eho
odgovor na sva pitanja leži u danu
zvuku violine na Mozartovom koncertu,
u krošnjama stabala
i u gradovima
da, u visokim gradovima
na obalama ljepljivih studenih rijeka.
vlak do Krakova
u Poljskoj sniježi.
vidi kako je prekriva nevina bjelina
prazne logore i ukrasne lampice na borovima
ispod kojih su donedavno ležali vojnici
i plakali majkama u krilu
a danas pada snijeg na njihove grobove
i blistave ceste na kojima su krvarili
u mirisno proljeće
kada cvjetaju japanske trešnje
tako nježno
poput melema.
45
za četrdeset i pet minuta zaći će sunce
ulice će utihnuti na pokrovu od mekog snijega
svjetlucat će umorni semafori na polumračnim cestama
vidjet će se tragovi davno izgubljenih saonica u Karmelićanskoj
za četrdeset i pet minuta
zavjese će zaogrnuti prozore i
čut će se poljske vijesti u prašnjavoj sobi
žena će tražiti lica svoje djece u kutiji sa starim fotografijama
prosut će ih po tepihu i briznuti u plač
za četrdeset i pet minuta vlakovi će juriti mađarskim poljima na sjever
na izlizanim tračnicama i nebrojenim sudbinama
na životima koji su prošli i na onima koji su još uvijek ovdje
žedni zalazaka i papirnatih uspomena
za četrdeset i pet minuta Europu će otrovati mrak
praviti se da sniva i govoriti mostovima da je spajaju češće
pokopat će topove u nutrinu svog slojevitog tijela
dok Australija već plamti na jugu i briše nebo od zvijezda
za četrdeset i pet minuta stat će tramvaj na Stradomu
bit će ljeto i ulice pune nasmijanih turista
blicat će fotoaparati i kroz žamor se čuti hihot
mirisat će na cvijeće i užeglu travu
na dobivene slobode i neke izgubljene
na zastave od pamuka iz Bangladeša i jeftine kineske boje
a kada nakon četrdeset i pet minuta napokon zađe sunce
osjetit ćemo hladnoću svemira
u koju smo uronjeni od rođenja
i postavljeni na noge da prebivamo u njoj
da sanjamo guste zgrade i visoke čemprese
da udišemo tvornički dim, gostimo se svjetlošću
i zaogrnemo se mekim plaštem večeri.
sunce je upravo zašlo;
gromoglasno nam se smiju zvijezde.
ulice
neprekidno sam razlomljen ulicama
podijeljen na dvije paukove mreže
kojima se uplićem prolaznicima u lice i kosu.
kažu mi da čuju glazbu iz nenastanjenih stanova u ulici Lea
i da se prevrću parkovi na nemirnim temeljima zemlje
govore mi kako se lijepim za njih kao mravi na lišće u ranu jesen
udišu moju sladunjavu prašinu i smiju se jedni drugima u lica
drže se za ruke u mračnim proljetnim noćima kada sniježi
i kada se klima neumitno mijenja.
poželjet će otvoriti svoje prozore
stisnuti se jedni uz druge i plakati od sreće
ugasiti televizore i kompjutere
bit će tiho i šum mora sa sjevera će ih dodirivati
perverzno poput ljubavnika
i znat će u tom trenutku
da su samo pijesak u očima mornara
i osuđeni na osjećanje skrivenog.
magla
kroz maglu
i tišinu probija se visoki čovjek
kroz gustu kišnu maglu
prema pitomoj obali Visle
i glasnim gotičkim crkvama, sjajnim tornjevima Wawela,
on nosi zimsko proljeće u svojim sredozemnim očima,
a hladni dnevnici prošlosti rasuti su
poput uvelog cvijeća
na zaleđenim izlizanim pločnicima.
impresija
Adamu Zagajewskom
u sneno proljetno popodne
pjesnik sjedi kraj prozora
gleda u izblijedjelu reprodukciju Las Meninas
tek nedavno se smirila oluja
i sunce se upliće postarijoj dami u kosu
dječak pada s bicikla i brizne u plač
automobili koče i trube,
a kapljice s neba spuštaju se iz zalutalog prolazećeg oblaka
na Karmelićansku ulicu
meko poput svile
poput tišine
i to je trenutak u kojem nastala je pjesma.
suton
u suton, kada lica turista postaju
nježna poput plamenova svijeće
komešaju se vrane u parku
na baldahinu od rose
za kojima žeđam kada ih šutke
promatram, uronjen u gnijezdo prošlosti
dalekih izgubljenih gradova
i mirisa davnih ljeta,
čiji se dlanovi nesebično šire nad nama.
oluja
u oluji otpalog lišća
dozivam Pollocka
da nas naslika raspršene u nijansama
crvene i žute
na pročeljima preminulih
secesijskih domova.
Laž
Vremenskoj prognozi se više
ne može vjerovati
požalit će se i moje tenisice
nakon sunčanja na balkonu
i zaogrnuti se rojem mušica
da ih susjeda ne vidi vlažne.
Žalio sam se kako nije bilo proljeća
već godinama i sada mi se osvećuje,
a mršava meteorologinja na poljskoj televiziji laže.
Evo ti kiše, padat će svaki put kad
zaboraviš uzeti kišobran iz mračnog predsoblja,
zamahuje rukom i flomasterom crta ciklone.
Ne sviđa ti se? Drugi put
razmisli prije nego što poželiš nešto.
Pilula
Pretpostavila je da ne može zatrudnjeti
pa je preskočila jednu slatkastu tabletu.
Bio je utorak, vrućina je pržila asfalt
i ugljenom mazala ljude na plažama,
a Smrt se brčkala u plićaku s malom djecom.
Danas je četvrtak, ugodna prohladna večer
nakon čangrizave lipanjske oluje,
a ona je trudna. Samo tako, jedna noć
je bila dovoljna.
Poželjela je bijelu čokoladu
i teglicu s pelargonijama bacila kroz prozor
kraj debele zagrebačke mačke.
Crna priča
Eksperimentirao sam s jutarnjim novinama
i pokušao sam zbrojiti sve napisane gluposti
te napraviti priču od njih.
Bilo je teško i znojio sam se,
a na kraju i odustao.
Ovaj put je glupost bila jača od mene.
Iako, mogu reći da sada razumijem
radnike u zagušljivim tvornicama
koji škrtu plaću nisu vidjeli mjesecima.
Otvorio sam prozor tek toliko
da udahnem kiseli smog,
trebalo mi je inspiracije,
a mirisalo je na kestene u cvatu i alergiju i pčele radilice;
poželio sam sočne crvene jagode sa sladoledom.
Poljski kišobran
Poljaci rijetko nose kišobrane kada kiši,
ponašaju se kao da se ništa ne događa.
Samo fino uređene dame na visokim potpeticama
skrivaju svoje naborano lice od pepeljastog neba
i potajno plaču.
Ostali ih gledaju u čuđenju,
ne razumiju ih.
Čvorci se vrpolje na granama višnje
i kiseli sok im curi niz prašnjavu dlaku;
njih nije briga.
Svijet ide dalje, a jednu kišu zamijenit će druga
već sutra. Možda u isto vrijeme,
možda par sati kasnije. Višnje će biti slađe
nakon što ih obliže sunce.
Starice odlaze u secesijske domove,
a po lokvama skaču djeca
i hihoću se kao vrapci.