Luka Ostojić  

Balada o tranziciji

Zvizdan, r. Dalibor Matanić, Hrvatska, 2015.

Koja je razlika između dobrih i loših filmova? To nije pitanje koje muči tek dokone gledatelje, nego realan problem s kojim se susreću svi distributeri koji iz mnoštva svjetske produkcije trebaju izdvojiti manji broj filmova i uvjeriti svoju publiku da ih vrijedi pogledati. Veliki značaj u toj selekciji i promociji imaju ugledni filmski festivali koji su svojim izborom i procjenom preuzeli nekadašnju ulogu filmske kritike, što je danas veliki problem jer ulazak filma u konkurenciju Cannesa ili Berlina (čiji su kriteriji nama smrtnicima potpuno nepoznati) mnogo jače utječe na distribuciju i opće mišljenje o filmu nego bilo kakva argumentirana kritika. Zbog tog velikog simboličkog (i financijskog) uloga, ulazak u festivalsku konkurenciju brojnim autorima postaje glavni cilj kojem se podređuju svi drugi aspekti produkcije i prezentacije djela. Scenarij i režijski stil stoga se često ziheraški oslanjaju na festivalske trendove, a film postaje puka ulaznica u prestižno društvo, dok iole iskusnijem gledatelju ostaje dojam da gleda već tisuću puta viđenu stvar.

Oba problema dolaze do izražaja u Zvizdanu Dalibora Matanića koji je ove godine postigao povijesni uspjeh i osvojio nagradu žirija u sekciji “Un certain regard” festivala u Cannesu. No, kad uđemo u kino i kad se odvrti uvodna špica u kojoj su pomno navedene nagrade i detalji produkcije, ostaju samo gledatelj i 123 minute filma – koje nam ne nude ništa naročito.

Kruto i stereotipno U prvoj sceni vidimo predivnu morsku obalu, a na njoj neodoljivo simpatičnog momka (Goran Marković) koji svira trubu. U kadru se pojavljuje njegova jednako dopadljiva, brbljava djevojka (Tihana Lazović). Momak i djevojka se šale, škakljaju i ljube, kako to već rade stereotipni, idilični, mladi parovi. Zatim stiže momkov brat koji tjera ovce po polju, kako to već rade stereotipni, vrijedni, mladi seljaci. Djevojka se kupa u divnom moru. Momak i njegov brat puše travu i uzbuđeno razgovaraju o odlasku u Zagreb, no odjednom se namršte. Na horizontu vidimo tamne kamione u kojima se voze mladi vojnici, dakako namršteni i stereotipno sumnjivih namjera. Ako nam iz svega navedenog nije jasno tko su glavni likovi, u kojem se kontekstu odvija radnja i kako će se završiti, pojavljuje se i podnaslov: “IVAN I JELENA 1991.”

Uvodna scena već sadrži sve probleme koji će se ponavljati kroz film. I glavni i sporedni likovi temelje se na nekolicini jednostavnih stereotipa, a u svakoj sceni uporno se podcrtava širi društveni kontekst nadolazećeg rata. Dio razloga leži u tome što je film, valja to reći, primarno namijenjen stranoj publici od koje se očito ne očekuje naročito poznavanje povijesti ovih prostora. No veći problem leži u krutosti Matanićevog scenarija čiji je glavni cilj u svakom trenutku guranje radnje prema žanrovskom obrascu i “poanti djela” (o tragičnom utjecaju etničkih sukoba na ljubav mladog para). Likovi postoje samo kao narativne funkcije, a njihove rečenice ne proizlaze iz logike njihovih odnosa, nego samo da bi čim prije otkrili informacije važne za pokretanje radnje. Stoga dijalozi zvuče isforsirano, likovi nemaju uvjerljivu kompleksnost, nego su svedeni na par opće poznatih žanrovskih (i balkanskih) klišeja, a kontekst na koji se toliko uporno upućuje – nije uopće razrađen. 

Režijski stil jednako je krut i podređen općem cilju. Dominiraju krupni planovi, dijelom jer su u festivalskom trendu, a dijelom jer se njima dodatno podcrtavaju (ionako pretjerano izražena) emocionalna stanja likova. Istom cilju služe detalji koji uglavnom grubo ističu već očitu poantu: primjerice, kada lik govori o pokojnoj supruzi, gledamo detalj plamena svijeće, a nakon kraja prve priče gledamo sekvencu detalja izrešetanih kuća (ta je sekvenca također vjerojatno namijenjena stranoj publici).

