Tebi govorim

prokockao si stih

prokockao si stih, možda i lijepu misao, kad si se  već ujutro najeo masnih kobasica sa senfom, napucao salame i luka.

Jesi li ikad mislio na krmaču koja se oprasila i tuce male praščadi?

Još imaju kožicu crvenu od porođaja, skviču i traže mlijeko.

Majka ih je čula, izvalila se na zemlju, uši joj prepolovljene preko sitnih očica.

Praščići navalili na njezine pipke krcate mlijeka.

Divota ih je gledati kako sišu!

A ti si se samo prejeo, moj pjesniče,

bez snova, bez srca, ijednog zrnca

duha.

domovine sinu

postoji li domovina,

ne događa joj se često da zadrijema na stolcu

kao tebi koji o njoj raspredaš noćima.

Pjesma, crno vino,

ljubovca u strasnoj noći ne mogu te zazvati iz mrtvih,

baš nitko osim domovine

makar se s njom i zaljuljao na stolcu,

makar s njom usnio, pao i slomio

ključnu kost.

kupačici koja je nosila tange na plaži

nisi se pred zrcalom vidjela prije no što si sišla na žalo. Više ti je od šezdeset ljeta, zamašnija si od foke, na bedrima strije i celulit, grašak u venama. Svejedno si obukla tange za plažu. Tanka uzica prolazi ti kroz tjesnac zadnjice kao aluminijska drška od plastične kante. Sjedneš li na oštru škrapu, i ona dva probodena guza zacrvene se od srama. 

Da si bar gola bila, mi obični kupači rekli bismo: Bog te takvom stvori. Nitko ti zamjerio ne bi. Nit  sablaznila bi cijelu plažu.

Ali koje li muke od tvoje juvenilije! Zacijelo si tako i htjela: izazovnom biti, san je svačiji, Marto. 

u tvom polju daj mu groba

usred zimske vijavice, krenuo si posjetiti mirogojske arkade. Crne, grobljanske tragove zamesti u snijegu. Krivo procijenivši korak, zapeo si za mokre pločice arkada. Iskrenuo snažno jednu nogu. I u padu udario glavom u nadgrobnu ploču Petra Preradovića, ne baš premeku.

Dok ječalo je u glavi i krvnički boljela te noga, zapne ti za oko epitaf, urezan u kamen: u tvom polju daj mu groba, tvojim cviećem grob mu kiti. 

Oh nježnosti izgubljene! Uronio bi srcem u  pjesnikov stih da hitno na pregled nisi morao poć, udove svoje slikat. A rendgen će pokazati što je s tvojom glavom i kostima, koja je od njih pukla, koja mrtva, a koja živa.

pjesnikinji koja se dokopala položaja

nisi svilena duša iz Absurdistana. Nisi više.

Pisala si stihove dok te dabar vlasti nije zgrabio za grlo.

Nagurala si mu debla i debla, ušiljila vrhove umjesto pera.

Otada se debljaš i trusiš žestice. Nijedan vir osjećaja ne probija se kroz tvoje salo.

Ostala si ravnodušno sama.

Na Staru godinu, sa sijamskom mačkom gledaš porno filmove

i uzvraćaš dobrim željama na prigodne vip čestitke

jednom stomatologu

raspituješ se za moju suprugu kojoj si udvarao

prije dvije godine na zubarskom stolcu.

Valjda te kopka saznati nešto više o njoj

od čovjeka kojeg si u rogonju pretvorit htio.

Prvo nemilice bušiš moju trulu četvorku,

mučiš sedmicu svrdlom i kolčićem za nadogradnju, prolijevaš oštricom krv iz desni,

nazubljenom kruškicom ravnaš kost.

Otvorena mi usta držiš satima, kvačicom, bez

pljuvačke i čaše vode.

Zatim mi uzimaš lijepe novce, bez računa.

I nije ti dosta neumjesna zapitkivanja, priče.

Volio bi doći do njezina srca

opet preko mene,

ranjenog,

mrtvog.

didaskalija vječnom ribaru Vinku

Zvono zvoni:

umro je ribar Vinko!

Utopio se

Hrvat i dobar katolik

(svi se slažu)

do jučer je bio živ

(odobravaju)

a sad je umro

(ganuti su)

umro je prekjučer

(samo neki plaču)

ribar Vinko umro je prošle godine

(brišu suze)

ribar Vinko umro je prije devedeset i sedam godina

(svi ridaju)

umro je ravno prije tri stotine četrdeset i osam godina

(oči su im još crvene)

umro je u stoljeću sedmom

(tresu se od plača)

Mihinom proredu

svi Mihini drže prored između dva prednja zuba: tu sisaljku za otrov što vodi u mlitave ponore utrobe. Imaju li pjesmu kakvu za žuborit, tup govor šušljikat, il kosov raport prozviždit,

sve proći će tim uskim

tjesnacem.

I malo ga zapjenušat jezikom vapnenim.

Dovoljna je jedna

riječ.

zdravica senatoru paulusu

dižem ti slavljenički pehar, Pauluse, i umjesto besjede glasno kličem: neka bude živost! Neka rastu guste vlati na tvojoj beskrvnoj ćeli, halapljiva mumijo, koja sa živošću nemaš baš ništa

egzibističkoj pjevačici

tvoje me pjevanje razapinje usred Korizme. Jesi li koncert došla održat il zaljuljat prezrele dojke svoje?

