Anita Čeko  

Auto-shizo analiza

Nalazim se u dvorištu Medike, smještenom u napuštenim prostorima istoimene bivše tvornice lijekova. Preskačući asfaltne napukline ispunjene vodom, dolazim do limenih nenatkrivenih stepenica i penjem se na drugi kat vizualno raspadajućeg, ali još uvijek postojanog kompleksa. Drugi put dolazim na izvedbu Siješ za budućnost, monodramu autorice i izvođačice Maje Ujević u okviru novog projekta AKC Medike, SubScena za kazalište, izvedbene umjetnosti i ostale hibride, nove izvedbene scene u Zagrebu pokrenute 2015. godine. Znajući kamo trebam stići, koračam vlažnim hodnicima i prolaznim prostorijama crnih zidova iz čijih me uglova na trenutke zapuhuje vonj ustajalog urina. Ispred same prostorije izvedbe dočekuje me petero ljudi koji stoje i tresu jakne, neki od njih su pokisli (doslovno). Mlada djevojka čupave kose, biljeterka Medike, govori kako izvedba počinje te da možemo “ući unutra”. Doniramo (minimalno dvadeset kuna) u kartonsku škrabicu i ulazimo u crnu kutiju. 

Zlatni sjaj

 Baš tako izgleda interijer u kojem se nalazimo. Mračna prostorija pravokutnog tlocrta, crnih zidova, s pozornicom frontalno postavljenom i malim gledalištem na nekoliko razina. Za razliku od prve izvedbe, sada se smještam u prvi red, vrata se zatvaraju i biljeterka napominje kako više nitko ne može ući unutra. Time kao da naglašava kako ova umjetnička i osobna ispovijest zaslužuje posebnu pažnju. Krenulo je. Iz male kockaste naprave koja se utaborila na pozornici krene šikljati disko dim, sa stropa visi kričava disko kugla. Na scenu izlazi sredovječni čovjek s harmonikom i svira tugaljivu skladbu. Lice mu je premazano zlatnim šljokicama. Umjetnim sjajem kao da želi neuspješno maskirati nostalgični sentiment koji nosi. Na pozornicu zatim pomalo pompozno stupa žena vitkog mišićavog tijela u bijelom pripijenom kombinezonu s nogavicama do tik iznad koljena. Lice joj je također okupano pozlaćenim sjajem, a kosa u čvrstoj irokezi. Harmonikaš postaje sve tiši, polako nestaje s centra pozornice i sjeda za sintesajzer u kut. On je sad samo glazbena pratnja izvođačici koja kruži podijem i ispušta glas kao da se uvježbava za pjevački nastup. Njeni tonovi su duboki i teški te ih svako malo isprati kašalj (poslije priznaje kako boluje od kroničnog bronhitisa). U svakom se krugu zaustavlja pred publikom, penje na nekoliko naslaganih kubusa i energično ispušta glas. U jednom trenutku prestaje s hodanjem, sjeda uza zid i simulira masturbaciju te na trenutke pravi groteskne izraze lica. Ovim aktom kao da najavljuje da se će ogoliti u izvedbi, ali i kako će imati odmak od svoje izloženosti; kako će podijeliti svoje zadovoljštine, intimu, vitalnu energiju, ranjivost, ali i drskost, snagu i kako ju nije briga. Ustaje, prilazi i obraća se publici.

Osam hospitalizacija    

Izvođačica se zove Maja Ujević i izvodi glazbenu monodramu “o sebi” i o nekim ljudima s kojima je prolazila turbulentne životne faze. Smjelo progovara o društvenim stigmama koje nosi, a najočitije su njena homoseksualna orijentacija, mnogobrojne psihičke dijagnoze te višestruke  psihijatrijske hospitalizacije. Kroz predstavu je očita njezina frustracija hladnim, birokratskim i na trenutke posprdnim odnosom psihijatrijskog osoblja prema populaciji pacijenata.

U predstavi se pojavljuje nekolicina ženskih likova, a Maja ih sve utjelovljuje, uključujući i samu sebe. Dakle, to su Maja, njezin alter ego Anastazija Širola (ime s nadgrobne ploče na Mirogoju koje je autorici svojedobno odvuklo pažnju), dvije psihijatrice i dvije Majine ljubavi. Glavni lik je dotična Anastazija koja ima mnogo biografskih dodirnih točaka s izvođačicom: obje su preživjele osam psihijatrijskih hospitalizacija, vole kazalište, lezbijke su, iza sebe imaju nekoliko neuspjelih ljubavnih odnosa sa ženama te su završile humanistički fakultet. Anastazija je prava zvijezda koja, za razliku od Maje, ima klaunski nos, čime autorica podcrtava ironijski odmak i parodiju na samu sebe, što je svakako ljekovito – ne uzimati se za ozbiljno. Maja se kao lik pojavljuje u trenucima kada vlastitu faktografiju i pojašnjenja priče izravno prepričava publici.

