkohola na poslu strogo zabranjena. Od članova se očekuje da budu Lordsi “osam od sedam dana i dvadeset pet od dvadeset četiri sata”.



Predškolski odgoj



Vrlo su aktivni u kvartovima. Po modelu Crnih Pantera stvaraju program besplatnih doručaka, kako siromašna djeca ne bi išla u školu praznog stomaka. Organiziraju tečaj portorikanske povijesti, kao i “satove komunitarnog odgoja”. “Imali smo stari 16-milimetarski projektor i noću bismo projicirali filmove na fasadama praznih zgrada, kako bi ih svi mogli gledati... To je privlačilo dosta svijeta. Nitko dotad nije bio projicirao film noću. Prikazivali smo filmove protiv rata u Vijetnamu, Bitku za Alžir i Noć i maglu... To nam je također bio način za regrutiranje mladih koji su se željeli pridružiti organizaciji.” Uz to, agitiraju protiv uvjeta u kojima se drže zatvorenici (puno Lordsa je u zatvoru) i izvode preventivne akcije protiv toksikomanije koja počinje harati El Barriom. U studenom 1970. organiziraju drugu okupaciju Lincoln Hospitala, kako bi pokrenuli centar za detoksikaciju, s ovisnicima, liječnicima i bolničarkama. Ovaj centar istrajava do 1978.

Young Lords zauzimaju antirasističke, feminističke i pro-gay pozicije vrlo progresivne za onodobno trećesvjetsko revolucionarno okruženje. Žele izvesti “revoluciju u revoluciji”, osloboditi revolucionarni duh od rasizma i mizoginije koji predstavljaju simptome “potlačene svijesti” u kapitalističkom poretku. Njihov portorikanski “nacionalizam” nije uskogrudan, naprotiv. Gotovo 25 posto članova nisu Portorikanci, nego Afroamerikanci (poput Denise Oliver, članice Centralnog komiteta i jedne od vodećih ličnosti partije), Latinosi, Azijati ili pak Bijelci.



Ujedno, i što je rijetkost za to doba, Young Lords zauzimaju eksplicitno feminističku poziciju, zahvaljujući unutarnjim borbama koje vode žene iz organizacije. Prvi program, 1969., zahtijeva “revolucionarni mačizam”. Muškarci drže da žene nisu dovoljno “politički napredne” da preuzmu vodeće uloge. Denise Oliver i Iris Morales u okrilju partije pokreću organizaciju za žene, i postižu da 1970. “kraj mačizma i šovinizma” bude dijelom programa u 13 točaka. Dvije žene, Denise Oliver i Gloria Cruz, članice su Centralnog komiteta. “Bila je velika bitka da se to usvoji, a potom i da se muškarci kažnjavaju zbog njihove mizoginije. Ako biste prevarili svoju partnericu, ako biste s njom loše postupali, ona bi se požalila pred kokusom žena, i bili biste kažnjeni. Mogli ste biti suspendirani ili ostati bez ranga”, pripovjeda Juan Gonzalez. “Mislim da smo svi bili kažnjeni u ovom ili onom trenutku.” U Palanteu militanti denunciraju prisilno steriliziranje Portorikanaca, pozivaju svoju braću na priziv savjesti a svoje sestre da se afirmiraju po uzoru na gerilkinje ili antikolonijalne aktivistkinje, čije biografije pune stranice ovoga lista. U tome se Lordsi razlikuju u odnosu na Crne Pantere, u kojima su žene igrale značajnu ulogu, ali čiji diskurs nikad nije bio feministički. Uostalom, Young Lords su bili osjetljivi na homofobiju i imali su komisiju za obranu prava homoseksualaca, Young Lords Gay and Lesbian Caucus, prevođenu drag queen Sylvijom Riverom, koja je sudjelovala u nemirima u Stonewallu 1969. “U vezi dosta tih pitanja bili smo vrlo progresivni – no svaki put nakon teških unutarnjih bitaka”, zaključuje Juan Gonzalez.



