11 siječanjskih teza civilne scene

01. Nismo protiv uređenja grada, interpolacija i modernih arhitektonskih projekata. Ovo nije sukob protivnika urbanog razvoja i prosvijetljenih privatnih investitora koji investicijama potiču razvoj i tako rade za opće dobro. Naš stav nije usmjeren ni protiv privatne inicijative, poduzetništva, pa čak niti reguliranih i transparentnih oblika javno-privatnog partnerstva. Projekti razvoja i osiguravanja infrastrukture civilnog društva, povezani s obnovom zapuštenih objekata industrijske arhitekture, nudili su određene modele javno-privatnog partnerstva. Privatni poduzetnici imaju pravo težiti stvaranju profita, ali ne na račun općeg i javnog dobra. Javne, gradske službe i pozitivni zakonski propisi upravo su ovdje zato da im ne dopuste da grade gdje, kako i koliko hoće, već to mora biti u skladu sa zakonima, urbanističkim planovima, razvojnim strategijama grada i svakako ne nauštrb ambijentalnih, urbanističkih i povijesnih vrijednosti grada, kvalitete života i vrijednosti imovine drugih građana i vlasnika susjednih kuća i stanova.

Aktualni sustav obnašanja vlasti u gradu – na slučaju Cvjetnog trga taj se princip samo jasno razotkrio – duboko je antipoduzetnički, antitržišni, pa čak i protukapitalistički. Ne poštuje se privatno vlasništvo koje je temelj uređenih kapitalističkih ekonomija. Nema tržišnog natjecanja, odnosno svi poduzetnici nisu u istom položaju, jer u startu – bez obzira na kapital – nemaju iste mogućnosti natjecanja za realizaciju projekta.

02. Javni prostor, namijenjen svim građanima, i niskoprofitni kulturni sadržaji ubrzano se povlače pred komercijalnim. Tragično je da ugledne javne ličnosti, pa čak i profesori s Arhitektonskog fakulteta, ne razumiju pojam javnog prostora, pa se tako zatvorene trgovačko-poslovne zone poput Kaptol ili Importanne centra nazivaju javnim prostorima! Svaki prostor koji je dostupan “javnosti” nije istodobno i javni prostor. Javnost shopping malla svodi se na potrošnju. Za razliku od Bandića i Horvatinčića koji projekt nazivaju “novom Bogovićevom”, g. Podrecca ništa ne taji: navečer se vrata “Cvjetnog prolaza” zatvaraju, “radi klošara i sličnih”; u stanove se ulazi kroz privatne liftove i porte sa stražarima!

03. Ono što se nikako ne smije dopustiti jest – metoda svršenog čina. Iskustvo pokazuje da se u Zagrebu proteklih godina upravo to često događalo. Investitori počnu gradnju bez potrebnih dozvola, sagrade nekoliko katova više, malo se prošire na javne površine (Importanne centar, Hoto-toranj, Hypo-centar...), a gradske strukture se povuku i situaciju naknadno legaliziraju. Činjenica da je vlasnik koji polaže pravo na zgradu bivšeg Kina Zagreb Srpska pravoslavna crkva dodatno politički komplicira cijelu situaciju, pa postoji osnovana sumnja da se rušenjem postojećih objekata i novom gradnjom želi prejudicirati sudsko rješenje.

04. Naglašavamo odgovornost gradskih struktura, prvenstveno gradonačelnika kao osobe koja je – ne samo “po zapovjednoj odgovornosti” – najodgovornija za funkcioniranje gradskih institucija već je de facto u svojim rukama centralizirao i privatizirao svu moć odlučivanja. Paradoksalno je da ovdje izvaninstitucionalna, civilna scena štiti integritet gradskih institucija koje sami nositelji vlasti kontinuirano i uspješno narušavaju i marginaliziraju. Svojim populističkim nastupima Bandić još uspješno zavarava mnoge da “nešto radi”. Pritom se gubi iz vida da su njegova velika obećanja uglavnom “računi bez krčmara”. Otvorena pitanja se sistematično ne rješavaju i ne rješavaju se sistemski. Odluke se donose ad hoc, bez ikakve dugoročne sustavne politike, bez jasnog koncepta razvoja kako samoga grada tako i privrede, kulture, te javnog prometa. Spomenutom metodom svršenog čina ne služe se na žalost samo privatni investitori, nego i sam gradonačelnik koji najavljuje ubrzanu realizaciju “prioritetnih projekata” (tangenta, tunel…) koji nisu prošli nikakvu javnu raspravu, protiv kojih se izjasnio velik dio široke i stručne javnosti, jer ih smatra nepotrebnim, preskupim i štetnim.

