#440 na kioscima

418 21 parezanin fotojpg


12.2.2016.

Lujo Parežanin  

Strpljiva genijalnost

Iako je Past Present konvencionalno utemeljen, riječ je o impresivnoj demonstraciji dubinskog poznavanja tradicije na koju se ovi glazbenici oslanjaju, ali i njezinoj inteligentnoj interpretaciji


John Scofield, Past Present; Impulse!, 2015.

 

Uzevši u obzir raskorak između njihovih recentnih glazbenih usmjerenja, nova iteracija sjajnog Scofieldovog kvarteta, u kojem mu solističku “podršku” još jednom daje veliki Joe Lovano na tenoru, nije bila sasvim očekivana.

Od dvaju izvrsnih albuma – Meant to Be i What We Do – koje je njihov sastav proizveo prvom polovicom 90-ih pa do danas, Scofield je gotovo vlastoručno izgradio noviji melodijski kanon džez gitare, proizvodeći, bez ustupaka u pogledu harmonijske pronicljivosti svoje glazbe, pravo obilje izuzetno komunikativnih i pamtljivih kompozicija. Dopadljiva, ali inteligentna stilska ležernost njegovih materijala očuvala se i na zadnjim studijskim albumima: iako kompozicije nisu uvijek na najvišoj razini, i Überjam Deux (“nastavak” apsurdno nazvanog Überjama iz 2002. godine) i Juice (njegov drugi studijski album s briljantnim Medeski, Martin & Wood) pokazali su da će Scofieldovi slobodni jamovi teško izgubiti na zanimljivosti koliko god se držao tog koncepta.

 

Poigravanje bez napuštanja okvira S druge strane, Lovanov recentni angažman kreće se formalno kompleksnijim terenom. Kao rezultat trogodišnjeg predvođenja, u paru s trubačem Daveom Douglasom, vrlo impresivnog kvinteta posvećenog ambicioznim interpretacijama glazbe Waynea Shortera, u travnju ove godine objavio je album Sound Prints: Live at Monterey Jazz Festival, kompozicijskom i izvedbenom složenošću značajno drukčiji od Scofieldovih uobičajenih materijala.

Nakon kretanja tim dvama divergentnim pravcima, oba su se glazbenika odlučila vratiti stanovitoj stilskoj sredini, naglašavajući figuru glazbenog povratka ne samo pukim oživljavanjem svojeg starog sastava, nego i vrstom kompozicijske građe, zvukom, ali i postavom – dok je za bubnjevima ranije stožerni Bill Stewart, novi član je Larry Grenadier, profinjeni kontrabasist iz trija Brada Mehldaua. Međutim, iako je Past Present konvencionalno utemeljen, riječ nipošto nije o kakvom dosadnom neoklasičnom podgrijavanju, nego o impresivnoj demonstraciji dubinskog poznavanja tradicije na koju se ovi glazbenici oslanjaju, ali i njezinoj inteligentnoj interpretaciji.

Scofieldov blues-rock vokabular i Lovanov istovremeno snažan i topao ton izvrsno nose uvodnu izvedbu Slinky, još jednog odličnog dodatka Scofieldovu katalogu opuštenih jamova na stilskom raskrižju bluesa, džeza i rocka. Međutim, umjesto pukog oslanjanja na improvizacijsku snagu dvojice solista bez posebno zanimljivog koncipiranja podloge, riječ je o vrlo efektnom postavljanju takvog slobodnijeg oblika na peterodobni temelj čiji karakterističan impuls ovako vrsnim glazbenicima otvara prostor za znalačko ritmičko poigravanje, bez nepotrebnog napuštanja okvira.

Pored Scofieldove strpljive melodijske genijalnosti i Lovanovih upečatljivih glissanda, pažnju privlači i zvuk snimke koji je brižljivo prilagođen glazbi: za razliku od Überjam sastava s kojim pretežito svira na reskijem, filtriranom Fenderovu Telecasteru, Scofield ovdje koristi Ibanezovu polušuplju gitaru čiji je puniji i prirodniji zvuk, umjesto raznih efekata, poduprt isključivo toplom distorzijom lampaškog pojačala. Kao da je i bogati Lovanov ton, savršeno komplementaran takvoj boji, dodatno zaokružen vrlo suptilnom distorzijom koja bi također mogla biti rezultat manipulacije lampaškim pretpojačalom ili mikrofonom.

 

Pažljiva i učena pratnja Najbolji primjer poigravanja samim temeljima džez čitanke jest zafrkantski nazvana Chap Dance. Nakon komične teme koju Scofield opisuje kao malu posvetu vodviljskim vesternima 40-ih, sastav prelazi na školsku osnovu džeza – tzv. rhythm changes, odnosno, čuvenu progresiju iz Gershwinove I’ve Got Rhythm, koja funkcionira gotovo kao sinegdoha čitave tradicije džeza. Ako je itko sumnjao u kompleksnost njegova sviranja, ova će ga izvedba vrlo lako demantirati, jer Scofield pokazuje besprijekorno vladanje svim elementima bebopa, a posebno se impresivnom pokazuje njegova pratnja Lovanovu solu, koja varira od harmonijski iščašenih razlomljenih akorada do vrlo efektne manipulacije gitarskim dugmetom za glasnoću.

Znatno bliži dijelu Scofieldovih materijala s MMW ležerni je blues-funk Get Proud koji još jednom pokazuje stalnu sposobnost njegovih sastava da od ritmički i melodijski krajnje nenametljivog materijala izgrade sjajnu izvedbu. Stewart i Grenadier dinamički promišljeno grade otvoren i prividno jednostavan ritam, a Lovano razmjerno jasnim osnovnim harmonijama daje impresivne produžetke u svojim figurama, katkad ih i značajno napuštajući, potpomognut pažljivom i učenom Scofieldovom pratnjom.

Pridružimo li ovim kompozicijama i delikatnije materijale, poput Hangover, zasnovane na blagom trodobnom ritmu, koja se, nakon elegantne teme, rastvara za Grenadierov odmjereni melodijski solo, ili Museum koji otvara Scofieldovim solo uvodom i mirnom, lijepom temom na koju se nadovezuje Lovano da bi potom čitav sastav završio u pomalo neobičnom, slobodnijem swingu koji izvrsno interpretira Stewart, Past Present dokazuje Scofieldovo dubinsko vladanje najrazličitijim glazbenim intenzitetima. Nakon nekolicine standardno dobrih, no u cjelini manje konzistentnih albuma, čini se da je za novo izvorište snažnog materijala samo trebao malo prokopati po vlastitim, preobilnim ladicama

preuzmi
pdf