Lidija Butković Mićin  

Banana s Réuniona

“Sve dok se potkraj sedamdesetih godina nisam iz starog dijela Zagreba preselila u Travno, nisam razlikovala prekosavska naselja. Činila su mi se jednaka, kao ljudi neke nepoznate rase, dok ih dobro ne upoznate. Preselili smo se u Travno, iako su neki poznanici pričali da je to ispod našega društvenog ranga...” Tim je riječima Dunja Rihtman-Auguštin u kapitalnoj knjizi Etnologija naše svakodnevice opisala svoje iskustvo preseljenja u Novi Zagreb, početak novog životnog poglavlja njene obitelji u kućici s malim vrtom u podnožju Mamutice. Neopterećena predrasudama o Novom Zagrebu koje su vladale u dobrom dijelu tadašnje javnosti, a svodile su se na često ponavljane konstatacije o kvartovima-spavaonicama i sumnjivim socijalnim navikama njihovih novopečenih žitelja, upustila se u pionirsku kulturološku analizu novozagrebačkih naselja utemeljenu na neposrednim opservacijama i time ujedno utrla temelje urbanoj antropologiji u nas.

Zanimanje za urbanizirano područje “prek’ Save” tijekom 1970-ih godina zaokupilo je i brojne umjetnike i kulturne djelatnike koji, nošeni društvenom klimom nakon 1968., posežu za izvaninstitucionalnim strategijama rada pod parolom egalitarnijeg sustava proizvodnje, distribucije i konzumacije umjetnosti. Novi Zagreb predstavljao je u tom smislu veliki izazov – bio je to prazan prostor u gradskoj memoriji i identitetu, skup izgrađenih naselja bez zajedničkog nazivnika, “terra incognita” koju je trebalo prožeti kulturnim i umjetničkim sadržajem odgovarajući na pretpostavljene potrebe stanovnika. Podsjetit ćemo samo na neke međašne točke u tom postupnome procesu upoznavanja i domestikacije novozagrebačkih predjela. Već 1972. godine na inicijativu Želimira Koščevića održale su se “Pučke svečanosti” u Sopotu, cjelodnevno događanje s naglašenom participacijom lokalnog stanovništva u uređenju urbanog okoliša i organizaciji kulturnih aktivnosti. Grupa šestorice autora tri je godine kasnije odabrala isto naselje za poprište jedne od svojih najranijih izložbi-akcija.

Značajan trenutak svakako je bilo utemeljenje Centra za kulturu Novi Zagreb 1977. godine čija je kontinuirana djelatnost “prokrvila” kulturni život novih kvartova, posebice održavanjem raznih manifestacija poput “Proljeća u Novom Zagrebu”. Koliko je prekosavski prostor još uvijek bio pomalo dalek i egzotičan, najbolje ilustrira akcija MM centra pod vodstvom Ivana Ladislava Galete Zaboravljena lokomotiva iz 1978. godine kada je pronalazak ovog neobičnog “artefakta” u Zapruđu potaknuo kampanju informiranja Zagrepčana kao da je riječ o zanimljivosti iz nekog udaljenog kraja. Uslijedio je i kazališno-cirkuski eksperiment Kugla glumišta na dotičnoj lokomotivi, a ista je avangardna performativna skupina tih godina izvela ulične inscenacije-mimohode u Sopotu i Travnom razbijajući “samoće kockastih naselja”. Oplošja fasada višekatnica u Skokovom prilazu (Utrina) poslužila su kao izvrsno projekcijsko platno za projekt Kina za balkone MM centra, prikazivanje igranih i crtanih filmova na otvorenome za građane koji su bili zakinuti za kino-dvorane u svojem susjedstvu.

Novi Zagreb je od sredine 1970-ih godina postao privlačan i za postavljanje javnih skulptura o čemu se, osim na prostoru Velesajma, dotad nije vodilo računa. Tako su “Mladenci” Stipe Sikirice u Parku mladenaca, jednom od parkova novozagrebačke Plave potkove, u Trnskom realizirani kao posveta dugogodišnjem običaju ozelenjivanja parka donacijama za sadnice stabala novih bračnih parova. Milena Lah svoje Stepenice/Poeziju prostora, realizirane u Maksimiru, prvotno je zamislila za travnatu površinu u Zapruđu, a ponudila je i ideju monumentalne skulpture U susret betonu koja je organičkim propinjanjem trebala parirati kolosima stambenih nebodera u nekom od novozagrebačkih kvartova. Mila Kumbatović uspješno je ostvarila zamisao Stupa proizvodnje ispred Velesajma, a Nikola Koydl, po užoj vokaciji grafičar, upustio se u istraživanje skulpturalnog medija u radu “Fontana/Školjka” na trgu u Zapruđu, inače izgrađenog samodoprinosom građana. Te su intervencije mahom prvi puta bile prezentirane na izložbama sekcije Prijedlog Zagrebačkog salona koja je konstantno upućivala umjetnike, arhitekte i urbaniste na bavljenje Novim Zagrebom, njegovom prostornom artikulacijom, oplemenjivanjem prostora i poboljšanjem kvalitete života i svakodnevice stanara. Vrijedi spomenuti i da su u novije vrijeme neki od novozagrebačkih kvartova kao specifičnih jedinica tematizirani projektom Muzej kvarta udruge Kontraakcija. 

