Anna Politkovskaja: ruski dnevnici

13. rujna 2004.

Jedan od razloga ruske društvene bolesti dijabolični je cinizam tipičan za ljude na vlasti – funkcionare koji ionako žive u potpuno lažnoj stvarnosti. Ruski građani uopće se ne bore protiv cinizma vlasti. Naprotiv: povlače se još dublje u svoje oklope, osjećaju se bespomoćni, nijemi, inhibirani. Putin razumije ovaj mehanizam povlačenja i koristi bezočni cinizam kao antirevolucionarnu tehniku koja se u Rusiji doista pokazala najdjelotvornijom.

Sprovodi još nisu završeni, ali Putin je već veoma zaposlen. Objavio je vladi i zemlji da će odsad ubuduće on osobno birati regionalne lidere. Odlučio je kako nije potrebno da ljudi koje kani imenovati budu potvrđeni nikakvim lokalnim parlamentarnim izborima, a ako lokalne vlasti dvaput propuste potvrditi njegov izbor kandidata, u tom će slučaju biti raspuštene.

Već se dugo priča o Putinovoj žudnji da ukine građanske izbore guvernera, jer neki od izabranih pokrajinskih lidera malo previše misle svojom glavom. U ovakvim bi se okolnostima opozicija, barem ako želi biti učinkovita, trebala angažirati u razumijevanju regionalnih problema, kad već nije u stanju nositi se s predsjedničkom administracijom u Moskvi.

Putin tvrdi kako je razlog za raspuštanje parlamentarnog biranja guvernera u stvari prijetnja od terorizma. U zemlji se nije čuo čak ni tihi mrmor protesta.

16. rujna 2004.

Jedina reakcija koja je uslijedila došla je od Komiteta 2008, čiji su članovi objavili tekst pod nazivom Prijetnja državnim udarom u Rusiji:

“Predsjednik ruske federacije, Vladmir Putin, objavio je da se sprema provesti državni udar u Rusiji. Njegov govor  od 13. rujna 2004. godine (...) sadrži detaljan prijedlog  ukidanja temeljnih institucija demokracije u Rusiji. Prema prvom članku našeg Ustava, Rusija je parlamentarna demokracija. No Kremljin u ovom trenutku nastoji  likvidirati tri osnovne premise demokracije u Rusiji.

Putinova Rusija nije demokratska zemlja jer su njezini građani lišeni mogućnosti da izađu na slobodne izbore, premda su upravo slobodni izbori, prema postojećem Ustavu, ‘najviši i najneposredniji izraz volje građana’. (...) Pozivamo

predsjednika ruske federacije Vladimira Putina da poštuje  Treći članak državnog ustava, u kojem stoji: ‘Nitko  nema pravo prigrabiti vlast unutar ruske federacije.  Zloupotreba ili prigrabljivanje moći državnih

službenika tretirat će se kao povreda federalnog zakona’.”

Državne vlasti potpuno su ignorirale ovaj tekst. Nitko od građana nije protestirao.

27. rujna 2004.

Vlasti su zabrinute zbog toga da bi aktivisti za ljudska prava lako opet mogli postati disidenti, odnosno da opasnost prijeti upravo od aktivista, a ne od profesionalnih opozicijskih političara. Zbog toga pokušavaju konstituirati paralelni pokret za ljudska prava koji će djelovati pod najstrožim državnim nadzorom. Putin je osobno potpisao direktivu za osnivanje “internacionalnog centra za ljudska prava”. Direktiva je karakteristično naslovljena Dodatne mjere državne podrške pokretu za ljudska prava u ruskoj federaciji. Iza ove direktive je Ella Pamfilova, šefica predsjedničke komisije za ljudska prava. Njezina je uloga javno ponavljati izjave tipa: “Potpuno odbacujem nečuvene optužbe kako je jedan od zadataka Međunarodnog centra za ljudska prava uvesti centraliziranu kontrolu nad pokretom za ljudska prava. Ova inicijativa nam svima želi pomoći. Ona će omogućiti voditeljima organizacija za ljudska prava da lakše stupe u kontakt jedni s drugima (gdje? U Kremlju? Op. A. P.).

