Afektivnost neljudskih bića

Boris Postnikov

Razdoblje oko održavanja našeg najvećeg knjižnog sajma, Interlibera, obilježeno je crvenom bojom u kalendarima većine izdavača. Dovršavaju se lekture, požuruju prevoditelji da finaliziraju ionako zbrzane zadatke, dogovaraju se promocije i intervjui... Ove godine, barem što se domaće produkcije tiče, najviše truda pokazao je Algoritam, predstavivši niz novih naslova s uredničkim potpisom Krune Lokotara. Jedna od naših najjačih kuća dugo je i sustavno zanemarivala recentnu hrvatsku književnost. Lokotarov dolazak iz AGM-a i pokretanje edicije KaLibar najavljeni su kao promjena koja bi, s obzirom na Algoritmovu nakladničku, distribucijsku i promidžbenu moć, mogla imati značajne posljedice na ovdašnji književni život. Prvi dojam nakon Interlibera je da se najeksponiraniji među našim urednicima zbilja potrudio ne proigrati odgovornost koju su mu takva očekivanja nametnula. Nije se odlučio za sigurne poteze i razvikanije autore koji bi jamčili prodaju. Naprotiv: među piscima koje je objavio jedino uistinu poznato ime je ono Ivana Vidića, dok su ostali mahom mladi i redom neafirmirani. Da stvar bude bolja, za njih je rezervirao i posebnu ediciju: Mali KaLibar. A jedan od prvih hitaca iz Malog KaLibra je debitantski roman Garaža tridesetogodišnjeg Zdenka Mesarića. Riječ je, recimo to odmah, o pucnju u prazno, koji poprilično zaglušuje entuzijazam vezan uz Lokotarovu uredničku hrabrost.

Antiutopija

Ovaj neveliki tekst kao da se razvio iz malo ambicioznije pripovijetke, prešavši opsegom i kompleksnošću taman za jedan korak onu famoznu, fluidnu granicu duže pripovijesti i kraćeg romana. Žanrovski je interesantan: Mesarić je ispisao distopijsku fikciju, u nas ne baš svakodnevnu pojavu. Radnja je smještena u nedefiniranu, ali, po svemu sudeći, blisku budućnost, bez jasnijih indicija koje bi upućivale na konkretno mjesto zbivanja. Svijet koji je ovdje izmaštan ne razlikuje se od našeg doba bitnim tehnološkim napretkom niti revolucionarnom promjenom društvene organizacije. Mesarić je samo zaoštrio neke tendencije suvremenog doba i pokazao jednu od njihovih mogućih, zamislivih perspektiva. Utopijski i antiutopijski žanrovi čuvaju potencijal za znatno složenije vježbe narativne imaginacije, ali i ovo je legitiman postupak, koji kao da smjera što direktnijoj i preciznijoj kritici suvremenosti. Na meti je prvenstveno vladajući globalni poredak, nezaustavljivo i neumoljivo kolanje kapitala u frenetičnoj potrazi za profitom.

U autorskoj viziji Garaže to kolanje rasijeca konačan i nepremostiv jaz među bogatima i siromašnima. Obitelj koja je u središtu radnje s pogrešne je strane barijera društvene stratifikacije. Oni žive u nekoj potleušici u predgrađu, neprestano na rubu gladi, skoncentrirani isključivo na opstanak. Otac noću radi u pilani za mizernu plaću. Danju, ako ne spava, uglavnom pije i maltretira bolesnu majku i sina Binata – glavnog lika Mesarićeva romana. Binat je pak povučen dječak, bez kontakta s vršnjacima. U školu ne ide jer se mora brinuti jedinu obiteljsku “pokretnu imovinu” – svinju. Govori malo, ne umije slagati rečenice i sve što ima za reći redovito sažima u jednoj riječi. Ostaje nejasno je li ta nesposobnost artikulacije posljedica nekog psihofizičkog poremećaja ili posvemašnje izoliranosti, dodatno podcrtane time što je Binat jedini lik na kojeg se pripovjedač referira imenom. Na žalost, on je pritom i jedini lik na kojeg se kritičar može referirati kakvom-takvom pohvalom, jedini koji se kroz radnju razvija i koji čitatelju do kraja ostaje intrigantan. U konačnom dojmu, tako, sve zanimljivo što donosi njegova karakterizacija blijedi pred statičnošću, stereotipnošću i banalnošću na rubu nenamjerne parodije, kojima su modelirani preostali likovi.

Osim oca i majke, jedini je za radnju značajan sporedni lik Svećenik. On se opsesivno brine o dječaku, a s vremenom otkrivamo kako je u mladosti bio zaljubljen u njegovu majku. Tada se, međutim, ružno ponio prema njoj, a otac joj je pritekao u pomoć. Na ovom mjestu otvorila se pripovjedaču prilika da zaroni dublje i istraži kako se to nagao i naprasit mladić transformirao u skrušenog, suzdržanog svećenika, a časni kavalir, s druge strane, pretvorio u bezosjećajnog nasilnika. Sve je, međutim, ostalo na razini naznaka, pa obrat nastao otkrivanjem veza iz prošlosti Binatovih roditelja i Svećenika ne može nego ostaviti čitatelja posve indiferentnim.