NOVI PAR CIPELA

Zagrebu je bilo potrebno stanovito vrijeme da reagira na izgradnju novih naselja na svojem obodu, da ih integrira s postojećim gradskim tkivom i da sama naselja oforme svoje jedinstvene identitete, jednostavno da se u njima neko vrijeme – živi. Inkluzija novoga u staro, prožimanje povijesnog centra i periferije, zahtijevala je angažman kulturnih djelatnika i spremnost gradskih struktura da osluškuju zahtjeve i sugestije stanovnika novih kvartova. Danas isti napor treba uložiti u afirmaciju cjelovito projektiranih gradskih naselja koja su izgrađena početkom 21. stoljeća, kao što su Novi Jelkovec, Vrbani III, Špansko-Oranice ili Lanište, da spomenemo samo one najveće. Različiti u pristupima i rješenjima, ti su novi kvartovi “djevičanski” poligoni za umjetničke intervencije i zamisli, urbanističke matrice i kvadrati stambenih i poslovnih prostora koje stanovnici tek trebaju prilagoditi svojim potrebama, rashodati kao novi par cipela.

Na ovu je problematiku upozorio aktualni program Novi kvartovi projekta Ars Publicae (projekt je poznat i po imenu staroga bloga 1postozaumjetnost, a čini ga tim: Saša Šimpraga kao idejni autor programa “Novi kvartovi” te višegodišnji voditelj projekta, Antonija Komazlić i Sonja Leboš, uz niz suradnika) u sklopu kojeg je u nepunih godinu dana realiziran niz umjetničkih zahvata, kao i proizveden i objavljen istraživački materijal koji će biti vrlo vrijedan za sve sadašnje i buduće povjesničare zagrebačke arhitekture i istraživače grada iz raznih disciplina. Programski ciljevi ovogodišnjeg projekta ticali su se pitanja podizanja kvalitete javnog prostora u novoizgrađenim naseljima i osmišljavanju modela i uvođenju građanske participacije u procesima odlučivanja o izgledu, namjeni i režimu korištenja javnih površina, a provodio se najvećim dijelom putem izvedbi suvremenih umjetničkih intervencija u izgrađenom okolišu kvartova. Posebice se to odnosi na Novi Jelkovec i Vrbane III, na koje je i bio primarno usmjeren fokus pokretača projekta, naselja koja nisu imala najbolji “start”, tj. doživjela su medijsku stigmatizaciju što je povratno utjecalo na samopouzdanje stanovnika tih kvartova te njihov nelagodan odnos prema neposrednom prostoru življenja.

NEPOVIJESNOST

Asocijacije na Novi Jelkovec (naselje je isprva bilo poznato kao Sopnica-Jelkovec) koje se najčešće mogu čuti i pročitati u medijima, poput Pig City (budući da je izgrađeno na lokaciji nekadašnje farme svinja, čijim gabaritima i danas odgovaraju gabariti samoga naselja), Bandićevo Potemkinovo selo, romski geto itd., vrlo su negativno utjecale na percepciju šire javnosti. Gotovo začuđuje množina pogrdnih konotacija i nadimaka koje se vezuje uz javni govor o Novom Jelkovcu, pa i taj imidž nedonoščeta u recentnom urbanističkom planiranju i praksi grada Zagreba. Novom Jelkovcu bio je potreban svojevrsni “rebranding”, kako je to sročio pjesnik Aleksandar Hut Kono, zajedno sa Sašom Šimpragom autor Izmišljene povijesti – performativne šetnje i intervencije održane u travnju ove godine. 

Tijekom obilaska kvarta u maniri turističkih vodiča Hut Kono je podijelio s okupljenom publikom “činjenice” iz povijesti naselja, primjerice podatak da je tamošnje, zatečeno, stablo banane u Paraćevoj ulici doneseno s otoka Reunion ili posebice otkriće originalnog potpisa Catherine Deneuve čiji bi zvjezdani status trebao zagarantirati instant-prepoznatljivost naselja i izvan granica Zagreba. Ironični je to komentar, naravno, na suvremenu celebrity-kulturu koja u javnom životu legitimira jedino mjesta i događaje važne za vlastitu propagaciju, ali i ukazivanje na očigledan nedostatak stvarnog identitetskog sklopa naselja, njegovu nepovijesnost koja istovremeno predstavlja hendikep i uzbudljivi potencijal. Interes za izmišljene povijesti, pa i čitava područja znanosti i ljudske djelatnosti koja potkrepljuju jednu paralelnu, fabriciranu viziju realiteta, Hut Kono je tematizirao i u svojim drugim pjesničkim radovima, a novojelkovečki istup označava jedan rukavac te šire preokupacije. Hut Konovu performativnu šetnju, kao sastavni dio zajedničkog rada “Izmišljena povijest” pratilo je i otkrivanje komemorativnih metalnih pločica na zaslonima i sjedalima javnih klupa s autorovim kratkim zabilješkama, aforizmima koje je pripisao slavnim ličnostima, poput Freddija Mercuryja, Sulejmana Veličanstvenog ili Fedora Kritovca, kako bi im dao na vidljivosti zbog naše sklonosti da sa većom serioznošću shvaćamo izreke autoriteta iz povijesti, svijeta kulture ili zabave. Autori se tu posredno referiraju na jednu već prilično raširenu pojavu na satiričkim društvenim mrežama, odnosno objavljivanje izmišljenih, lažnih citata koji se vrlo često oslanjaju na estetiku apsurda (eklatantan primjer: “Don’t believe everything you read on the Internet just because there’s a picture with a quote next to it.” – Abraham Lincoln).

