Sva umjetnost potječe od “životinje” – “životinja” je preduvjet za uspostavljanje postojećeg teritorija, ali je i zaslužna za njegovo razaranje proizvodnjom anomalije
Projekt Become-Ani/omalous održao se u MM centru Studentskog centra u Zagrebu od 14. do 16. ožujka 2014. godine, u suorganizaciji s Kulturom promjene i uz potporu udruge Freakvencija. U projektu su sudjelovali umjetnica Josipa Bubaš, teoretičarka Monika Bregović, dizajner Matija Čop, teoretičarka Stefanie Heine iz Švicarske, konceptualna umjetnica Tonka Maleković, teoretičar Nino Kovačić, teoretičarka Suzana Marjanić, teoretičarka i dramaturginja Irena Čurik i pjesnik Marko Pogačar. Projekt Become-Ani/omalous težio je istražiti političnost umjetnosti kroz otvaranje mogućnosti za drugačiji oblik egzistencije koji se zove “postajanje” putem otvaranja procjepa između tri dihotomije (čovjek/životinja; ludo/normalno; kultura/priroda). Anomaliju smo povezali sa životinjom jer je temeljni pokret umjetnosti životinjski, odnosno ne polazi od čovjeka, budući da je čovjek definiran postojećim pragmatičnim teritorijem. Drugim riječima, sva umjetnost potječe od “životinje” – “životinja” je preduvjet za uspostavljanje postojećeg teritorija, ali je i zaslužna za njegovo razaranje proizvodnjom anomalije.
Zanimalo nas je kako umjetnost tematizira hibridacije navedenih dihotomija te kako ih ona i sama proizvodi u postojećim sustavima, odnosno teritorijima. Projekt je uključivao teorijska izlaganja i prezentaciju umjetničkih radova koji tematiziraju koncept s razlikom specifičnom za individualni izričaj autora i žanr njegove realizacije. Nakon teorijskih izlaganja i prezentacije umjetničkih radova slijedili su razgovori s umjetnicima i izlagačima. Temat je dokumentacijskog karaktera pa u njemu donosimo cijeli temeljni koncept projekta, teorijske tekstove izložene u sklopu projekta, intervjue s umjetnicima i izbor uzoraka prezentiranih umjetničkih radova.
Konceptualni okvir
Rekonfigurirajući postojeće povijesne i kulturne kontekste, umjetnost otvara nove svjetove i kontekste. Iako nastaje u određenom kontekstu, prava umjetnost uvijek uništava utabane teritorije i postojeće načine percepcije svijeta. Ekstrahiranjem kvaliteta poput boje, materijala i forme iz kaosa, odnosno virtualnog poretka koji sadrži sve moguće poretke i teritorije, umjetnost proizvodi osjetilno na koje ljudski organizam ne može pronaći habitualni odgovor. Dotaknuto nepoznatim senzibilnim kroz medij umjetnosti, tijelo je u izravnom doticaju s kaosom od kojeg se štiti poznatim teritorijima koji proizvode samo predvidljivo i klišeizirano osjetilno. Neljudske sile isključene iz teritorija oslobađaju se razaranjem utabanih sustava, uništavajući normalizirane načine percepcije svijeta.
Povijest je organizirana kroz binarne opozicije kao što su normalno-ludo, čovjek-životinja, priroda-kultura. Iako je isključenje “drugoga” temelj uspostavljanja neke zajednice, njegovo postojanje jest i nužan preduvjet njezina uspostavljanja – budući da isključeno potpada pod dominantni režim ono i sudjeluje u njegovu perpetuiranju. Ono što je zauvijek izbrisano iz povijesti jest ono što se ne može kategorizirati jer oscilira između dominante i margine koja je preduvjet njezina uspostavljanja. Promjena postojećeg teritorija dolazi iz margine, započinje od “drugog”, no svaka devijacija odmah je institucionalizirana ili pak uništena. Anomalija je liminalno stanje koje bi se moglo održati jedino neprestanim izlaganjem tijela afektivnim podražajima koji deteritorijaliziraju percepciju, odnosno uništavaju postojeće teritorije proizvodnjom nepoznatog senzibilnog.