Etnički odnosi kao scenografija za melodramu Kao pozitivnu osobinu valja izdvojiti neobičnu pripovjednu strukturu. Naime, film se sastoji od tri priče u tri različita vremena (1991., 2001., 2011.) s različitim likovima, ali istim glumcima. Iako se čini da je cijepanje filma na tri priče nužno jer nijedna priča nema dovoljno jak potencijal da bi iznijela dugometražni film, ipak je nekonvencionalna struktura zanimljiva jer zahtijeva angažman gledatelja i ovaj put suptilno prenosi poantu. Tako postavljanjem istih glumaca u karakterno različite uloge gledatelj nesvjesno dobiva dojam da su to praktički isti ljudi koje je traumatičan društveni kontekst bitno promijenio. Ratni kontekst tako ne služi tek kao vanjska ugroza koja se događa fiksiranim likovima, nego utječe na cjelokupni karakter čovjeka. Ne pitamo se samo što će biti s likovima, nego i tko će oni postati. Također, spajanjem priča u cjelinu suptilno se gradi priča o tranziciji – iako u sve tri priče pratimo etničke sukobe i čini nam se da nema bitne promjene, na kraju filma ipak vidimo prijelaz od uništenja (u prvoj priči) preko renovacije kuće (u drugoj priči) do izgradnje obitelji. 

No, iako je izvedba dobra, sama poruka koja se tom izvedbom prenosi je ideološki problematična – i ovdje dolazimo do pitanja: što nam to Matanić tako uporno podcrtava? Autor uzima tešku i kompleksnu temu etničkih sukoba u posljednjih 20 godina pa je za očekivati da bi film trebao reći nešto o toj temi, no ne govori ništa. Unatoč napadnom upućivanju na kontekst, autor ni ne pokušava dublje rekonstruirati ni analizirati razvoj etničkih odnosa ni ratnih zbivanja. Kako su dvije etničke skupine, koje su živjele u zajedničkoj državi skoro 50 godina i koje u povijesti nisu bile u sukobu, tako naglo zaratile? Kako i zašto su građani razvili identifikaciju s nacionalnim identitetom, a potom mržnju prema drugima? Kako je ta mržnja eskalirala do rata? Kako se širio nacionalizam? I kako su se etnički odnosi razvijali nakon sklapanja primirja? To su teška i mučna pitanja – i nije realno očekivati da Matanić pruži odgovore, ali realno je očekivati da uvaži te probleme kada se bavi ovom temom. 

Umjesto toga, u filmu su etničke netrpeljivosti zadana i normalna stvar, kao da oduvijek postoje, a rat je poput meteorološke nepogode koja se, eto, pojavila na horizontu. Motivacija likova za mržnju i rat ne postoji, osim u slučaju Saše (Dado Ćosić) koji preuzima patrijarhalnu ulogu svog preminulog oca, a koji je (iz opet nepoznatog razloga) mrzio Hrvate. Radnja se odvija u rasponu od dvadeset godina, ali u svakoj priči likovi imaju iste nazore, iste probleme, iste razgovore... Jedinu vidljivu razliku čine stanje stambenih objekata i frizure glavnih likova. Da nema podnaslova koji navode godine, mogli bismo povjerovati da se radnja odvija u rasponu od tri godine. I takva bi postavka bila legitimna da je rezultat autorskog stava da se “vremena ne mijenjaju”, da se isti etnički sukobi i problemi uvijek vraćaju, ali i to onda treba demonstrirati. Ovako, bez jasne motivacije likova, bez pozadine sukoba i bez uvjerljivog razvoja, etnički odnosi ne funkcioniraju kao tema filma, nego tek kao jeftina scenografija za melodramu. Stoga i navedena poanta o tranziciji od uništenja do etničkog suživota ispada obična floskula koja nema nikakve veze s realnošću, kao i poruka, koja je bedasta samim time što nije neupitna, da bi se mladi trebali voljeti neovisno o nacionalnosti.

Loš, ali naš I tu se vraćamo na početni problem, problem festivala. Ako gledamo ovaj film mimo festivalskog konteksta, to naprosto scenaristički i režijski nije dobar film. Međutim, ako pogledamo mimo ekrana, onda je teško ne vidjeti taj film kao kalkulirano izrađeni kolačić za stranu festivalsku publiku koji prigodno uzima ratnu temu samo da bi dobio poen više u festivalskom natjecanju. U filmu tako imamo red “art” postupaka, red popularne melodrame, red balkanskih stereotipa o dalmatinskim selima, red razvodnjene ratne priče i red liberalnih floskula. I ako još tome pribrojimo dobru fotografiju i dobre glavne glumce (koji se herojski nose s manjkavim scenarijem), dobivamo odličnog festivalskog kandidata, makar ne i odličan film. A činjenicu da je Cannes doista primio i nagradio taj film valja vidjeti tek kao podsjetnik da festivalske nagrade ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Naposljetku, osjećam dužnost osvrnuti se na društveno nametnuti impuls da se bespogovorno veselimo uspjehu “naše gore lista”. Smatram da je taj nacionalistički poriv naročito licemjeran u vezi s filmom koji tvrdi da nije bitno je li čovjek Hrvat ili Srbin. Stoga i ja smatram da nije bitno je li film hrvatski, srpski, crnogorski ili filipinski, nego je li dobar.