Hut Konovi kratke misli/citati također imaju izraženu crtu humora, očuđenja, iako proizlaze iz drugačijeg konteksta i poticaja. Naime, osmišljavanje takvih fiktivnih citata, smatra Hut Kono, moglo bi prerasti u zasebnu literarnu formu, oblik mikroknjiževnosti koji bi potaknuo puno širi krug ljudi na književno stvaranje te tako pridonio demokratizaciji lijepe književnosti i njenom prožimanju sa svakodnevnim životom. Materijalna prezentacija “citata” na klupama, zamisao Saše Šimprage, poziva se, opet, na učestalu praksu zakupa dezigniranih mjesta za posvete (pločice) u parkovima svjetskih gradova, poput Central Parka u New Yorku, gdje se ostvareni prihod ulaže u hortikulturno i infrastrukturno održavanje. Recentno je zamijećena tendencija “gerilskog” postavljanja plaketa imaginarnim ili sasvim običnim osobama i događajima koju možemo protumačiti kao dodavanje sloja varljivih (ili šaljivih) informacija urbanom okolišu te, u slučaju fotošopiranih pločica, internetskom okolišu. Razlučivanje “stvarnih” od “lažnih” posveta promašilo bi bit kreativnog poigravanja sa sustavima prenošenja poruka u javnom prostoru (realnom ili virtualnom) koja je u osnovi ovog trenda. Hut Kono/Šimpraga intervencija bliska je, ali ne i istoznačna, navedenoj pojavi te ju možemo okarakterizirati kao višestruko kodirani umjetnički rad u javnom prostoru koji balansira između intelektualne razbibrige “za znalce” i simpatične dezinformacije manje neupućenih stanovnika Novog Jelkovca. Ujedno je riječ o zapravo prvoj umjetničkoj intervenciji izvedenoj za i u Novom Jelkovcu (uz onu Zlatka Kopljara iz 2009. koja je tamo snimljena).

GLAZBENE ULICE

Međutim, Novi Jelkovec je u proljeće postao bogatiji i za jednu “zbiljsku” posvetu velikanu svjetske umjetnosti i glazbe – Johnu Cageu, u čiju je čast zasađena sadnica sekvoje na zelenoj površini nasuprot pročelja nove zgrade gradske knjižnice u centralnoj zoni naselja, pažljivo uklopljena u postojeće krajobrazno rješenje toga dijela naselja. Autor projekta, Saša Šimpraga, okupio je partnere u toj krajobraznoj intervenciji: Hrvatsko-američko društvo kao donatora sadnice te Zagrebački holding/Podružnicu Zrinjevac kao operativnu podršku. Sekvoja, čiji se najstariji primjerci često imenuju, bit će trajni podsjetnik na opetovane boravke Johna Cagea u Zagrebu na Muzičkom bijenalu koji su nedvojbeno izvršili utjecaj na razvoj lokalne avangardne scene, posebice happeninga i performansa. Sadnjom sekvoje osnažena je i muzikološka matrica kvarta budući da su javne površine kvarta imenovane po muzikolozima i skladateljima, poput Brune Bjelinskog, Borisa Papandopula i Huberta Pettana, a što je bila i direktna inspiracija autoru projekta. Sekvoja Johna Cagea zasigurno će unaprijediti ambijentalne vrijednosti javnog prostora Novog Jelkovca.

ZELENA GERILA

Mlada naselja se u pogledu krajobraznog uređenja uvijek nalaze u vremenskom procjepu između planiranja i vidljivih rezultata, odnosno prave kvalitete krajobraznog projekta mogu se procijeniti tek nakon desetak i više godina kontinuirane skrbi. Kultiviranje krajobraznih površina presudno je za formiranje ugodnih zelenih enklava, šetnica i odmorišta u kojima će žitelji naselja htjeti provoditi svoje slobodno vrijeme, a što će uvelike utjecati i na njihove emocije prema naselju u cjelini. Trenutačne nedostatke na tom polju primjećuju kako sami stanari, tako i posjetioci kvarta, a potvrdili su to i rezultati natječaja za umjetničke radove u Novom Jelkovcu koji je proveden preko projekta Ars Publicae. Naime, od tri natječajna prijedloga koje je stručni žiri (Nataša Bodrožić, Antonija Komazlić i Tanja Vujasinović) podržao te dao građanima na ocjenu tijekom javne prezentacije i višednevnog glasanja u lokalnoj knjižnici, dva su se bavila upravo oplemenjivanjem zelenih površina.

