1.7.2004.

Andrew Wachtel  

Balkanska specifičnost, balkanska transcendencija

tema broja

Southeast Europe Culture and Connection / Festival književnosti Jugoistočne Europe

Cevat Capan u pjesmi Iz Erzincana i iz Kemaha prekrasno tematizira taj problem. Pjesma počinje evokacijom vrlo specifičnog vremena i mjesta, ali brzo vodi čitatelja iz udobnog prizora o stricu Nazimu (koji je, po svoj prilici, on sam u nekoj vrsti egzila iz svoga bivšeg, planinskog doma), u Brazil , New York , da bi ga vratila natrag u Tursku pred kraj pjesme, koja do samog kraja ostaje elegija:

Iz Erzincana i iz Kemaha

(Ljubavnici dolaze plešući)

Pitaš me gdje smo bili? U

slatkoći i u tami, gdje drugdje –

gdje glazba je svirala.

O, kakvo je vrijeme bilo to,

koliko je ljeta prošlo.

Prvi put što vidjeh more,

okus mi keksa bijaše

u ustima, duhan u kesi.

O, stric mi Nazim, kadgod bi

pio, mislio je da je u Karsu.

A zatim godine izgnanstva,

Pustinje. I Amazona.

Zaboravih čak i svoje ime

gledajući Veselu udovu.

Čitava mi mladost prošla tamo.

Vani bijaše New York,

“prekrasno snježan”.

Unutra, bijaše Podmornica Potemkin,

Deset dana koji su potresli svijet.

Hajdemo u Kars, sinovče.

Prezauzet utrkom s vremenom,

prezauzet putujući da bih živio.

Mati ti još bijaše dijete.

Useljenik s Krete:

kad je pjevala, pjevala je na grčkom.

Snovi mi bijahu dom:

s desna mi stajao sultan Melik

a s lijeva je moćan tekao Eufrat.

Na pastuhu crnu

prejahah Munzur-goru.

A onda se nađoh u Istanbulu,

tijela razbijena u komade.

Jednoga sam dana bio u Gulhan-parku,

sljedećega već na otoku Burgaz, izgubljen,

tijela razbijena u komade.

Obrnuti danteovski Pakao/Raj

Sličan se interes, međutim, primjećuje i u pjesmama ostalih sudionika festivala, uključujući i primjer Dostojdroma Caiusa Dobrescua, koji plovi vrtoglavim terenom između ozbiljnoga i komičnoga, ali i između posebnosti nedavne rumunjske povijesti i širega konteksta koji uključuje i referencije na američku poeziju devetnaestog stoljeća i kvantnu fiziku, a sve to u kontekstu obrnutog danteovskog Pakla/Raja.

Dostojdrom

Nekad sam si znaogovoriti

            da sam previše sličan

onima što pišaju u

                        gaće.

Da ću trebatneku stvar drugu. Ne, ne druge gaće, nije to ono

            što sam mislio.

Čitam da je Ghita, Ghita Dej, stvorionešto

            od sebe. On je bio

momak poput Whitmana – ‘jeo, pio i množio’.

Da, da, smartramda bi se stari striko Walt zapalio za

            Ghitu. Prvi put kadsamga vidio

u knjizi, pomislih

kako izgleda baš

kao tata Gabi Gaman. Čitam

Togčovuštoznam koji

            bezvezegoblene, poput onog

iz Bayeuxa, s

opasnim momcima iz krede, kopajući

            imoči, kako se

smortače jedni protiv drugih polakopola ko,

            to im je i trebalo.

Ana Pauker, primjerice, Pasionnaria s Balkana –

strastvena u dubini

            svoje duše, luda za

marksoizmom, dala bi i svoj život.

I tko zna da li poslije lude stvari poput te

            se ne dogode:

baš kao što elektron od skaču svoje energetske razi do druge, tako i Anina duša

strasna za strašću iznenada ležnaćić ese ruku pod ruku, usred Raja,

s blaženima?

To jest

            svi ti koje su komunisti

stavili u prešu, uzeli su sok sa

svojih noseva – moguće je da senetko

nađe u gadnojnevolji zauvijek

            samozato što je jednom 1 dijete vukao za uši.

To ostavlja loš dojam, duša

            mu je preusmjeronana drugačiji put itojeto,

sjebani su! Dok Ana,

            samo zato što je očajna

od djela, spremna da se da, da se da, da se da

sva, tuče glavom o zidove,

            no Ana,

            iako je uništila tone

života,

no

            Ana,

                        naprosto živi s tim.

Bljak!

