Umjetni snovi veselo mašu perajama

Iako se u nas vrlo rijetko piše o poeziji, zanimljivo je promotriti razloge zbog čega je tretman te forme posljednjih godina tako loš. Po mnogima je poezija izgubila vodeću ulogu što ju je imala prijašnjih desetljeća, pa je njezin prorijeđeni javni status realna slika događaja na terenu. Drugi u svemu vide povratni rezultat komercijaliziranog djelovanja proze, proza je “lakša”, komunikativnija i u vremenima presudnog djelovanja masovnih medija proza je produžetak iste borbe drugim sredstvima. Veliki Josif Brodski u svojim je esejima On Grief and Reason pisao i o tome kako uopće čitati. Čitanje je nužan trening za izgrađivanje književnog ukusa, i da bismo stekli kakvu takvu sliku o književnosti koja je kvalitetna moramo proći i kroz dosta makulature – Brodski u toj činjenici vidi opravdanje za gomile knjiga kojima smo okruženi; upravo će taj fakat na Posljednjem sudu biti svojevrsno opravdanje za loše knjige. Dalje u tekstu Brodski iznosi neke zanimljive ideje. On bi na omote knjiga stavljao podatke o tome koliko su točno godina imali pisci u trenutku kada su pisali određeno djelo, ne bi li se čitatelj mogao lakše odlučiti želi li uranjati u svjetove stvorene od mlađih ili starijih od sebe, i naglašava da se njegovi “savjeti” prije svega odnose na ljude kojima nije ugodno na velikim mitinzima, koji ne plešu na zabavama, koji se trude pronaći metafizičko opravdanje za preljub i koji ne razgovaraju o politici. Za one koje, kako je napisao Auden, “nikad nećemo pronaći na barikadama i koji ne pucaju u sebe ni u ime vlastite ljubavi”. Ukratko, Brodski piše kako je, da bi se razvio dobar ukus iz baze ovako vođena života koji se odvija sklonjen od zapjenušanih svjetskih poslova, najbolje čitati upravo poeziju.

Poezija pojačava naš imunitet prema svakoj vrsti praznoslovlja i suzbija opširnost, ona u najboljem smislu riječi disciplinira naš govor, čuvajući ga od nepreciznosti i okolišanja. Poezija je, na koncu, prevalila dulji put jer se pojavila prije proze, iskusnija je, njezina udarna moć kondenzirana je na manji prostor, pa je razlika između poezije i proze otprilike kao između metka i šake. Brodski je naravno istaknuo kako njegovo izlaganje ne uvodi hijerarhijsku razliku između poezije i proze, nego da je ovdje prije riječ o oslobađanju očiju od nepotrebna tiskanog materijala. Život je valjda prekratak, i nakon prvih zalijetanja, kako čovjek stari, potrebno je krenuti s ekonomiziranjima, čitati ciljano i s programom, pokušavajući prodrijeti do najboljega do čega se može doći – do najkvalitetnijega na što je manje moguće potrošenog prostora. Nešto slično je za dobru prozu napisao Danilo Kiš: što više sa što manje sredstava.

Slavko Jendričko odličan je primjer za to sažimanje jezika i struktura, a naslov zbirke gotovo je programatski: U kući malih pustinja. To premetanje smisla ponuđeno u nazivu zbirke pokazuje jednu od konstantnih značajki Jendričkova pisanja: naglašenu sklonost ironizaciji i humoru, podvlačenju očitoga neočekivanim. Prije svega borba protiv fraze kao osipanja koncentracije u prah besmisla. Samo što pjesnik ide dalje i kao da nam poručuje kako se iz ovog obilja koje svojim monotonim prelijevanjem izaziva intelektualnu i afektivnu pustoš treba povući u “male pustinje”, na distance s kojih se stvari možda ponovo ukažu u svom višeznačju, u polivalenciji koja omogućava da “umjetni snovi veselo zamašu perajama”. Imamo u Jendrička pomno pravljene popise: gastro-književnost, pravi i lažni crnci (točnije, ni crnci ni bijelci, od obilja militantnih interpretacija izblijedjela je ta “razlika”), lažljivi spasitelji iza čijih se vedrih lica kriju zlodjela, kućni poslovi od kojih duša gubi živce – van Gogh je također u svojim pismima napisao kako je Krist bio velik jer mu pokućstvo (i u smislu “namještaja epohe”) nije stajalo na putu. S jedne strane zgusnute slike jednog svijeta prekrcana značenjima, s druge strane nastojanje pjesnika da “u vedru lektiru” skuplja naše grijehe.

Jendričkova otprije znana jezično-strukturna osviještenost poduprta je skelama humora. Ove vinjete imaju bore od smijeha oko očiju, samo što je njegov pogled unatoč zafrkanciji stalno usmjeren prema velebitima mašte, jer se još jedino negdje izvan današnjih tribalnih ritmova mogu pronaći “trave od kojih spremamo čaj”. Jendričko je već u prošloj zbirci pjesama pod naslovom Kada prah ustaje pokazao kako se počeo kretati prema jednostavnosti, prema gotovo lakonskom pjesničkom govoru – on ni ovdje ne šprinta nego džogira, neopterećen rušenjem rekorda ili bljeskovitim uzletima i padovima. Socijalno oblikovan prije kao šerif kojemu nije strana pucnjava negoli kao tipičan hrvatski moralist, u pokojem se stihu mirno pogleda “oči u oči s prekaljenim hrvatskim pljačkašima” i uglavnom ide dalje, svojim stihovima gradeći, kao usput, male pustinje, prostore optičke tišine nabijene erektivnim moćima. Ako je u prošloj zbirci kroz jadno stanje spolnog organa kao metafore sveopće potrebe za pobjeđivanjima izvrgao smijehu i podsmijehu našu potrebu za jandranjem i optuživanjem drugih, ovdje je napravio korak dalje prema načinima na koje oblikujemo vlastite subjektivnosti, pritom se ne libeći zaći i u zabrane tobožnje političke nekorektnosti, koju u pojedinim dijelovima zbirke prokazuje kao još jedan mehanizam za porobljavanje i automatizaciju osjećajnosti. Uostalom jedan stih glasi: “Najprije treba sebe opljačkati”. Eto, čitajte ponekad i poeziju.