Prvonagrađeni rad Tonija Franovića “Kvadrat urbane džungle” bio je izrazito kritičan prema središnjem trgu koji omeđuju fasade najvećeg stambenog kompleksa, tzv. Benetonke na zapadnom dijelu naselja. Taj prostor bez javnih klupa te s rijetkim i loše ozelenjenim plohama, umjetniku se učinio vrlo sterilan, otuđen i bezličan, a tom dojmu “ispražnjenosti” doprinijeli su i brojni nekorišteni poslovni lokali, kao i hermetični kubus još uvijek nefunkcionalnog kulturnog centra. Franović je na ovaj ogoljeli ambijent odgovorio projektiranjem samoodrživog vrta s raznovrsnim biljem koji stoji u jasnoj opoziciji spram rigidnih, “papirnatih” krajobraznih planova tako što unosi element slučaja, prirodne nesputanosti i divljine u visokokontrolirani i visokouređeni urbani kontekst. Vegetabilnu intervenciju pod nazivom “Gerila aromatičnog bilja” izvela je Ana Horvat sadeći metvicu u zapuštenim žardinjerama oko stambenih zgrada po čitavom naselju čime je demonstrirala korisnost filozofije malih koraka, jeftinih i dostupnih solucija za unapređenje životnog prostora gradskih stanovnika. Naposljetku, suradnjom projekta Ars Publica i volonterske platforme 1POSTOZAGRAD te udruge Parkticipacija osmišljena je i inicijativa za utemeljenje privremenog društvenog vrta i parka za pse u Novom Jelkovcu koji ne samo da bi priveo svrsi zasad neiskorištenu livadu kraj Osnovne škole Jelkovec rezerviranu za buduću izgradnju crkve i tržnice, već bi i otvorio još jedan kanal za ojačanje socijalne kohezije naselja i izgradnje susjedstva u pravom smislu riječi. U okviru aktivnosti projekta i u suradnji s 1POSTOZAGRAD te Udrugom Novi Jelkovec pokrenuta je i inicijativa za postavljanje klupa na središnji javni trg koji ih sad nema, a u suradnji s Hrvatskim street workout savezom i ona za street workout park. Takvim malim zahvatima usmjerenim na konkretno poboljšanje javnog prostora i animiranjem drugih na angažman, Ars Publicae ispada puno više od umjetničkog projekta.  

SVETA DOKOLICA

Novi Jelkovec projektiran je kao samodostatno naselje sa svim potrebnim sadržajima koji osiguravaju komociju njegovih stanovnika, no mnogi od njih još kasne s provedbom. Na čekanju je kulturni centar, bazen, tržnica i crkva, što predstavlja veliki izvor frustracija za žitelje kvarta kojima su takvi sadržaju obećani prilikom kupnje stana. Međutim, dovršenje i otvorenje gradske knjižnice već je potvrdilo dugoročne prednosti ulaganja u kulturnu infrastrukturu kvarta. Najmlađi ogranak mreže gradskih knjižnica Zagreba sa svojim agilnim, predanim osobljem svijetla je točka Novog Jelkovca. Svakodnevno animira korisnike svih životnih dobi i pruža velik broj dodatnih aktivnosti koji donekle kompenziraju inače škrtu kulturnu ponudu naselja i njegovu relativnu prometnu izoliranost od ostatka grada. Iz tog je razloga knjižnica bila odabrana za privremeni postav svjetlosnog objekta ANE Elizabet Sveta dokolica koji je postavljen na poziv projektnog tima. 

Rad je tijekom ljetnih mjeseci na simboličkoj razini vrlo dobro korespondirao s funkcijom knjižnice kao prostora učenja, kreativnosti, zabave i “nesvrhovitog” provođenja slobodnog vremena. Naime, sintagmu “sveta dokolica” autorica je preuzela od Platona podsjećajući na važnost njegovanja dokolice, vremena bez obaveza, a koje sve više uzmiče pred nametnutim imperativima suvremenih lifestyle diktata. Ispisana na izvornom, starogrčkom jeziku neonskim cijevima, sveta dokolica je kroz ostakljeno prizemlje knjižnice osvjetljavala središnje novojelkovačke šetnice poprimivši i karakter provizornog urbanog orijentira, označitelja mjesta duhovnog i kulturnog žarišta naselja.