Povijest pobijeđenih

I dok drugi pjesnici možda ne izražavaju taj paradoks tako eksplicitno kao u slučajevima gore navedenih primjera, njegove naznake svakako možemo pronaći u pjesmi Povijest pobijeđenih Ulkua Tamera koja počinje evokacijom duge i tragične povijesti regije koja ne uključuje samo Balkan, nego i cijeli prostor bivšega Otomanskog Carstva:

Tvoja mi usta kazuju povijest poraženih

Od Bukurešta do Medine

kroz priče koje su iznijela iz jastuka tmine.

Tvojim nazalnim prolazima

Lutaju mali leopardi iz stoljeća prije Krista

i iz današnjih cirkusa.

Možemo primijetiti da se nešto slično zbiva i u duljoj lirskoj pjesmi Kaljuža, u kojoj pjesnik Alexis Stamatis opisuje neku prostoriju, vjerojatno mauzolej, u kojoj se pokapaju i oživljuju mrtvi, prostor u kojemu se sadašnje i prošlo vrijeme urušavaju jedno u drugo:

i mislio sam da je video-zapis snimljen pod lažnim stropom,

ali nije se pokazalo da sam u pravu

bio je to pravi strop i, štoviše, oslikan

prizorom Ahileja i Patrokla i oni su bili neke goleme zmije iza

i sterala se čistina nalik vrištini,

nalik močvari.

A, posljednji pjesnički odjek te teme pojavljuje se u pjesmi Geografija Tatjane Gromače koja se u početku služi nekom vrstom tehnike raspuknutog prizora kako bi uspostavila opreku između općega i posebnoga, na koncu se odlučujući (iako dvosmisleno) za ono prvo.

Geografija

Moj čovjek je u tamo nekom gradu.

Mislim na njega, vozi bicikl

prodaje novine probava je li jelo dovoljno slano

ima veliku nuždu napija se u nekom bircu.

Ja sam tu u ovom drugom

i kao život je drugačiji od onog.

Jer valjda je, tako bar mislim

drugi grad drugi život.

Stojim tu i gledam

mesari vise na dokovima svojih radnji.

Uglavili glave kao sidra

između telećih i ovčjih.

Nasukali se u te izloge

krvavih pregača punih muha

koje na njima stvaraju nove naraštaje.

da ih netko porine pa da ih povuče struja niz vodu

u neki drugi grad

nitko u tom gradu ne bi ni primijetio

da su stigli novi mesari.

Da, to je to

mesari, prodavaonice, izlozi,

imaš ih na svim geografskim širinama.

Ljubav

možeš je vidjeti

na samo jednom sjecištu

meridijana i paralela.

Na to mjesto, ozbiljno to mislim

treba ići.

Sukob između prozaičnosti i želje za transcendencijom

Prozni tekstovi, naravno, teže čvršćoj usidrenosti u ovdje i sada od poetskih. Pa, ipak, i ovdje, u tekstovima pristiglima na ovaj festival, nailazimo na tendenciju da se pobjegne iz partikularnoga i krene prema transcendentnome. Tako prekrasna priča Georgija Gospodinova Gaustine suprotstavlja pisca (implicitnog autora), koji se brine zbog tako prozaičnih problema kao što su tranzicija iz komunizma i vlastita sreća, eponimskom junaku koji živi u svijetu važnih događaja s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća. Kao čitatelji, sami moramo odlučiti čija je “istina” o svijetu uvjerljivija, jer se čini da se u priči ne daje prednost ni prozaičnome ni transcendentnom vremenu, nego im se prije dopušta da supostoje jedno uz drugo.

Tri kratka izabrana ulomka Aleksandra Gatalice preuzeta su iz njegove knjige Vek. Jasno se nastavljajući na Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, podnaslovljena kao Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti, Gatalica donosi sto i jednu labavo povezanu priču (vidljiva je također i veza s 1001 noći) koje su zamišljene kao sažetak iskustva dvadesetog stoljeća. Drugi ulomak opisuje sudbinu obitelji Ritih koja je 1920. emigrirala iz Sovjetskog Saveza i nudi nam isti ovaj paradoks ovdje i sada koje je istodobno dio transcendentnoga i univerzalnoga.

Među razbacanim čaurama nemačkih granata, Aleksej Aleksandrovič pomislio je da očestvu učini kraj, da kao Edip podigne ruku na oca, skoči preko stola i uguši ga, ali se u poslednjem trenutku trgao. Bilo je čudno što se doskorašnji štapski major generala Denikina u tom času setio reči Nikolaja Fjodorova, koje je nekad davno pročitao. Duh bratstva, pisao je Nikolaj Fjodorov, ne treba ograničiti na ljude koji žive sada i ovde. Čovečanstvo čini celinu, a duh bratimljenja mora se proširiti i na mrtve,  na “naše očeve’’. Da li ga je Fjodorovljeva posvećenost oživljavanju mrtvih zbilja sprečila da ubije starog Ritiha, to sada nije znao. Zagrcnuo se ribljom kosti koja mu je zapala u grlu.

