U interpretaciji Danielea Gattija i Francuskog nacionalnog orkestra publika je imala prilike čuti nevjerojatan, homogen ton orkestra, vođenog čvrstom rukom znalca glazbe devetnaestog i dvadesetog stoljeća
Dario Poljak
ZagrebKom u svojem ovogodišnjem, devetom, izdanju, nesumnjivo je bio place to be zagrebačkim poklonicima (dobrog) komornog muziciranja. Sudeći po posjećenosti, barem koncerta Francuska noć, održanog 14. listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu, očito je da se tražilo kartu više. No još je jedan koncert obilježila izuzetno dobra posjećenost. Održan je tek tri dana ranije u Velikoj dvorani Lisinski. Tamo je nastupio Francuski nacionalni orkestar pod ravnanjem talijanskog maestra Danielea Gattija. Zagreb je tako počašćen ne jednom, nego dvjema izvanrednim francuskim noćima.
Timski solisti Francuski nacionalni orkestar prometnuo se u jedan od najboljih simfonijskih orkestara u Francuskoj, a sudeći po koncertu koji je održan u Lisinskom, to previše niti ne čudi. Daniele Gatti, dirigent velikog ugleda, donio je program koji pred bilo koji orkestar stavlja iznimne zahtjeve. Prvi dio činila je Petruška, burleska u četiri slike Igora Stravinskog u verziji iz 1947. Već se tijekom prvih taktova moglo zaključiti da je riječ o orkestru sastavljenom od sjajnih instrumentalista, koji su sposobni biti solisti, ali istovremeno nastupati i kao dio tima, što je neophodno za funkcioniranje simfonijskog orkestra (a što nekim orkestrima u Hrvatskoj i nije baš najvažnije).
U drugome dijelu koncerta, orkestar je izvodio djela Stravinskijeva suvremenika, nešto drukčijeg, staromodnijeg izričaja. Don Juan, op. 20 i Suita iz opere Kavalir s ružom, op. 59, djela su skladatelja Moderne, Richarda Straussa, u kojima je orkestar samo nastavio s iznimnom kvalitetom sviranja, koju je prezentirao i u prvome dijelu koncerta. Daniele Gatti u svim je djelima pokazao izniman smisao za povezivanje cjelina u scenskim djelima, kao i u suitama. Tonska poema (od njem. Tondichtung, što dakako autorici teksta knjižice i nije bilo sasvim terminološki jasno, pa je uporno koristila pojam simfonijske pjesme) Don Juan možda nije bila samorazumljiva slušateljima bez programskih uputa (kao što bi to Richard Strauss želio), ali u interpretaciji Danielea Gattija i Francuskog nacionalnog orkestra publika je imala prilike čuti nevjerojatan, homogen ton orkestra, vođenog čvrstom rukom znalca glazbe devetnaestog i dvadesetog stoljeća.
Raspuštena šala Četiri dana kasnije scenografija je potpuno drukčija. Velika dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda dupkom je puna publike koja nestrpljivo iščekuje svaku notu koja će izaći iz instrumenata vrsnih komornih glazbenika. Glazbenici nisu razočarali. Francuska noć na ZagrebKomu donijela je djela Mauricea Ravela, Claudea Debussyja, Francisa Poulenca i Camillea Saint-Saënsa. Na samome početku koncerta nastupio je violinist Stefan Milenković uz pijanisticu Lauma Skride. U izvedbi Ravelove Sonate za violinu i klavir oboje interpreta pokazali su visoku tehničku spremnost, kao i nenadmašnu muzikalnost, koja je bila i očekivana. Peleas i Melisanda Claudea Debussyja (u obradi Huberta Moutona za klavirski trio) ulomci su iz njegove jedine opere, a s minucioznom preciznošću izveli su ih Gili Schwartzman na flauti, Jing Zhao na violončelu i Ian Fountain na klaviru. Prvi dio koncerta završio je Sonatom za klarinet i klavir Francisa Poulenca, koju je izveo izraelski klarinetist Chen Halevi uz klavirsku pratnju Iana Fountaina. Od nevjerojatnog pianissima do tonski sjajno zaokruženog fortea u kombinaciji s izvanrednim muziciranjem, Halevi se predstavio kao vrhunski klarinetist, koji je ne samo dobar komorni glazbenik, nego i odličan solist.
Drugi dio koncerta zauzela je Velika zoološka suita, Karneval životinja Camillea Saint-Saënsa. Šaljivo djelo nije nikakva novost na zagrebačkim pozornicama, pa ni na ZagrebKomu, kao niti izvedba uz pripovjedača (kojega je u ovoj večeri sjajno odglumio Krešimir Mikić). S obzirom na učestalost ovoga djela na koncertnim programima, za očekivati je da će publici biti ponuđeno nešto novo. Maštoviti tekst ipak je bio prikladniji matineji za djecu održanoj istoga dana ujutro. Glazbenici su se u ovome slučaju ipak previše raspustili u izvođenju, pomalo na štetu djela koje je nesumnjivo zamišljeno kao šala, no u šali se može uživati i bez pretjerivanja.
Pretjerivanju unatoč, Zagreb je imao dvije sjajne večeri obilježene Francuskom – najprije vrhunski Francuski nacionalni orkestar, koji je izveo i jedno djelo napisano upravo za parišku publiku (Petruška Igora Stravinskog), a potom komorna glazba francuskih skladatelja u izvedbi brojnih vrhunskih glazbenika. Obje večeri sumira jedna rečenica: Došli smo u dvoranu, sjeli, a potom uživali u izvedbama profesionalaca. Kamo sreće da je svaki koncert u Zagrebu takav.