Taj rad ANE Elizabet, koji se trenutno može vidjeti na njenoj samostalnoj izložbi u Galeriji umjetnina u Splitu, nadovezuje se na prethodno ostvarenje umjetnice u javnom prostoru grada Zagreba – svjetlosnu instalaciju Dišeš? koja je 2011./2012. bila izložena na fasadi zgrade u Savskoj ulici 6 kao uopće prva intervencija u javnom prostoru projekta Ars Publicae. Radove povezuje autoričina preokupacija s conditio humana u današnjem agresivno komercijaliziranom svijetu, pitanje granica autonomije ljudske ličnosti i osobnih sloboda u odnosu na društvene mehanizme tihe prisile na konformizam, pokoravanje te internalizaciju dominantnih normi ponašanja. Dok se Dišeš? izravno obraćao prolaznicima, navodio ih da osvijeste činjenicu da udišu i izdišu po svom vlastitom ritmu, neovisnom o bilo kakvoj vanjskoj naredbi, Sveta dokolica već na elementarnoj razini upotrebe stranog jezika i pisma ne posjeduje tu agitatorsku notu, ne računa na trenutačnu percepciju i reakciju gledatelja. Njen karakter je introvertiran, kontemplativan, hermetičan, nagovara na samostalno istraživanje, zahvaćanje i odgonetavanje intendirane poruke rada. Postavljen na način da je osvjetljavao plato knjižnice, taj je prostor upravo zahvaljujući diskretnom svjetlu rada, tijekom čitavog ljeta i po svjedočenju djelatnika knjižnice, bio aktiviran kao mjesto za mlade koji su se tamo navečer i noću rado okupljali, što je možda najbolji kompliment samom radu. Uz činjenicu da je rad, koji je funkcionirao kao da je u javnom prostoru, zapravo bio postavljen na knjižnici, spomenuti treba i suradnju projekta s knjižnicom koja je rezultirala i, primjerice, prvim književnim događanjima na tamošnjem Odjelu za odrasle, ali i osnivanjem Urbanološkog arhiva Novog Jelkovca (pri knjižnici) te osnivanjem Umjetničkog savjeta Knjižnice Jelkovec koji djeluje volonterski i već su poduzeti konkretni koraci da se suvremena umjetnička produkcija u naselju nastavi i po završetku programa Novi kvartovi.

PARK, A NE CRKVA

Ovogodišnje aktivnosti projekta Ars publica u Novom Jelkovcu, po ideji Saše Šimprage, završit će se u prosincu prosvjednim, kritičkim happeningom nazvanom “Premijera” pred ulazom u budući kulturni centar koji od dovršetka građevinskih radova stoji prazan. U planu je formiranje reda za ulaz, kao da je riječ o događaju od velikog interesa. Prolongiranje rokova izgradnje svih obećanih javnih sadržaja te spori tempo privođenja funkciji objekata koji su već pod krovom, veliki je problem za stanovnike kvarta na koji treba iznova upozoravati gradsku upravu, ali i poticati same stanovnike kvarta na akciju. Primjerice, vjerske službe se zasad odvijaju u atomskom skloništu, potpuno bizarno i u vrlo retro-stilu (prisjetimo se okupljanja kongregacija u stanovima Novog Zagreba tijekom socijalističkog razdoblja). Očigledno postoji realna potreba za namjenskim prostorom za vjerska događanja koji je i anticipiran u usvojenom urbanističkom planu naselja, no danas je još daleko od realizacije. Važniji od vjerskog, svakako je kulturni moment i potreba konačnog otvorenje tamošnjeg kulturnog centra.

S druge strane, u Vrbanima III. se odlukom “odozgo” nekoliko puta prenamijenila jedina zelena površina kvarta u građevinsko zemljište za podizanje crkvenog objekta, mimo svih kriterija suvremene urbanističke prakse. Na prijeteće osiromašenje javnog prostora te narušavanje kvalitete života stanovnika koje bi uslijedilo zbog preizgrađenosti naselja i gubitka planiranog zelenila, reagirala je volonterska platforma 1POSTOZAGRAD zahtjevom za izmjenama GUP-a u korist javnog parka, a inicijativi se priključio i projekt Ars Publicae realizacijom rada Tonke Maleković Urbane livade: igre i slike na spornoj zelenoj površini. Rad je također proizašao iz ranije spomenutog natječaja za umjetničke intervencije u novim kvartovima. Sistemom aproprijacije ili okupiranja javnog dobra za organizirano zbivanje – radionicu neformalnog učenja i generacijskog prenošenja i bilježenja društvenih i dječjih igara, autorica je iskušavala potencijal javnih prostora za osnaženje osjećaja lokalnog identiteta, povjerenja i jačanja socijalnih veza među stanovnicima naselja. Suradnja koja je tim projektom započeta između volonterske platforme 1POSTOZAGRAD kao inicijatora akcija za poboljšanje javnog prostora i afirmaciju javnih dobara, i projekta Ars Publicae kao svojevrsne podrške na terenu, zapravo je povezana u osobi Saše Šimprage, voditelja oba projekta, a pokazala se kao dobar način dodatnog stvaranja pritiska na javnu upravu, odnosno i prije svega, širenja svjesnosti o problemima i mogućim rješenjima putem alternativnog promišljanja grada u službi općeg interesa.  

