Ivana Mihaela Žimbrek  

Više od kista i platna

Bez prevelike medijske pompe, 24. rujna 2015. godine u galeriji Klovićevi dvori, otvorena je retrospektiva umjetnice koju krasi titula prve dame hrvatske avangarde – Edite Schubert. Nastala pod autorskom palicom kustosice i teoretičarke umjetnosti Leonide Kovač, vjerojatno najbolje poznavateljice Schubertina opusa te također autorice njezine monografije, izložba donosi kronološki pregled djela nastalih u tridesetogodišnjem stvaralačkom razdoblju prekinutom preranom smrću umjetnice. Kroz sveukupno 176 radova, od kojih neki do sada nikada prije nisu izlagani, predstavljene su sve faze Schubertina umjetničkog djelovanja, čime je njezina nepresušna inovativnost i sklonost transmedijalnim eksperimentima iznova potvrđena kao nezaobilazna stanica hrvatske umjetnosti posljednje četvrtine 20. stoljeća.

Odjeci renesanse Po struci akademski obrazovana slikarica, Edita Schubert je ranih sedamdesetih godina stvarala platna većih dimenzija kojima je u hiperrealističkoj maniri prikazivala predmete iz svakodnevice poput nakita ili slatkiša. Do kraja desetljeća, međutim, svjesno je izašla iz klasičnih granica kategorije slikarstva te se usmjerila prema stvaranju objekata koji spajaju obilježja slike, skulpture i instalacije. Želja umjetnice da kaže kako “slikarstvo nije samo kist i platno”, istaknuta na zidovima galerije, odzvanja radovima kao što su Perforirano platno (1977.) ili Kupola u kutiji (1977.), koji, pružajući se izvan granica pojedinog medija, onemogućuju jednoznačno definiranje. Paralelno tome otkriva se i njezina težnja za referiranjem na umjetničku povijest, ali provučenu kroz novi, eksperimentalni okvir putem kompulzivnog ponavljanja spomenutog motiva kupole, kao i izravnim referiranjem na renesansne velikane Dürera i Da Vincija. Oni se svojim anatomskim crtežima pak javljaju kao njezini svojevrsni preci, s obzirom na to da je nakon završetka školovanja pa sve do svoje smrti radila kao crtačica na Zavodu za anatomiju zagrebačkog Medicinskog fakulteta.

Isto vremensko razdoblje također obilježava i novitet koji Schubert unosi u svoj konceptualni pristup, okrenuvši se prirodnim, ili kako ih sama naziva, propadajućim materijalima, poput granja, lišća i ružinih latica, koje kao elemente žive, organske prirode stavlja u protutežu s uobičajenim umjetničkim sredstvima te na taj način problematizira kompleksan odnos između čovjeka, živog svijeta, umjetnosti i kulture. Iznad tih se instalacija i dijelova njezinih performansa, postavljenih na pod ili naslonjenih uz zidove galerije, te naglašenih tek diskretnim pozadinskim osvjetljenjem, uzdižu platna ribolikih i kupolastih oblika, koja predstavljaju vjerojatno najpoznatiju fazu umjetničina opusa. 

Početkom 1980-ih godina, kada umjetničkom scenom dominira talijanski pokret transavangarde, obilježen temeljnim zahtjevom povratka slikarstvu i figurativnoj umjetnosti, Edita Schubert na europska strujanja odgovara slikama specifičnog formata, premazanih tamnim slojem bitumena iz kojeg u svijetlim bojama voštanog pastela izranjaju mreže stiliziranih i apstraktnih linija i oblika. Izlagane na bijenalima u Sydneyju i Veneciji, te slike, ili pale, kako ih je Schubert nazvala, još jednom se referiravši na renesansnu umjetnost, iznova potvrđuju značaj i relevantnost njezina opusa u okviru hrvatske, ali i europske umjetnosti, čiji su razvoj i temeljne sastavnice približene novim naraštajima zahvaljujući toj retrospektivi.

Rastvaranje medija Povratak slikarskom platnu za Schubert predstavlja potpuno nov zaokret sredinom osamdesetih godina, kada započinje njezina takozvana geometrijska faza, koju sačinjavanju manja platna trapezoidnog oblika, kao i slike velikih dimenzija prozvane katedralama. Njihova je zajednička karakteristika površina nalik apstraktnom mozaiku, sačinjena od spoja pravilnih, četvrtastih ili zaobljenih ploha, izvedenih glatkim namazima osnovnih boja te snažne, crne boje, čija kombinacija stvara koloristički zanimljivu, ali i impersonalnu sliku lišenu nekog specifičnog autorskog rukopisa. U tim je slagalicama geometrijskih oblika ipak moguće uočiti motiv koji se ponavlja, crni uzorak koji Leonida Kovač uspoređuje s tipkama klavijature, također nalik stiliziranom prikazu ljudske figure. On se u još više pojednostavljenoj formi, kao svojevrsni autoričin pečat, javlja na radovima s početka devedesetih godina, kada Schubert u prostor slike unosi još novih elemenata, izreske i fotografije iz novina, kojima na drugačiji način konfigurira potencijal masmedijske slike. To se promišljanje najjače očituje u dosad neizlaganoj seriji Ratna (1991.), tematski vezanoj uz situaciju u Hrvatskoj početkom devedesetih godina, čija snaga leži u detektiranju traumatičnih momenata stvarnosti i njihovoj problematizaciji u umjetničkom mediju koja uspijeva nadići neku jednoznačnu poruku.

U konačnici se u svojim posljednjim radovima s kraja tisućljeća Edita Schubert okreće samoj sebi. Prostornu instalaciju Ambijent (1997.) tako čini šest autoričinih crno-bijelih autoportreta postavljenih na fotografske stalke koji i svojim formalnim obilježjima aludiraju na fotografsku sliku, tako sudjelujući u igri različitih medija koja se nadaje kao stalna Schubertina preokupacija. Instalacija je ujedno nastavak njezine zaokupljenosti ponavljanjem, osvjedočene u neprekinutoj horizontali simuliranog bar koda osnovnih prehrambenih proizvoda koja obavija zidove prostorije. Istovremeno, ona formalno odjekuje jedan raniji rad pod nazivom Beskonačna traka (1995.), koji se pruža čitavim hodnikom galerije te zajedno s fragmentima instalacije Vrata (1977.) čini uvijek prisutan motiv pri prolasku kroz izložbu. U radu Uklapanje (1997.) svoje je šturo naslikano lice pak smjestila na dno staklenih laboratorijskih zdjelica za isparavanje, uzetih s Medicinskog fakulteta. Na pitanje Leonide Kovač zašto radi takve autoportrete, iz videointervjua koji se isto tako može pogledati na izložbi, autorica odgovara kako se htjela – zalediti. 

Iako se na prvi pogled doimaju izrazito raznolikima i relativno stilski nepovezanima, radovima Edite Schubert ipak prolazi određena provodna nit koju prvenstveno sačinjava želja za promišljanjem različitih medija, i njihovim rastvaranjem, preslagivanjem te konačnim nadilaženjem. Takva eksperimentalna poigravanja omogućuju rasvjetljavanje tkiva spojnica elementarnih odnosa između čovjeka, prirode i umjetnosti koja su pri tome formalno uvijek bila bliska umjetničkim impulsima prisutnima na međunarodnoj sceni. Retrospektiva u Klovićevim dvorima na jasan način prezentira sve te značajke, još jednom potvrđujući činjenicu da se Schubert uistinu može prozvati – velikankom hrvatske avangarde.

Foto: Juraj Vuglač, JAM