05. Posebno je zlosretna uloga Slavka Dakića, pročelnika Ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada, kao osobe koja je već desetljećima, u svim režimima, jedna od ključnih ličnosti na položajima arhitektonskog i urbanističkog planiranja Grada Zagreba. No, pitanje je kakva je svrha i smisao takva ureda ako ne postoji javni konsenzus o tome što je plan i što je strategija razvoja? Ured ne može postupati kao da je svaka odluka, već samim tim što je njihova, u skladu s nekom – tajnom, javnosti prešućenom, dakle nepostojećom – strategijom.

Sadašnjim procesom, kojim se bez jasne razvojne strategije, po želji privatnih investitora namjerava mijenjati Generalni urbanistički plan, gradska vlast priprema teren za otvaranje donjogradskih blokova nesmetanom prodoru divljeg kapitala (Podrecca je već prebrojao kvadrate moguće izgradive površine!), dok su im istodobno puna usta “zaštite baštine kao temelja identiteta Zagreba” (Dakić). Ovo potvrđuje i činjenica da je gradonačelnik spremno stao iza projekta, pa čak i preuzima formulacije investitora o “čišćenju štakornjaka”. Točno je da je prostor Kina Zagreb i stare tiskare danas “zapušten, ruševan i potpuno nefunkcionalnan”, no takvo stanje nije posljedica samo niza tranzicijskih “objektivnih okolnosti” (neriješeno pitanje vlasništva, povrata imovine, privatizacijska destrukcija Vjesnika, Tiska i Kinematografa itd.), nego i “objektivno subjektivne” uloge gradskih struktura s Bandićem i Dakićem na čelu. Namjernim zapuštanjem pojedinih blokova ili čak cijelih četvrti grada stvaraju se uvjeti u kojima se građevinski špekulanti pojavljuju kao “spasitelji”! Nije riječ samo o tome da se prostorni resursi sistematski zapuštaju. Temeljni princip djelovanja aktualne vlasti sastoji se u tome da se određeni sustavi javne uprave i odlučivanja namjerno paraliziraju u radu i razvlašćuju (Gradski zavod za prostorno uređenje) da bi se mogli “argumentirano” prokazati kao birokratski i neefikasni, kako bi se zatim nametnule spasonosne “revolucionarne” metode (autonomno autokratsko odlučivanje, Holding itd).

06. Dominantan model odnosa privatnog i javnog, kako ga promoviraju gradske strukture u sprezi s privatnim poduzetnicima, je socijalizacija troškova i rizika a privatizacija profita. To naravno ide iz džepa svih građana, poreznih obveznika. Dakić istodobno nastupa kao gradski službenik i glasnogovornik investitora te predsjedava njegovim Stručnim sudom. On u tome ne vidi ništa sporno, jer je – smatra on – u ovom slučaju privatni interes identičan javnom. Na žalost, izvan općenitih fraza o obnovi, nitko nikad nije objasnio što bi tu točno bio javni interes, no potpuno je izvjesno što su privatni interesi. Ako Slavko Dakić prijedloge i inicijative nije spreman procjenjivati prvenstveno prema mjerilu interesa grada i njegovih građana, a ne prema navodnim stručnim mjerilima arhitektonske kvalitete ili ljepote – a zapravo prema privatnom interesu investitora – onda je opasno što obnaša tako odgovornu dužnost. Zbog svega što je rekao i učinio, kao i onoga što je propustio učiniti, Dakić bi morao dati ostavku.

