#440 na kioscima

9.4.2015.

Luka Ostojić  

Bestijalni siromasi protiv bestidnih bogataša

Omnibus mladog argentinskog redatelja donosi originalne i duhovite, ali ipak stereotipne dosjetke o ozbiljnim društvenim tenzijama


Divlje priče, r. Damian Szifron, 2014.



Postoje brojni filmovi koji pokušavaju prokazati i prosuditi strukturu suvremenog korumpiranog političkog i ekonomskog sustava, kao što postoje i oni filmovi koji nas potiču da se opustimo i nakratko zaboravimo na vlastite (i opće) brige. Obje ambicije su legitimne i dobre, no čini se da većina takvih filmova ne postiže cilj. Svi znamo kako brojni holivudski hitovi, umjesto da nam "puste mozak na pašu", tretiraju gledatelje kao stoku, mlateći ih epileptičnim akcijskim prizorima i vrijeđajući ih mizernim humorom i potpuno nerazrađenom, šablonskom radnjom. Međutim, često se događa i da ozbiljni, socijalno aktivni autori zakažu u svom naumu jer koriste film kako bi gledatelju svisoka održali predavanje iz osnova političke ekonomije i plasirali svoje djelo na europske festivale. Gledajući te smrtno ozbiljne, a zapravo površne radove, već nakon dvadesetak minuta poželimo da se iza ugla pojavi kakav Bruce Willis i mitraljezom dokrajči protagoniste i sam film koji će, avaj, trajati još barem dva i pol sata.

Frustriran i artom i škartom, naročito sam se poveselio omnibusu Divlje priče mladog argentinskog redatelja Damiana Szifrona, koji je najavljen kao uspješan spoj društvene kritike i crne komedije. Szifronovo djelo šarmiralo je i selektore iz Cannesa (koji su ga uvrstili u konkurenciju za Zlatnu palmu) i Oscarove selektore (koji su ga nominirali za Oscara za najbolji strani film) i Pedra Almodovára (koji je producent filma, vjerojatno i najzaslužniji za početnu pažnju koja je filmu otvorila navedena vrata). Osim teme i pristupa, začudna je i forma omnibusa koja u ovom slučaju ne služi kao katalog proizvoljno okupljenih autora, nego kao svjestan odabir jednog autora koji putem široko definiranog tematskog i stilskog okvira spaja bitno različite priče.

Međutim, dok neuobičajenost može biti znak autorske svježine, ona može biti i signal da je autor negdje krivo skrenuo. Crni humor može banalizirati ozbiljnu socijalnu tematiku, a i depresivna politička priča može opteretiti laganu komediju. Također, omnibus može obuhvatiti više različitih priča, ali pritom ih može predstaviti površno i odviše sažeto. Je li Szifron uspio izbjeći sve ove zamke? Spoiler: i jest, i nije.

 

Smijeh nije intelektualni grijeh

U pričama iz omnibusa pratimo svakodnevne, urbane situacije u kojima dolazi do prepoznatljivih, većih ili manjih tenzija između pripadnika različitih klasa, statusa i spolova. Siromašna konobarica poslužuje lihvara koji je uništio život njezinoj obitelji; bogati vozač tokom vožnje se svađa s kamiondžijom; obiteljski čovjek ljuti se zbog nepravednog i zamršenog birokratskog sustava, itd. U realnosti bi takve tenzije vjerojatno naposljetku bile potisnute, ali Szifron ih postepeno gradira i dovodi do eskalacije koja krajnje naglo razotkriva nasilne, životinjske impulse ispod tanke maske socijalnog identiteta. Ta divlja strana čovjeka, na koju i naslov aludira, u filmu se manifestira uglavnom na dva načina: zvjerski je sustav koji konstantno ponižava pripadnike niže klase dok izlazi u susret besramnim bogatašima, no zvjerska je i reakcija poniženih ljudi koji, uslijed neprekidnog niza uvreda i nepravdi, "pucaju" i ulaze u nasilan obračun s moćnim neprijateljima. 

Ipak, to nije film koji se bavi potencijalnom revolucijom. Priče se ne bave sukobom neke skupine i sustava, nego spontanim borbama malenog pojedinca koji sustavnu frustraciju usmjerava tek na neposredni izvor frustracije – bilo na iritantnog vozača skupog automobila ili na službenika u gradskoj birokraciji. Forma omnibusa pritom omogućuje autoru da pokaže više mogućih ishoda takve borbe: neke će junake takav konflikt dovesti do samouništenja, neki će junaci iz neznanja ubiti nevinu osobu, a neki će uistinu uspjeti postići pravednu, sustavnu promjenu. Uz to, s nekima od zakinutih likova "normalan" gledatelj se može potpuno identificirati, neki likovi imaju ambivalentna obilježja, a neki su potpuni manijaci. Čini se da Szifron, ako i ima stav, nema namjeru jasno zauzeti određenu stranu. No, njegova namjera nije politički pasivna, dapače.