Internacionalizam



Međutim, 1971. Young Lords odlučuju se na nacionalistički zaokret. Njihovi programi dobro funkcioniraju, žele se usredotočiti na nezavisnost Portorika. Šalju članove u svojstvu skauta, da otvore dva ogranka na otoku. “Bila je to velika greška. Portoriko se veoma razlikuje u odnosu na Sjedinjene Države. Bili smo odveć mladi, odveć neiskusni i znali smo premalo da bismo imali istinskog odjeka po pitanju nezavisnosti Portorika.” Pristaše nezavisnosti s otoka dočekuju ih hladno, iskustvo je “traumatično” za tamo poslane Lordse. Nakon godinu dana, otočki su ogranci raspušteni, a dolazi do fragmentacije partije. Usvojivši maoističko-staljinističku orijentaciju, odlučuje se usmjeriti na radničku klasu uopće, i mijenja ime u Puerto Rican Revolutionary Workers Organisation. Članovi daju ostavku ili ih se isključuje iz partije, ili ih se pak šalje u rudnike. “Postali smo sektaškiji i dogmatičniji. Provodili smo četiri večeri tjedno u čitanju marksističko-lenjinističkih tekstova... Pretvorili smo se upravo u ono protiv čega smo od početka prosvjedovali”, tumači Juan Gonzalez. “Kraj je došao kao mješavina neiskustva, sektaškog političkog razvoja u okviru skupine i učinaka COINTERLPRO-a2, s ubačenim agentima koji su potpirivali unutarnje podjele i stvarali paranoju. Svi su se međusobno optuživali da su dvostruki agenti.” Godine 1976. organizacija je raspuštena. Među bivšim članovima, mnogi su postali novinari, poput Juana Gonzaleza i Pabla Guzmana, aktivisti poput Denise Oliver ili Iris Morales, čak i suci i gradonačelnici...



Međutim, sjećanje na njih nije živo poput onoga na Pantere. Johanna Fernandez, profesorica na CUNY-u (sveučilištu Grada New Yorka), pisala je tezu o Lordsima. “Odrasla sam u Bronxu a nikad nisam čula za njih”. Za nju su Young Lords žrtve restauracionizma konzervativnih 1970-ih godina, desetljeća koje “čuva dobre građanske pokrete, kao što je onaj Martina Luthera Kinga, a ne kontroverznije Black Power i Brown Power pokrete, koji su dovodili u pitanje samu esenciju, samu bazu društva”. Ipak, postoji porast interesa za Young Lordse, u vidu nekoliko publikacija i lokalnih komemorativnih događanja. Za Juana Gonzaleza: “Pantere su privlačile puno više pažnje zbog povijesnih podjela između Bijelaca i Crnaca u zemlji. Latino zajednica nije bila tako velika kao danas. Ali, unutar zajednice Lordsi su izvršili ogroman utjecaj. Svim današnjim latino leaderima, članovima Kongresa, gradonačelnicimaa poznato je djelovanje Young Lordsa.” U trenutku kad demografske projekcije najavljuju da će Latinosi u Sjedinjenim Državama ubrzo biti brojniji od Afroamerikanaca, i kad nejednakosti po pitanjima zdravstva ostaju frapantne, djela Young Lordsa i dalje odjekuju.

 

S francuskoga preveo Dinko Kreho.

Tekst je pod naslovom Servir le peuple objavljen u časopisu Vacarme 2013/4 (65), i dostupan na: https://www.cairn.info/revue-vacarme-2013-4-page-83.htm.



Bilješke:

1 U ondašnjem jeziku krajnje ljevice, the man je figura bijeloga kapitalističkog tlačitelja.

2 Protuobavještajni program pokrenut od strane FBI-a u svrhu borbe protiv radikalnih grupa.

preuzmi
pdf