Da bih pomno slušao Pergolesijevu Stabat Mater, siliš me da krijem oči dlanom. I ne gledam više mesnate grudi ispale iz korzeta. Koncentriram se samo na glas, teško. Preteško.

I staše Mater bespomoćna, bolna. Dolorosa.

Prima tijelo mrtvog Sina, quando corpus morietut.

Na žalobno Quae moerebat et dolebat naginješ ih ispod crna vela, do bradavice ruba. Umjesto sućuti, ne budiš mi čula.

I za mene, Dunjo, nekoć razuzdana libertinca, previše je previše!

jednoj ljubavnici

nudila si se Anđo, oženjenjenu muškarcu

i velikom ocu države, nacije

diskrecionim pravom, često se naginjuć

s krpom u ruci nad nečistim podom ili kadom

kad on prolazaše hodnikom u bijeloj, maršalskoj uniformi.

Od devetoro tvoje kopiladi i zemlja se ljulja

ali deseto je više ne može podnijet.

ravnodušnome grobu, poljana x, polje y

padala nesnosna kiša, pržilo sunce, bila magla, mraz ili ljeto, tebi je grobe baš sve svejedno. Prolaziš kao da je u tvom svemiru prazno. Tko štuje kamenu samoću?

Bio prekriven snijegom ili crnim algama što grizu te za nadgrobnu ploču, čvrsto si se usidrio. Svjetlucaš svijećom, kad je ima, mokriš kišnom svjetlošću i potamniš dubokom sjetom. Najkraći put do vječnosti ide preko tebe. A drob, boli li te pokadšto drob? – baš nitko i ne pita.

rijeka šuti jer je vrijeme

Nećeš se u istoj rijeci okupati dva puta

                                               Heraklit (parafraza)

život je kratak, noć preduga.

Samo rijetki prolaznici navrate na nasip

da te pitaju:

Čuvaru, koje je doba noći?

Čuvaru, koliko je sati?

Čuvaru, kad će zora?

A ti im uvijek odgovoriš:

- Dolazi zora, ljudi moji, neokupani.

Jesu li vam suhe kupaće gaćice?

Spremni ste za skok?

U hladnu rijeku?

Hajde požurite, brzo će dan…

s granama bazge

kad sam te vidio sa slomljenom granom bazge, pomislih da od nje praviš sok ili čak vino.

Tvoja se preplanula ćela vrsno slagala s bojom prašnika.

Ali doznadoh od tebe da bazgom tučeš fazane koji ti pojedu kupus, kelj i što raste u polju.

Ne smijem reći ti glasno da radije gledam fazane nego tebe koji ih tamaniš.

Oni su rijetki, a ti tako čest.

jednoj ružikaji

divno si cvjetala ovoga proljeća, ljeta i jeseni

narančasta ružo, sve do Božića,

slađa od meda samotoka,

vrijediš mi tisuće eura koje izgubih danas u casinu,

gdje igrao sam va banque

vrijediš mi česticu zemlje gdje rasla si ponosno od ćudljivih voda i brižnih kockarskih ruku.

Ti si mi jedina utjeha, sada kad te gledam u tuđem vrtu. Uh, što mi je teško. Zaista te gubim.

 

klasično obrazovanom mehaničaru

Otac, naočit i strog, podučavao te latinskoj gramatici svako popodne. Od jeseni do jeseni. Zauzevši zrelu pozu retora znao bi prijatelje zadivit govoreć naizust Marcijala, Marona i Flaka, Marulićeve pobožne verse, Česmičkoga epigrame.

Ali čim je otac poljubio Had, kao da si jedva čekao latinski zamijenit plavom kutom. I zavući se pod  kotače. Ne kažem, ništa u tome loše nije što danas na podu ležiš ispod napuklih klipova, igrajuć se ventilima prašnim, svjećicama punim gara, getribom napuklom i zauljenom. Korisno je to i meni, dapače: svake godine popravljaš mi motor za badava.

za svaku lažnu riječ

ti, patuljče zaumni! Nitkove! Nimalo mudrosti nema u tvojoj kovrčavoj bradi narasloj iz tame. Samo gustiš divljaštva koje neće razmrsiti nijedan vjetar. Nimalo istine nema u tvojim ustašcima koja otvaraju se s ružnim zadahom. Samo račvasti jezik što paluca laži koje neće isprati nijedno more. U času kad jedrilice djetinjstva nestaju s obzora, podvorio si Atu, prizvao Lavernu, zasuo me otrovom i klevetama.   

Da ubijem se radi tebe? Ubij se ti!

nezgodno sjesti

na plaži ubola te pčela. Pravdaš se da je nisi vidjela kad zasjela si na greben. Ali kriva si, Melito. Kriva! Kupači nisu lakovjerni i vide da prevelike guzove imaš za tako malo biće koje volio još je Aristej. Nakon mukotrpna rada, zar zaslužila je sudbu kletu? Da skonča ispod mraka tvornog mjesta? More što gleda prizor gnječenja, nadima se od srdžbe al zasad šuti.