Eksperimentalni turizam

Glavni zamašnjak zbivanja u romanu, ipak, nije tako nezanimljiv: otac prijavljuje Binata na gladijatorske borbe koje se priređuju pred raspomamljenom publikom u opskurnom mjestu zvanom Garaža, a donose veliku zaradu od klađenja. Nakon što u prvom duelu neočekivano pobijedi i usmrti favoriziranog protivnika, također dječaka, Binat stječe popularnost među obožavateljima tih brutalnih dvoboja, pa slijede novi mečevi u bizarnim aranžmanima: borit će se, tako, protiv djevojčice, vršnjakinje, pa starog patuljka i, naposlijetku, protiv psa. Koncept spektakularnih dvoboja na život i smrt, koji tek izdaleka podsjećaju na one iz debitantskog romana Chucka Palahniuka Klub boraca, evidentno je zamišljen kao najintrigantniji motiv Mesarićeva romana. Riječ je, utoliko, o onom što holivudski producenti vole nazivati high-concept djelom, pričom koja se temelji na originalnoj dosjetci i koju se dade pregnantno sažeti u jednu ili dvije rečenice, dostatne da zagolicaju maštu publike. Treba naglasiti da Mesarić ne igra isključivo na atraktivnost te dosjetke, već je nastoji uklopiti u nešto ambicioznije zamišljen kontekst. Naime, za razliku od dvoboja iz Palahniukova romana, koji se organiziraju ilegalno, kao svojevrstan ritual bunta protiv konzumerističkog društva, kod Mesarića su sukobi ne samo dopušteni nego ih potiče isto to društvo. Cilj njegova oca je, tako, progurati Binata iz polusvijeta Garaže u “prvu ligu” boraca, čije mečeve prenose televizija i Internet, koji su svojevrsne sportske zvijezde novog doba i zarađuju velike svote novca. A sav taj uspjeh koncentrira se u očevim predodžbama u jednu ideju: mogućnost nesmetanog ulaska u centar grada. Ulazak je reguliran skupim propusnicama, čime je siromašno lokalno stanovništvo potpuno izolirano od bogatih turista koji tamo borave.

Ovdje dolazimo do drugog važnog motiva romana: turizam organiziran u gradu nije bilo kakav – riječ je o “eksperimentalnom turizmu”, a taj neutralni naziv skriva, najjednostavnije rečeno, vrlo bogatu ponudu metoda eutanazije. Naime, vlasti su, na inicijativu poduzetnika, otvorile prototip budućih naselja čija je jedina svrha omogućiti teško bolesnim dobrostojećim gostima što bolju dobrovoljnu smrt. “Eksperimentalno turističko naselje” prezentirano je nizom umetnutih kvazidokumentarnih tekstova – od propagandnih oglasa, preko novinskih reportaža do pravnih dokumenata. Te su stranice među boljima u romanu i sarkastično ocrtavaju mehanizme zahuktalog kapitalističkog stroja na novootkrivenom polju eksploatacije, pa pratimo kako se kroz okrupnjavanje nacionalnog medijskog tržišta uspostavlja kontrola, Crkva u zamjenu za povlastice preuzima nadzor nad siromašnima, dok se ponuda potrošačima grana na raznorazne vrste smrti vatrenim oružjem, hladnim oružjem, cijanidom, narkoticima, vatrom, vodom, smrzavanjem, pasivnom eutanazijom, a sve je popraćeno šarolikom ponudom popratnih aktivnosti u iščekivanju usmrćivanja, poput alpinizma, brdskog biciklizma i paraglidinga, tu su i atraktivni aranžmani prilagođeni posebnim željama korisnika…

Dobra zamisao, slaba izvedba

S jedne strane, tako, pratimo kako se poduzetnički duh razvija oko “humanog usmrćivanja”, s druge kako potiče javne borbe na život i smrt. Kapitalistički ustroj u bliskoj budućnosti projiciranoj u Mesarićevoj Garaži ruši i posljednji veliki tabu našeg društva – tabu smrti, o kojoj se šutjelo više no o bilo čemu drugom, i sada izvlači iz nje najveći mogući profit. Tako formulirana, koncepcija romana djeluje izazovno, provokativno i intrigantno. Na žalost, u izvedbi ona je ostala zatrpana duboko pod naslagama klišeiziranih zaokreta radnje, tipskih, crno-bijelih likova, stilskih odrona u formulaičnost poetike petparačkih žanrovskih romana i izrazito neuvjerljivih, “papirnatih” dijaloga.

Najveću zamjerku može se uputiti autorovom uzdržavanju od pomnijeg oslikavanja svijeta u koji je smjestio svoje junake. O njemu doznajemo vrlo malo, i to uglavnom preko indicija, što je prilično neobično za ovaj žanr, konstruiran oko imaginiranja drugih i drukčijih okolnosti i svjetova, kroz čiju se prizmu potom u novoj perspektivi reflektira piščeva i čitateljeva suvremenost. Doduše, možda je autorova namjera i bila tim svojevrsnim “minus-postupkom” stvoriti ozračje tjeskobe, ali o namjerama ne vrijedi nagađati, a i teško je dokazati da se tako više dobiva nego gubi u okvirima žanra. Šteta, osobito jer u rijetkim detaljnijim opisivanjima Binatova svijeta autor daje naslutiti prilično zanimljivo mjesto. Uz to, povremenim uspjelim prizorima, smjelim slikama i zanimljivim elementima razvoja karakterizacije glavnog lika on neprestano otkriva ambiciju stvaranja upečatljivijeg djela. U budućim pokušajima to će mu možda i uspjeti, ali Garaža će nedvojbeno i zasluženo ostati zaboravljen roman, djelo koje ne opravdava nakladnički i promidžbeni tretman što mu ga je osigurao izdavač.