Njegova se nakana najbolje vidi u zaključnom dijelu o mladenki koja otkriva da je novopečeni muž vara. Priča završava poantom da likovi, jednom kad se potpuno oslobode društveno nametnutih očekivanja i patrijarhalnih rodnih obrazaca, kad postanu kao divlje životinje, ipak ne skaču jedno drugom za vrat, nego u sebi pronalaze čistu, neiskvarenu ljubav koja ih ponovo spaja. S aspekta cjeline, čini se da Szifron nije završio film tom pričom jer zaista vjeruje u ovu naivnu poantu, nego da bi gledatelj izašao iz kina s ugodnim osjećajem. Naime, Szifronov cilj nije davati gledatelju moralne lekcije ili stručan komentar, nego ispričati zabavne i duhovite priče o važnoj i zapravo tužnoj temi. Ako od filma očekujemo kompleksnu razradu teme, nećemo se usrećiti. Međutim, ako filmu pristupimo opušteno, iznenadit ćemo se kako Szifron jednostavno i duhovito uspijeva secirati stalna mjesta svakodnevnog života u korumpiranoj državi, uz dozu pravedničkog gnjeva, ali izbjegavajući defetizam koji inače oslabljuje volju pametnog čovjeka za životom i borbom za pravednije društvo. U moru inteligentnih pesimističnih filmova i glupavih optimističnih filmova, zaista vrijedi imati film koji istovremeno nasmijava i opušta, a pritom ne vrijeđa pamet gledatelja.

 

Autor ili tek vicmaher?

Ipak, ma koliko bilo osvježenje pronaći lagan, a inteligentan film o važnoj i kompleksnoj društvenoj temi, Szifronov omnibus pati od niza ograničenja koja su dijelom ishod neizbježnih formalnih ograničenja, a dijelom manjka autoreve maštovitosti. 

Film se sastoji od niza kratkih dijelova koji pokušavaju prikazati krajnje prepoznatljive likove i situacije u nekom crnohumornom kontekstu – grubo rečeno, Szifron priča filmske viceve. I, kao svi drugi vicevi, tako i ovi imaju mane koje zaokružene priče nemaju: likovi nisu kompleksne, originalne, žive ličnosti, nego stereotipni predstavnici svoje društvene skupine. Doslovno nijedan lik u filmu nije razrađeniji od Muje i Hase. Uz to, kao i u brojnim drugim vicevima, svaka poanta i svaki geg ispričani su krajnje direktno i dvaput podcrtano, bez ikakve suptilnosti. Čak i naslovna špica prikazuje divlje životinje, da gledateljima ne bi slučajno promaknulo što točno znači naslov filma. Struktura priča prilično je konvencionalna, kao kod vica. Manjak suptilnosti u tom smislu ipak nije tek formalno ograničenje, nego problem Szifronove dramaturgije koja je povremeno prilično loša, kao u priči u kojoj je glavni lik, miran sredovječni obiteljski čovjek, ujedno predstavljen i kao specijalist za eksplozive. Gledatelju s dvije daske u glavi nije teško pogoditi što će se desiti u raspletu 15 minuta kasnije.

Iz istih razloga ni u režijskom se smislu ne može izdvojiti ništa naročito. Režija je "štreberska", sa ciljem da demonstrira umijeće redatelja, ali i da što manje odvlači pozornost gledatelja s priče. Glumačke izvedbe su dobre, ali nisu fenomenalne budući da se svode na izvođenje nekolicine poznatih stereotipa. Bizarnost i crni humor koji su oduševili Almodovára ipak nisu ni blizu njegovim boljim radovima u kojima se bez bombastičnog stila moglo šokirati i nasmijati gledatelja, radikalno propitati stereotipe i stvoriti jedinstvene likove. 

No Szifron je relativno mlad autor koji još treba graditi svoj autorski stil. Zasad je važno što je imao hrabrosti raditi film koji ne spada ni među komercijalne komedije, ni među festivalske drame. Međutim, sljedeći projekt (film ili serija?) trebao bi biti u drugačijoj, vizualno i narativno kompleksnijoj formi. Vic ipak može biti smiješan samo kad se ispriča prvi put.

preuzmi
pdf