Teško da itko vjeruje u sliku koju stvara Pamfilova, slikajući benignu prirodu i demokratske kvalifikacije Putina. Jelena Bonner izjavila je u intervjuu za Ježenedeljni žurnal:

“Postoji filozofija i politička orijentacija organizacija za ljudska prava, a postoji i filozofija te politička orijentacija ljudi koji predstavljaju vladine ciljeve. Njihovi interesi i njihova misija posve su različiti. Smisao pokreta za ljudska prava jest obraniti građane od državnog autoriteta, služeći se sredstvima civilnog društva. Cilj svakog državnog autoriteta je konsolidirati vlastitu moć. Zbog toga je veoma čudno vidjeti da poznati aktivisti za ljudska prava odjednom pristaju na vladin program. Ako pristaju, onda više nisu zastupnici ljudskih prava. Ako pristaju, srodili su se s državnim autoritetima. To svjedoči o krizi pokreta za ljudska prava. (...)

Ja ne pozivam na revoluciju. Nemamo vođe koji bi je bili u stanju provesti, niti mislim da je zemlja za tako nešto spremna. Zbog toga će i nastaviti slijediti Putinov  put. Što nam drugo preostaje? Ukinuti su lokalni izbori, ukinuto je pravo građana na referendume, a odgovornost izbornih institucija prema građanima već je odavno izbrisana. Ono što nam u ovom trenutku najviše treba je pravo na slobodne izbore, kao i pravo na slobodne medije. Izbori su već dugo pretvoreni u prevaru i farsu, dakle nedostaje nam temeljni mehanizam za uspostavu demokracije. (...) Prestali smo biti demokratska država, kao što smo prestali biti i republika. Svi kanali legalne i mirnodopske promjene ove situacije zatvoreni su. Zbog toga će ovaj zapečaćeni bojler ubrzo postići temperaturu eksplozije.”

Putinov Međunarodni centar za ljudska prava nikad se nije maknuo dalje od nacrta. Doduše, dodijeljena su mu sredstva iz državnog budžeta, a netko ih nesumnjivo i prigrabio, ali od spomenute institucije nema ni traga ni glasa.

Putinov autoritet temelji se isključivo na tome da unutar njegova sustava nije moguće proizvesti nikakvu političku alternativu: njegovi su suradnici bez lica i osobnih obilježja. To se još naziva i “Putinovom usamljenošću”. U njegovu timu nema nikoga tko bi ga mogao zamijeniti u slučaju izvanrednog stanja. Okružen je pigmejima s napoleonskim kompleksom, ili čak poslušnicima bez ikakvih kompleksnijih ambicija.

28. rujna 2004.

Putin nas nije ostavio da dugo čekamo. Bez ikakve političke debate, u Dumi su prošli amandmani na izborni zakon koji ukida građanski izbor regionalnih guvernera. (...)

6. listopada 2004.

Tipično je za Rusiju da su nam današnji aktivisti za ljudska prava, poput Ljudmile Aleksejeve, Sergeja Kovaljova i Jurija Samodurova, poznati još kao sovjetski disidenti – s time da je riječ o ljudima koji su i dan-danas daleko odlučniji i progresivniji od postojećih partija i političara. Jedino oni pozivaju političare da konačno nešto poduzmu!

23. listopada 2004.

U Moskvi su održane velike demonstracije protiv rata u Čečeniji, ujedno komemorirajući i žrtve terorističkih napada. Početak je zakazan za pet sati popodne, ali od deset sati ujutro Puškinov trg bio je pun demonstranata. Žrtve terorističkog obračuna tijekom predstave Nord-Ost sada su se prvi put pojavile na demonstracijama (...).