07. Gradska vlast – predstavnici javnih institucija koje biraju, plaćaju i morali bi moći nadzirati i opozvati građani i stanovnici grada – zadužena je da zagovara i štiti javno dobro i javne interese, vladavinu prava i transparentno kreiranje, a potom i provođenje javnih politika. Vlast jedino u dogovoru s građanima i u suradnji s nezavisnom stručnom javnošću smije kreirati javni prostor kao dio javne politike. Međutim, Bandić promovira autokratski način vladanja, demokraciju svodi na glasačku kutiju, a participaciju građana u odlučivanju reducira na izlazak na izbore svake četiri godine. Kao da su na izborima dajući glas posredniku Bandiću građani glasali za Horvatinčića, a ne SDP.

Simptomatično je da sva dužnosnička i čelna mjesta u gradu drži muškarački serkl, old boys club. Gradska sredstva nemilice se troše na megalomanske projekte. Nasuprot masovnog sporta, rekreacije i zdravlja građana favorizira se “visoki”, profesionalni sport, pa se enormne svote troše na nogometne stadione i neuspješne klubove, skijališta bez prirodnog snijega... Sve to da bi se zadovoljile fantazije elite, a stvarnu korist izvlače uske interesne skupine. Umjesto bolnica, škola, vrtića, parkova, bazena, rekreacijskih centara, gradskih sastajališta, efikasnog i jeftinog, socijaliziranog javnog prometa, rastu poslovni tornjevi i betonski okovi oko grada. Iz perspektive rodne analize budžeta, na što nas obavezuju sve smjernice i dokumenti UN-a i Evrope, pa i Nacionalna strategija za ravnopravnost spolova 2006.-2010., sve to predstavlja izravnu diskriminaciju žena, građanki grada.

08. Nasuprot aktualnim građevinsko-poduzetničkim halucinacijama, strateški plan razvoja grada Zagreba morao bi biti usklađen s razvojnim strategijama i planovima županija i države u cjelini, što znači i nužno obuzdavanje prostornog širenja, gigantizacije Zagreba kao hidrocefalusa na nejakom tijelu Republike. Paralelno s tim mora doći do jačanja regionalnog ekonomskog i kulturnog razvoja, policentričnosti, te smanjivanja ekonomskih i kulturnih razlika između Zagreba i drugih regija. Te su razlike danas vjerojatno veće nego ikad prije, a Bandić ih prividno kompenzira demagoškom podjelom milodara. Zašto bi baš u Zagrebu trebao biti najavljivani Muzej domovinskog rata, a ne u Vukovaru, Gospiću, Osijeku ili Karlovcu?

09. Širem središtu grada ne trebaju glamurozne interpolacije, projekti koji će nas instantno “gurnuti u Europu”, nego kapilarno oživljavanje blokova i ulica, vraćanje kreativnih, kulturnih, proizvodnih, zabavnih, javnih, turističkih, ugostiteljskih, pa i trgovačkih sadržaja u zapuštene prostore. Promoviranje kulture kreativnosti, a ne konzumerizma, mora biti strateški razvojni cilj Zagreba i Hrvatske u cjelini. Grad posjeduje brojne prostore koje koristi za klijentelističke svrhe. Ne postoji nikakav javan, transparentan sustav dobivanja tih prostora na uporabu. Jedini sustav je taj da sustava nema, kako bi se tim dobrima na različite načine moglo mešetariti. Istodobno, nema prave infrastrukturne podrške neovisnim, pa i privatnim i individualnim inicijativama, ne samo u kulturi već ni u maloj privredi, tzv. kreativnim industrijama, koje u aktualnim uvjetima globalizirane ekonomije jedine mogu predstavljati motor razvoja, biti sredstvo smanjivanja nezaposlenosti te generator kulturnog i ekonomskog kapitala.

10. Za problem štakora rješenje je deratizacija, a ne rušenje; za donjogradske blokove pažljiva obnova i uređenje, a ne lifestyle centri. Stimuliranje kreativne kulturne proizvodnje umjesto promoviranja konzumerizma. Gradu je potrebna jasna strategija razvoja i demokratska participacija građana, a ne samovolja vlastodržaca. Investitorima jasna pravila igre, a ne tajni dogovori.

11. Dosad su gradski stratezi, trgovci nekretninama, investitori, privatni građevinski poduzetnici te predstavnici korumpirane struke samo grubo i nasilno intervenirali u urbano tkivo grada, a riječ je o tome da se javni prostor i javna upotreba prostornih resursa ne samo održe na životu nego i drukčije promišljaju, planski razvijaju i restrukturiraju.