JAVNA ZAKLADA

Zahvaljujući projektu Ars publicae naselja Novi Jelkovac i Vrbani III. upisani su na kulturnu kartu Zagreba. U kratkom vremenskom razdoblju, s minimalnim sredstvima i puno volonterskog rada, realiziran je neočekivano bogat umjetnički program javnih intervencija koji su pokrili široki spektar umjetničkih medija i strategija. Usmjerenim korištenjem dobivenih javnih sredstava na produkciju privremenih i trajnih umjetničkih radova za javne prostore naselja te insistiranjem i na javnom natječaju za odabir istih od strane kompetentnog i interdisciplinarnog žirija te razvoj građanske participacije, projekt je na konkretnom uzorku predočio kako bi mogla funkcionirati zamišljena Javna zaklada za umjetnost u javnom prostoru, prijedlog Saše Šimprage nastao u sklopu projekta Ars Publicae. Na nadležnim gradskim tijelima leži odgovornost da prepoznaju vrijednost ponuđenog smjera te ga, kako je i predloženo, kao dodatno razrađeni model implementiraju na razini čitavog grada, a što je osobito zanimljivo za periferna naselja koja su tematizirana i ovogodišnjim programom. U pristupu projektnog tima novim zagrebačkim kvartovima treba istaknuti i aktivan rad na povezivanju s lokalnim akterima, udrugama građana, institucijama i lokalnom publikom, ali i “uvoz” kulturne publike iz drugih dijelova grada, zainteresiranih posjetitelja kojima je to bio prvi susret sa Novim Jelkovcem i Vrbanima III. u koje, osim možda zbog privatnih kontakata ili čiste znatiželje, prije nisu imali razloga otići. Medijska pozornost koju je generirao projekt, kao i osobno iskustvo svih sudionika i pratitelja projekta, vjerojatno će pozitivno utjecati na transformaciju kolokvijalne slike o “Pig Cityju” i “naselju s kontaminiranom vodom” te otvoriti novo poglavlje odnosa grada prema njegovim najmlađim kvartovima.

“Megastruktura – cjelina A – je u urbanističkom smislu dobro osmišljena, ali je kroz projektiranje doživjela transformaciju koja nije za rezultat imala kvalitetnu arhitekturu. I za kolege koji su radili na tim projektima, u tim rokovima, je to vjerojatno bio prevelik ‘zalogaj’. Tu se dogodila i garaža sa sjeverne strane koja tu nije izvorno planirana. Arhitektonski je to trebala biti jedna gesta.”

Azra Suljić, suautorica stambene zgrade u Novom Jelkovcu





“Urbanističkim je rješenjem planiran ukupni volumen (megastrukture, op. ur.) koji je u odnosu na natječaj, a po zahtjevu investitora, promijenjen na način da je povećana katnost i dio posebitosti oblikovanja osnovnog volumena koje se mogu vidjeti u natječajnom radu. Arhitektura bloka mogla je biti realizirana na način da se svaka dilatacija (parcela) projektira kao zasebna i međusobno različita građevina, ili na način da su sve dilatacije projektirane na dijelove jedne velike građevine. U projektiranju je sudjelovalo pet različitih timova arhitekata tijekom rada kojih je donesena odluka da se sve dilatacije projektiraju na isti način.”

Krunoslav Šmit, suator urbanističkog rješenja Novog Jelkovca





“Uvjeren sam da je najveća zgrada trebala zadržati natječajem definiranu visinu. Cijelo naselje zapravo definira novi kontekst, kako svoj, tako i širi, onaj općine Sesvete koje je i vjerojatno naselje unutar deset najvećih u RH. Šteta što razvoj naselja koje mijenja karakter, socijalnu i društvenu sliku Sesveta nije postao okidač za urbaniziranje i urbanističko planiranje Sesveta i njegove centralne zone. Ovako, naselje ostaje koherentna struktura u kaosu partikularnih interesa i moru (legalizirane) divlje gradnje.”

Tin Sven Franić, suautor objekta osnovne škole u Novom Jelkovcu





“Rješenje središnjeg ‘trga’ za sada izgleda kao nedovršeno. Naime, predviđena dječja igrališta nisu završena, a npr. nema ni postavljenih klupa. Na njemu bi trebalo još dosta raditi, na neki način ga oplemeniti, što će biti teško izvedivo i s obzirom na to da su ispod cijelog A bloka garaže. Uopće je sve to jako, jako loše zamišljeno.”

Udruga Novi Jelkovec





“Ti su prazni lokali u distopijskom kvartu, ponajviše u njegovom centralnom dijelu, u ogromnom atriju mega zgrade gdje nema mjesta za ljude jer ulazi nisu za ljude već automobile, nema klupa, ili mogućnosti druženja koju bi oblikovanje trga sugeriralo, ali postoji ogroman betonski istak – hram Konzuma. Dakle upravo savršena slika već prilično naopakog svijeta u kojem živimo. Svi smo kao umreženi sa svijetom, a zapravo uhvaćeni u mrežu, u kavez koji se tek interpretira slobodom i velikim izborom mogućnosti.”

