Strastveni promašaj

Pišući davne 1964. svoje antologijske Bilješke o campu, Susan Sontag izdvojila je neke ključne elemente te (anti)estetike, poput pretjeranosti, artificijelnosti, ekstravagantnosti, i prevazi stila nad sadržajem. Pritom kao neke od ključnih umjetničkih formi u kojima se iščitava camp navodi, između ostalog, operu i balet. Da je taj tekst, međutim, pisala danas, sigurno bi im pridodala i mjuzikl. Najnoviji proizvod Gradskog kazališta Komedija, Ruža na asfaltu, zadovoljava sve navedene kriterije, ali i još neke koje Sontag također navodi u svom eseju, ali ih se obično previđa. Primjerice, prema njoj, camp “pronalazi uspjeh u određenim strastvenim promašajima”, a kao krajnji camp izričaj navodi se sintagma “dobro je zato što je užasno”.

Stereotipni dijaloški obrasci

Ruža na asfaltu uistinu je na manje-više svim razinama užasno loša predstava. Libreto Igora Weidlicha donosi krajnje stereotipnu priču o zabranjenoj ljubavi momka iz predgrađa i djevojke sa sela, začinjenu dijalozima koji u svojim spektakularnim promašajima duhovitosti gotovo da nadmašuju operetne “duhovitosti” jednog Vlade Štefančića. (Primjer: “Da si me prevarila s psom ili hidrantom, razumio bih.”) Ipak, Weidlich očito nije sasvim nesvjestan što radi (i u tome je donekle njegov odmak od campa, koji bi, prema Sontag, trebao biti nesvjestan samog sebe). Jer, čini se da glavni tekstopisac namjerno dodatno ironizira u osnovi već ionako priglupe stereotipne mjuziklske dijaloške obrasce. Osim toga, on uvodi i neke “provokativne teme”, poput lezbijskog para ili seoskog transvestita. S druge strane, ni u tome nije uvijek jednako uspješan – lokalni tajkun Krešo mogao je, svojom kombinacijom hercegovačkog naglaska i isforsiranog “kajkanja” biti odlična parafraza Milana Bandića, kao što se i lik neimenovane Sponzoruše mogao poigrati Vlatkom Pokos. Weidlich tu mogućnost, međutim, nije iskoristio.

Čak i na razini dramatruškog zanata Weidlichov libreto zakazuje. U predugoj ekspoziciji stječemo pogrešan dojam o tome tko je glavni junak, dramaturški suvišnih prizora (čak i ako apstrahiramo glazbene brojeve) ima napretek, čitav je prvi dio predugačak, a potencijali fantastičkih elemenata u drugom dijelu nedovoljno su iskorišteni, te naposljetku i upropašteni potpuno promašenim i jeftinim krajem. Sve su to problemi koje bi spretan dramaturg ili redatelj mogao riješiti, no, kako je Ozren Prohić odustao od režije ove predstave i prepustio je neiskusnom Marku Juragi, to nije učinjeno.

Urnebesno površni stihovi

I dok kod Weidlichovog libreta još i možemo govoriti o donekle svjesnom campu, ostatak je autorskog tima bio, čini se, posve smrtno ozbiljno uvjeren u ozbiljnost onoga što radi. Osobito to vrijedi za urnebesno površne stihove songova, koje zajednički potpisuju Ladislav Prežigalo i Darko Hajsek. Ima tu i nevjerojatnih banalnosti (“Svake duge zime / ne zaboravi me”, “Nek’ je zora budi / kad ne mogu ja”, “Poslije kiše svaki put sunce mora doći / pa i dan se budi svaki poslije tamne noći”), i pokušaja zahvaćanja egzistencijalnih dvojbi urbane mladeži (“Teže nego s heroina s tebe sam se skidao / to ti moram reći da bi apostrofirao”), i promašenih parafraza narodne poezije (“Oj, ti luče, poriluče moj / pobjegli su svi iz kuće, joj”), i spominjanja Dantea, Petrarce, Zaratustre i Konfucija, a, naposljetku, i nekoliko besramnih plagijata (“Nema pravde među cvijećem ni međ’ ljudima”, “Moj križ još uvijek gori”).

Glazba Darka Hajseka je, pak, čisti, destilirani camp. On je, pritom, smrtno ozbiljan kad govori o svojim “širokim glazbenim interesima” i stvaranju “postmodernističkog djela, koje u sebi ima glazbu u rasponu od baroka, bečke klasike i romantizma, preko stilova dvadesetog stoljeća do utjecaja glazbi različitih krajeva svijeta, poput Kube i Afrike”. No, konačni rezultat je upravo ono što Susan Sontag naziva strastvenim promašajem. Već i uvertira plijeni pažnju svojim trapavim oponašanjem Mozarta, dok se songovi kreću u rasponu od prizvuka pjesama iz NOB-a (“Svake duge zime”), preko vrlo neskrivenog koketiranja s Bijelim dugmetom (“Ej, da možeš moja biti”), sve do ne baš uspješnog ironiziranja Marka Perkovića Thompsona (“Oj ti luče, poriluče”). U svoj toj papazjaniji susreću se klasične fuge sa suvremenim ritam-mašinama, a pseudofolklorni deseterci s latinoameričkim plesovima – ali zašto, nije previše jasno.

Strastveno pjevanje, angažirani ples i katastrofalna gluma

Naivnu uvjerenost u ozbiljnost ovog projekta (a upravo je naivnost nešto što Susan Sontag ističe pišući o campu) kao da su dijelili i svi ostali uključeni u ovaj projekt. Igor Barberić tako je složio koreografiju koja se ničime ne odmiče od onih koje je već radio za druge mjuzikle u Komediji, dok je režiser Marko Juraga sve snage upro da ispriča neku cool urbanu priču, očito bivajući skloniji Hajsekovoj pompoznoj definiciji Ruže na asfaltu kao “postmodernističkog djela”, a manje Weidlichovoj puno preciznijoj, ali i namjerno dvosmislenoj odrednici (eksplicitno navedenoj na početku djela) o “sapunici iz predgrađa”. Iz ansambla je, pak, iskočila tek Mila Elegović, koja je očito u potpunosti shvatila potencijal teksta, te stvorila vrhunsku ironijsku interpretaciju, obogaćenu i zavidnim rasponom pjevačkih interpretacijskih sposobnosti. Slično bi se, iako samo na glumačkoj razini, moglo reći i za Dražena Čučeka, dok su manje-više svi ostali sudionici ostali do kraja u okvirima svoje uobičajene mjuziklske “šprance”, obilježene strastvenim (ne nužno i kvalitetnim) pjevanjem, angažiranim (ne nužno i uvjerljivim) sudjelovanjem u plesnim brojevima i, ponajviše, uglavnom katastrofalno lošom glumom.

Loše – ali ne samo loše

Ipak, i dalje je upravo fascinantna uvjerenost s kojom su svi uključeni u stvaranje Ruže na asfaltu pristupili ovom projektu. To što je rezultat, mjereno tradicionalnim estetskim kriterijima, jednostavno loš na gotovo svim razinama, pritom je manje važno. Odnosno, ova je predstava urnebesno zabavna upravo zato što je toliko loša. No, ona nije samo loša. Jer, kako reče Susan Sontag, “kad je nešto samo loše (a ne camp), to je često zato što je preosrednje u svojoj ambiciji – umjetnik nije pokušao učiniti ništa stvarno nevjerojatno”. Ruži na asfaltu ambicija, pak, zaista nije nedostajalo. Pa ako je ona na kraju i ispala strastveni promašaj, eto nam još jednog razloga da ovu predstavu jednostavno – obožavamo.