Isti sukob između prozaične tjelesnosti u jednome stvarnome balkanskom svijetu i univerzalne želje za transendencijom kroz ljubav, boga ili poslanje, može se zamijetiti i u priči Andreja Blatnika Preblizu.  Iako se odvija u gradu pod opsadom (gotovo sigurno Sarajevu), ona nam govori više o vječnoj borbi za moć unutar veza, nego što govori o lokalnim uvjetima rata u opsjednutom gradu. Gotovo isto bi se moglo reći za iznimno dvoznačnu priču Yashara Kemala Vjetar s visoravni. U mom čitanju, u ovoj se priči pripovijeda smrtna agonija starice koja se, poput Čehovljevih triju sestara, uvijek i zauvijek nada da će onkraj prozaične ljudske patnje uspjeti dosegnuti utopiju (za sestre je to Moskva, a za staricu Chukurova). Međutim, kako je riječ o prozi, a ne o poeziji, nije joj suđeno da postigne transcendenciju koju dopušta lirika, nego umjesto toga prenosi taj lirski impuls na bubamaru dok ona sama umire u potrazi za bijegom iz vlastite zbilje.

Transcendentna aura konkretne osobe

U Konačarima Nenada Veličkovića prozaična je zbilja sama opsada Sarajeva, viđena očima djevojčice čiji “dnevnik” tvori pripovijest koju čitamo. Nasuprot Sarajevu svakodnevne smrti i razaranja stoji povijesna pripovijest o gradu koji je prilično drukčiji i ne može se dovesti u vezu s trenutačnom zbiljom ni na kakav logičan način: Do aprila te hiljadu devetsto devedeset druge godine, Sarajevo je u svijetu bilo poznato po trima stvarima: Zimskim olimpijskim igrama, atentatu na Nadvojvodu te ćevapima, kafanama, neoprimitivizmu, futbalu, Makarskoj, bureku i sevdahu. Od aprila poznato je samo po  jednoj stvari. Ratu.

Konačan i najradikalniji prizor sukoba između prozaičnoga i transcendentnoga može se pronaći u tekstu U vrtu maslina Arisa Marangopolousa, tekstu koji se po svojoj konstrukciji i po svojim tropima (u onoj mjeri u kojoj se potonji uspijevaju probiti kroz prijevod) može smatrati prijelaznim oblikom između poezije i proze. Junak, mediokritetski novinar, vraća se u današnju Atenu nakon dugog izbivanja. Njegovo samopoimanje, međutim, ne obuhvaća samo njegov “stvarni” položaj u svijetu, nego i cijeli niz potencijalnih povijesnih i kulturnih avatara koji toj konkretnoj osobi daju transcendentnu auru:

Ben, koji se tek godinu dana prije prestao oslanjati za hranu i piće na onoga sitničavog novinara u sebi, pitao se poput kakva sitničava novinara: “Jesam li ili nisam napaćeni Indijanac, crno dijete, muslimanska žena; jesam li ili nisam mučeni borac pokreta otpora u Građanskom ratu, izdani španjolski anarhist, jesam li ili nisam...’’ Je li ili nije neukrotivi Ladameja, skrušeni Ahilej, kurvinjski Odisej, očajni Rigas Velestinlis, uništeni Makrygiannis, poniženi Teofil, izdani Belogiannis, mučenik Ploumpidis, strastveni Lambrakis, Paul Lafargue i Laura Marx smotani u jedno, pretučeni student šezdesetosmaš i sedamdesettrećaš, makar i prezreni pjesnik – ili je naprosto beskorisno, uzaludno biće.

Benjamin Sanidopoulos, po zanimanju novinar da bi zaradio za život i pjesnik da bi zaradio za smrt, uistinu se pitao može li se, u nedostatku bilo kakvih drastičnih povijesnih događaja (i uz uvjet da su izgledi za svrgavanje Nepravde minimalni), konačno oprostiti od svijeta u toj ljetnoj monotoniji Nacionalnog vrta.

Naravno, kategorizacije koje predlažem ovdje nisu jedini način na koji se mogu promatrati predstavljeni tekstovi. One, međutim, barem iz jedne perspektive ukazuju na to da postoji određeni balkanski kulturni prostor koji transcendira kojegod političke podjele prisutne u regiji.

S engleskoga preveo Dragan Koruga