Ana Elizabet, autorica umjetničke intervencije u Novom Jelkovcu





“Ovo je naselje predviđeno za mlade obitelji - trenutno je u naselju oko 7.000 stanovnika, a kad se svi stanovi usele, predviđa se i do 12.000 stanovnika - te nije jasno kako je po projektu predviđena ovako mala škola koja ima premale kapacitete i to dok naselje još nije ni do kraja popunjeno. Grad, navodno, razmatra razne mogućnosti – nadogradnju osnovne škole, iznajmljivanje prostora srednje škole za više razrede osnovne škole, pa i zamjenu zgrada osnovne i srednje škole, ali ni jedan model za sada još nije odabran.”

Udruga Novi Jelkovec





“Knjižnica Jelkovec nakon prve godine rada u mreži Knjižnica grada Zagreba u naselju Novi Jelkovec ima 2000 aktivnih korisnika, od čega 1000 korisnika koristi usluge Odjela za djecu i mlade, a ostali su korisnici našeg Odjela za odrasle. Nešto malo više naših korisnika prema statistikama su žene. U prošloj godini 14 700 korisnika prošlo je kroz radionice i aktivnosti Odjela za djecu i mlade, što je podatak na koji smo jako ponosni.”

Iva Klak Mršić, koordinatorica Knjižnice Jelkovec





"Knjižnica Jelkovec je posebna po tome što djeluje u prostoru koji je izgrađen za potrebe narodne knjižnice po prvi puta u gradu Zagrebu. Na temelju dosadašnjeg iskustva u radu s korisnicima voljeli bi imati multimedijalnu dvoranu - koja se nalazi u podrumu - radije kao jedan poseban kat između Odjela za odrasle i Odjela za djecu i mlade. Žao mi je da neki kriteriji nisu prilagođeni i napravljeni prema smjernicama naše struke koji propisuju temperaturu, vlagu u zraku, utjecaj sunčevog svjetla na knjižnični fond, a propisuju se i kriteriji kao što su sanitarne prostorije prilagođene potrebama korisnika Odjela za djecu i mlade, te materijale koje se lako održavaju i čiste za prostore koji koriste bebe i djeca mlađe životne dobi. No, u svakodnevnom radu mi se prilagođavamo prostoru u kojem djelujemo, a i potrebama naših korisnika."

Iva Klak Mršić, koordinatorica Knjižnice Jelkovec





"Rezultati istraživanja razlika prema sociodemografskim obilježjima s obzirom na percepciju naselja, pokazali su kako su muški stanovnici u prosjeku zadovoljniji kvartom za razliku od pripadnica ženskog spola. Isto tako, ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja i nižim prihodima (do 3 000 kn) su također zadovoljniji kvartom, odnosno imaju bolju percepciju naselja za razliku od ispitanika s višim stupnjem obrazovanja i višim prihodima (iznad 15 000 kn). Što se tiče dobi ispitanika, nije utvrđena statistička značajna razlika u percepciji naselja, ali je ipak uočeno kako stanovnici u dobi od 56 godina i više, osjećaju veću pripadnost kvartu."

Ivana Šarić i Marija Mercvajler, suatorice studentskog rada Kako ojačati socijalnu koheziju u naselju Novi Jelkovec?





"(...) unatoč tome što razlika nije statistički značajna, rezultati su ipak pokazali kako pripadnice ženskog spola, osobe mlađe životne dobi, višeg stupnja obrazovanja i ispitanici s visinom prihoda od 10.001,00 do 15.000,00 kn ipak češće koriste društvene sadržaje u svojoj zajednici od ostalih stanovnika Novog Jelkovca."

Ivana Šarić i Marija Mercvajler, suatorice studentskog rada Kako ojačati socijalnu koheziju u naselju Novi Jelkovec?





“Uvidom u rezultate našega istraživanja možemo zaključiti kako socijalna kohezija u naselju Novi Jelkovec nije na zavidnoj razini. Stanovnici osjećaju slabu pripadnost i identifikaciju s naseljem, a međuljudski odnosi su u velikoj mjeri narušeni, što se najbolje vidi kroz sukobe koji se javljaju između romske manjine i ostatka naselja. Naime, ispitanici su u svojim odgovorima vrlo često naglašavali prethodno navedeni problem iz čega proizlazi da su Romi u velikoj mjeri stigmatizirani i marginalizirani u naselju. Veliki broj ispitanika je naveo kako žele da se Romi odsele iz naselja i upravo Rome smatraju glavnim krivcima zbog čega je naselje na ‘lošem’ glasu.”

Ivana Šarić i Marija Mercvajler, suatorice studentskog rada Kako ojačati socijalnu koheziju u naselju Novi Jelkovec?





“Novi Jelkovec smo prvi put posjetile kada smo išle provesti istraživanje, i moramo priznati da nas je ugodno iznenadilo, zaista smo ostale oduševljene zatečenim. Do tada smo o naselju stvarale sliku samo kroz ono što smo mogle pročitati u dnevnim novinama, na različitim portalima i slično, ali odlaskom u naselje shvatile smo zašto je toliko stanovnika kao problem navelo loš imidž naselja u gradu.”