Demonstracije nisu bile “službene”. Nakon pomora u školi u Beslanu u cijeloj je zemlji uslijedio val službeno organiziranih antiterorističkih inicijativa koje je pokrenula predsjednička administracija. No centralni moskovski vlastodršci nekako se složili da se dopusti okupljanje i šačice neslužbenih demonstranata: očekivalo se petstotinjak ljudi. Pojavilo se oko tri tisuće ljudi. Vlasti su odmah upozorile građane da su se pojavili u prevelikom broju. Upozorili su ih i na nepropisne slogane koje su donijeli: ne samo da su tražili mir u Čečeniji nego su eksplicitno prozivali i vladu. Zbilja čudno, kao da vlada doista i jest odgovorna za taj rat?

Mnogi od demonstranata pojavili su se u skupim automobilima: pripadnici srednje klase koja se obično ne pojavljuje na sličnim skupovima. Hladna, gusta kiša ispirala je ulice, ali ljudi su ipak došli i ostali stajati na trgu. To mi se čini značajnim. Kao što je rekao Boris Nadeždin, član Komiteta 2008: “Ovo su demonstracije koje dokazuju da ljudi ne žele biti taocima ideološki proizvedenih strahova koje im se nastoji nametnuti nakon Beslana... Čečenija je užasna rana koja je uzrokovala i tragediju Nord-Osta i Beslan. Godine 1999. Rusiji se nudio liječnik koji nam je obećavao lijek, zbog čega smo ga i izabrali. No njegova se obećanja nisu ostvarila. Danas kad u Rusiji više ne postoje slobodni mediji ni parlamentarna demokracija, jedino što nam preostaje jest provoditi pritisak na državne autoritete – zbog čega smo se ovdje danas i okupili”.

To više nije neosovjetska ideologija: to je sovjetski sustav u svim svojim najsurovijim i najjednostavnijim elementima. I dok se komunistička elita još nije riješila nasljeđa svog neograničenog bogaćenja na račun Centralnog partijskog komiteta, njezina se ideologija ponovo obnavlja s novom elitom. Iako je tek počela jesen, politička zima ledi krv u žilama.

25. listopada 2004.

Časopis Itogi upitao je peterburšku guvernerku: “Bi li Rusija mogla biti parlamentarna demokracija bez predsjednika?”. Valentina Matvienko, jedna od bližih Putinovih suradnica, odgovorila je: “Ne, to u slučaju naše zemlje ne bi funkcioniralo. Ruski mentalitet zahtijeva gospodara, cara, predsjednika. Drugim riječima: vođu”. Matvienkova je sposobna jedino ponavljati ono što čuje u Putinovom kabinetu. Organizacija za ljudska prava odgovorila joj je:

“Zgroženi smo vašom izjavom koja predstavlja uvredu nacionalnog dostojanstva ruskog naroda. Smisao vaših riječi očito je u tome da su ruski građani robovi koji ne mogu bez gospodara, podređeni subjekti koji ne mogu opstati bez cara iznad sebe. To što ste cara i predsjednika kao figure vlasti uopće stavili u isti kontekst otkriva do koje mjere vidite ovu državu kao mjesto koje ne vodi demokratski vođa, već autoritarni velmoža. Već je i sama predrasuda o urođenosti ruske servilnosti rasistička. Ona se zapravo nalazi u središtu svih rusofobnih teorija. Upravo su se njome poslužili i ideolozi njemačkog nacizma kad su željeli stvoriti netrpeljivost prema Rusima. Posebno je odbojno što takva stajališta dolaze od osobe koja je zadužena za herojski grad Lenjingrad. Zahtijevamo trenutnu ostavku Valentine Matvienko.”

No nitko na vlasti nije se smatrao dužnim odgovoriti na ovo pismo. Nova vladajuća elita više uopće ne skriva svoj stav prema većini sunarodnjaka, niti mari za principe konstitutivne demokracije.

29. listopada 2004.