Kroz višestruke psihijatrijske hospitalizacije, Maji se nakupilo nekoliko dijagnoza među kojima je dominantna psihoza ili gubljenje doticaja s realitetom. Čitava scena se može doživljavati i kao plod Majine imaginacije koja u Medici pak dobiva potvrdu svog postojanja. 

Shizofrenija s električnom gitarom

Na sceni su tako smještene i psihijatrijske etikete – kartonski likovi na kojima pišu dijagnoze (epilepsija, alkoholizam, psihoza, organski poremećaj ličnosti…). Primjerice, prisutan je veliki demonski lik s električnom gitarom koji je iscrtan na kartonskoj podlozi, obojan bojicama i prikačen na skateboard, nosi natpis i utjelovljuje shizofreniju. Izvođačica se u jednom trenutku penje na skejt i vozi njime naokolo, svladavajući ga i igrajući se tom krhkom proizvoljnom dvodimenzionalnom konstrukcijom. Na groteskan način je prikazala i likove psihijatrica. Tako mlada stažistkinja repetitivno i nesigurno vrti zlatni lančić oko vrata ponavljajući kako “za sve” treba pitati psihijatra Primariusa, pri čemu je očito kako ona sama ne smije misliti svojom glavom, čak i kad je uvaženi Primarius u krivu. Druga psihijatrica je pak opsjednuta raspelom i Maji propovijeda kršćanski nauk dok u pauzama guta dnevni horoskop. Njezin lik je prenaglašen i repetitivnim baletnim pokretima koji se raspadaju u trenucima frustracije. Autorica utjelovljuje i svoje dvije ljubavi, redateljicu Filomenu i alkoholičarku Dijanu te vješto prelazi iz lika u lik i gradi priču gdje na kraju ostaje bez obje destruktivne ljubavi. Za vrijeme izvedbe se na zidu projiciraju Majini crteži i video isječci s art radionica iz bolnica, ali i psihijatrijska otpusna pisma gdje Maja svako malo istakne pravopisnu grešku (kojih je na pretek) kao i riječi čija značenja ne postoje u Klaićevom rječniku, a kojima se pismeni autoriteti vole nadmetati.

Izlaganje i samoizlaganje

Kroz izvedbu autorica ukazuje na sve neslobode koje pojedinac ima. Dotiče institucije i društvo, ali postavlja i pitanje koliko je pojedinac spreman prigrliti (i preobličiti) vlastite demone, strahove, traume. Jer dok se tako nešto ne dogodi pojedinac ne može “pustiti svoj glas” na način na koji je to autorica, smjelo i uspjelo, napravila. Ako bih pričala o onom zazornom u izvedbi, istaknula bih baš to: njezin glas. U najširem smislu. Hrabrost za pokazati se, izložiti, iznijeti ranjive i samoubilačke nagone, psihička rastrojstva, kreativne impulse. I teško je. Izvođačica u izvedbi poručuje kako je zadnjih desetak godina nebrojeno puta odustajala od sebe, sve dok nije dospjela u ovu točku u vremenu. Odustajali su i drugi, kačeći joj razne dijagnoze, šikanirajući je i režući joj kreativne potencijale. Neovisno o istinitosti svih izrečenih podataka (jer što je uopće istina i otkud tolika potreba za njom), ono što fascinira je otvorenost i smjelost – doticati vrhove ekstrema vlastitih stanja, sjenki, poroka i strahova, ulaziti u dijalog s njima, preoblikovati ih, ponovno izroditi i iznijeti na tlocrt Medike, osjetiti njihov vonj, boje, oblike i ostati s njima. Medika je očito prostor koji može podnijeti pokazivanje jedne izvođačice koja nije prošla standardnu edukaciju na nekom od hrvatskih ili inozemnih glumačkih odsjeka. Iako joj i moje neutrenirano uho opazi poneki gubitak kontrole u glasu, svojom pojavom i izvedbom nadmašuje vlastite nedostatke. 

Režiju ove monodrame potpisuje Irena Čurik koja i sama govori kako nije željela praviti razliku između fikcionalnog i istinitog. Izvedbu režira u prostoru koji pruža priliku avangardnim i eksperimentalnim izvedbenim umjetnicima. Napomenimo i da je naslov izvedbe ambivalentno inspiriran dnevnim horoskopom, kojim je Maju svojevremeno tješila utjelovljena psihijatrica, napominjući joj kako upravo u teškim trenucima sije za budućnost.