Ivana Šarić i Marija Mercvajler, suatorice studentskog rada Kako ojačati socijalnu koheziju u naselju Novi Jelkovec?





"Stanari se najčešće žale na loš imidž naselja koje se u javnosti smatra problematičnim, pretjerano naglašavanje socijalne strukture stanovnika naselja, na probleme u kvaliteti izgradnje zgrada i na lošu prometnu povezanost s centrom grada."

Udruga Novi Jelkovec





"Nažalost, sumoran je taj Novi Jelkovec. Trebalo bi se pobrinuti na više razina, od one gradskih vlasti do onih kulturnih kao ova naša, samo još, joooš… i svakako na onoj samoorganiziranih stanara/stanovnika kako bi se život u kvartu humanizirao. Krasan su primjer aktivnosti lokalne knjižnice, takovih bi pokretača i epicentara urbanog života trebalo biti još, joooš… pa da bi jednog lijepog dana Novi Jelkovec eventualno postao dio urbanoga tkiva, a ne tek jedna sjetna spavaonica zaboravljena od boga i grada."

Toni Franović, autor umjetničke intervencije u Novom Jelkovcu



"U kvartu mi se sviđa prostranost, dobar dio arhitekture i zelenilo. Čini mi se da nedostaje više sadržaja ili infrastrukture koji bi poticali ljude na međusobno druženje, tj. naprosto malih dvorišta oko zgrada, malenih trgova ili klupa na mjestima između zgrada koja bi bila pogodna za takvu namjenu. Malo je teško doći iz centra Zagreba do tamo (...)"

Ana Horvat, autorica umjetničke intervencije u Novom Jelkovcu





"(...) izgradnjom biciklističke staze (od Novog Jelkovca, op. ur.) do Zagreba i boljom prometnom povezanošću. Npr., osim novouvedene autobusne linije do Glavnog kolodvora, bio bi poželjan i neki direktni južni prilaz sesvetskom željezničkom kolodvoru, npr. možda kroz zgradu obližnjeg silosa. To bi značilo pet minuta biciklom do kolodvora i deset minuta vlakom do centra grada, što je brže i od sadašnjih autobusnih linija, pa i od tramvajske linije od Vrbana lll. do centra, no to je za sad samo moje zamaštavanje."

Tonka Maleković, umjetnica





"Slabijim ocjenjujem kašnjenje s izvođenjem pojedinih planiranih pratećih sadržaja. S izgradnjom su u zakašnjenju srednja škola, sportska dvorana, bazenska dvorana, crkva, tržnica i polivalentna dvorana - što sve zajedno može i značajnije utjecati na kvalitetu življenja u naselju."

Krunoslav Šmit, suautor urbanističkog rješenja Novog Jelkovca





"(...) danas tržišna pravila diktiraju lociranje i odabir sadržaja. Javni sadržaji, koji nužno trebaju u takovim naseljima uglavnom nemaju odakle biti financirani, niti postoji neka ozbiljnija strategija javno-privatnog partnerstva u tom smislu. Drugim riječima, najveći domet javnih sadržaja u tim novim naseljima jesu građevine tzv. socijalnog standarda, dakle škole i vrtići i eventualno neki oblik zdravstvene zaštite.“

Alan Kostrenčić, suautor stambene zgrade u Novom Jelkovcu





"Ideja da djeca mogu po šetnici doći do škole, vrtića ili knjižnice, uz puno zelenih površina i dječjih igrališta samostalno, bez prelaženja prometnice u današnje vrijeme je za svaku pohvalu. Kada se razmišlja o naselju mora se uzeti u obzir da je naselje mlado i da je potrebno vrijeme da ono što je planirano bude ostvareno i prihvaćeno."

Iva Klak Mršić, koordinatorica Knjižnice Jelkovec





"Naselje Novi Jelkovec je zamišljeno kao jedan jako dobar projekt i svi bi se trebali potruditi da taj projekt i zaživi. Učestalom medijskom propagandom u kojoj se spominje ‘geto’ svakako se ne pridonosi rješavanju problema i poboljšanju kvarta."

Udruga Novi Jelkovec





"Glavna prednost je to da se radi o novom naselju. Što ima sve predviđene sadržaje, te u tom smislu razvojnu perspektivu i naseljeno je ljudima mlađe životne dobi koji su zainteresirani da se to naselje funkcionalizira i da se u njemu ostvari primjerena razina kvalitete života. Nedostaci su u tome da naselje nije na odgovarajući način povezano s gradom, i nije se uložio jedan dio sredstava u socijalnu infrastrukturu. Da ima tamo objekt koji bi služio određenim kulturnim svrhama, da se to napravi, sigurno bi naselje bilo bolje."

Gojko Bežovan, voditelj postdiplomskog studija upravljanja gradom

Urbanološka datoteka programa Novi kvartovi projekta Ars Publicae dostupna je na blogu projekta:

http://arspublicae.tumblr.com/