Država stoji na rubu ponora, vukući sve nas sa sobom. Državni tužitelj Vladmir Ustinov u Dumi je objavo da u ime vlade i u svoje ime smatra nužnim hitno usvojiti zakon koji bi regulirao kazneno djelovanje povodom terorističkih napada. Njegov se glavni prijedlog sastoji u osnivanju brzinskih sudskih procedura kojima bi bili povrgnuti svi osumnjičeni za terorizam, kao i rođaci osumnjičenih, koje bi u slučaju odsutnosti osumnjičenih bilo nužno zadržati kao taoce. Predloženo je i da se konfiscira imovina osumnjičenih terorista.

Mogućnost da država potencijalnim teroristima oduzme video rekorder, televiziju ili auto čini mi se prilično nerealnom prijetnjom za ljude koji su ionako spremni na javno samoubojstvo ili ubojstvo.

S druge strane, generalova ideja o prijekim sudovima za osumnjičene teroriste predstavlja izravno oživljavanje Staljinovih “masovni čistki”, jedino se danas iste metode kriju pod imenom “antiterorističke djelatnosti” ili “osiguranja”. Sve su nam ove procedure predobro poznate iz Čečenije i Ingušetije, gdje su na djelu već punih pet godina. Sve ruske sigurnosne agencije (ministarstvo unutrašnjih poslova, FSB, središnja obavještajna služba i druge) ionako hapse koga god žele, katkad prethodno dobivši i upute od vlasti, a katkad bez ikakva povoda. Oni tuku, osakaćuju, muče i siluju kako god ih volja, iznuđujući priznanja o terorističkoj aktivnosti (ili o “simpatijama” za terorističku aktivnost) od ljudi koje slučajno pokupe na cesti, pri čemu je sustav takav da im čak ni ta iznuđena priznanja zapravo nisu potrebna.

Postoje dva moguća ishoda optužbe za antiterorističku djelatnost: ako ste previše osakaćeni tijekom mučenja, ubit će vas i zakopati. A ako je vaša obitelj uspjela sakupiti dovoljno novca za mito, organizirat će protiv vas sudski proces. Nikoga ne zanimaju nikakvi dokazi. Prisutnost odvjetnika i tužitelja tijekom samih procesa posve je dekorativne prirode, kako bi se simulirala legalnost statistika o osuđenim i oslobođenim teroristima. Cilj odvjetnika obično je uvjeriti optuženoga da “sve prizna”; cilj tužitelja je da uvjeri obitelj i rodbinu kako bi podizanje bilo kakve žalbe samo “zakompliciralo” slučaj.

Naš se generalni tužitelj učinkovito pobrinuo da unaprijed odbacimo mogućnost nevinosti optuženih. U “zoni antiterorističkih operacija”, dakle u Čečeniji i Ingušetiji, već se dugo vjerovalo da će se ovakve prakse optuživanja proširiti na čitavu Rusiju. (...) To se doista i događa. (...) A državne vlasti ne miču se sa svojih zaposjednutih fotelja po cijenu naših života. I to je sva istina.

Govor državnog odvjetnika u Dumi je prekinut – pljeskom. Cijeli naš parlament izrazio je oduševljenje idejom o prijekim sudovima. Predsjednik Putin, navodno zakleti zaštitnik ustava, naravno nije smijenio državnog tužitelja koji je upravo predložio ogromno kršenje postojećih ustavnih zakona.

Godina 1937. predstavlja vrhunac staljinističkog terora. Današnja 1937. godina u Čečeniji postupno se pretvara u 1937. godinu za cijelu Rusiju (...). U ovom trenutku svatko od nas može otići po kruh i više se nikad ne vratiti. Ili se vratiti dvadeset godina kasnije. U Čečeniji se ljudi za svaki slučaj temeljito opraštaju čak i kad idu na plac.

Dana 29. listopada 2004. godine, po običaju, ruski narod nije reagirao na opisane događaje nijednom jedinom riječju, nadajući se da će ubojice ipak svratiti po naše susjede, a ne po nas.

Priredila i prevela Nataša Govedić