Kad neki organizam percipira novi stimulus na koji ne može pronaći prethodno utvrđeni odgovor, stvara se siva zona, fraktalni jaz između nepoznatog podražaja i odgovora na njega. U trenutku kad se uobičajeni i etablirani odgovor tijela na podražaj promijeni u doticaju s nepoznatim osjetilnim, mijenja se institucionalizirani koncept čovjeka koji je definiran postojećim teritorijem. Subjekt je katapultiran u nestabilan modus postojanja, postojanje, u stanje između identiteta iz kojeg je iščupan i nove kategorije koja će mu biti dodijeljena čim devijacija od norme bude primijećena. Reintegracijom identiteta koji je zahvaćen promjenom, odnosno njegovim podvođenjem pod postojeći teritorij, mijenja se i okolina koja ga ponovo prihvaća.
Koncept čovjeka u svojoj afirmaciji kroz isključivanje “drugih” prvenstveno proizvodi hijerarhijsku opoziciju u odnosu na koncept životinje, koja se tim korakom izlaže objektivizaciji i instrumentalizaciji. Za taj čin utemeljenja ljudskog subjekta ključno je njegovo samo-poimanje kao racionalnog bića, koje se vodi načelima logosa, odnosno sposobnošću razumskog rasuđivanja i spoznavanja, koja ga izdvaja kao jedinstvenu “racionalnu životinju” nad ostalim životinjama. Razumskoj spoznaji i njezinom djelovanju na oblikovanje svijeta, koje se samo-legitimira u zakonima i simboličkim poretcima, daje se primat nad svim onim što u širem smislu smatramo ne-racionalnim: tjelesnim afektima, osjetilnim senzacijama, instinktima koji se shvaćaju kao životinjska priroda, kao i svim iracionalnim iskliznućima iz logosa kojima sustav lijepi etikete ludosti, regresije... Animalnost i tjelesnost nadilazi se ulaskom u simbolički poredak, sustav označitelja utemeljen na ljudskoj upotrebi jezika., koja oblikuje ljudsku kulturu i jasno je razdvaja od životinja koje bivaju obilježene nedostatkom jezika. Granica prirode i kulture poima se u relaciji pred-simboličkog i simboličkog.
Navedene prakse stoga vode k uspostavljanju dihotomija: čovjek-životinja, razum-ne-racionalno, kultura-priroda, koje se međusobno ko-konstruiraju i perpetuiraju.
Umjetnost, ekstrahirajući sile kaosa u određenu formu i rastvarajući pritom već uspostavljeni teritorij, djeluje na osjetila, preplavljujući tijelo novim afektima koji isklizavaju iz spomenutih binarnih opozicija, što kognitivnu spoznaju putem etabliranih konceptualnih okvira kojima poimamo svijet izlaže preispitivanju i redefiniranju. Upliv anomalije, kao onog “drugog” s margine, u etablirane simboličke sustave uvijek se nastoji nanovo re-teritorijalizirati i podvesti pod postojeće kategorije kao što su “životinjsko tijelo” ili pak “ludo tijelo”, što posljedično određuje kako se u političkom i etičkom smislu postupa s takvim tijelima.
Političnost, a s time vezana i etičnost umjetnosti, leži u tome što otvara prostor postojanja između binarnih opozicija, rascjep u kojemu se postojeća politika i etika među tijelima (ljudskim, životinjskim, ludim,...) dovodi u pitanje i redefinira, otvara se mogućoj budućnosti, a odvaja od institucionaliziranih i sedimentiranih poredaka. Ono što se smatra ljudskim subjektom preplavljeno je ne-ljudskim silama koje ga u činu postajanja deteritorijaliziraju od fiksnih identiteta koji leže u temelju njegove politike.
Zanima nas stoga mogućnost u umjetnosti za održavanje ani/omalijskog postajanja u međuprostoru dihotomija: čovjek-životinja, razum-neracionalno, kultura-priroda. Kako umjetnost, ekstrahirajući iz kaosa, stvara realitete koje možemo promatrati i kao hibride ovih binarnosti u postojećem teritoriju, odnosno kako tematizira međuprostore jedne ili više od ovih dihotomija? Kakav formalni odgovor daje na njih redistribucijom umjetničkog materijala?