Bojan Koštić i Suzana Marjanić  

BEZ FETIŠIZMA O KRLEŽI

Pokretač ste Krležinih dana u Osijeku i predsjednik Odbora od osnutka 1990. godine. Koja su Vam izlaganja o Krležinu liku i djelu – i ona kritična, kao npr. izlaganje Radovana Ivšića – ostala u sjećanju i planirate li možda objaviti zbornik radova (pored tri postojeća) koji bi okupljao samo članke iz “Krležijane”, izložene na navedenoj manifestaciji?

Na kazališno-teatrološkoj manifestaciji Krležini dani u Osijeku, posvećenoj hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu od njihovih začetaka do danas, tri su se znanstvena skupa dosad bavila Krležom (Krležino kazalište danas, 1990., Krleža i naše doba, 1993. i Kazalište po Krleži, 2012.) te su objavljena i tri zbornika naslovljena po navedenim znanstvenim skupovima. No osim u ovim zbornicima članci, eseji i studije o Krleži tiskani su i u drugim zbornicima Krležinih dana. Kad bi se svi ti radovi sabrali, moglo bi se objelodaniti četiri do pet pozamašnih knjiga. No o tome nismo nikad razgovarali na sastancima Odbora Krležinih dana, a niti sam ja o tome razmišljao.

Među člancima koje pamtim, a pamtim ih kao slušatelj znanstvenih skupova te priređivač i urednik zbornika, članci su u prvom redu Branimira Donata, Nikole Batušića, Darka Gašparovića, Borisa Senkera, Georgija Para, Zorana Kravara, Mate Lončara, Viktora Žmegača i Cvijete Pavlović.

Naravno, dobro se sjećam i intrigantnog teksta Radovana Ivšića i reakcije koju je autor izazvao svojim pamfletskim obračunom s već dvadeset godina pokojnim Krležom. Nije me impresionirao.

Kakav je bio stav Tuđmanove “garniture”, nomenklature znanstvenika/ica na odražavanje navedene manifestacije? Nedavno je Velimir Visković istaknuo kako je zahvaljujući Tuđmanu, “koliko se god to čitateljima Zareza ne sviđalo, Krleža preživio u toj smjeni ideološke paradigme” (usp. Zarez, broj 360).

Nisam sklon govoriti o Titovim ili Tuđmanovim umjetnicima i piscima pa niti o Tuđmanovoj “garnituri” znanstvenika i znanstvenica i njihovom stavu o održavanju Krležinih dana u Osijeku, jer su takve kvalifikacije odiozne i negiraju osobnosti i djela i jer tako sročeno pitanje neizravno sugerira neupućenima da je stav Tuđmanove “garniture” znanstvenika i znanstvenica bio nepovoljan zbog usuglašavanja s Tuđmanovom politikom. A sam Tuđman se, međutim, neko vrijeme prisno družio s Krležom i u devedesetim je godinama bio glasni zagovornik Krleže te je nedvojbeno mnogo pridonio njegovom tadašnjem statusu. No to ne znači da tijekom dosadašnjih dvadeset i tri godine održavanja Krležinih dana nije bilo opstrukcija i savjeta da se odustane od Krležina imena, kao i marginalizacije Dana minimalnom ili nikakvom novčanom potporom te ignoriranjem od strane republičkih, županijskih ili gradskih vlasti.

Odbor Krležinih dana od njihova pokretanja do danas nastojao je da znanstveni skupovi budu otvoreni svima, ali ne i politizirani.

EM SMO HRVATI!

Nadalje, u dva početna mandata bili ste predsjednik Odbora Fonda Miroslava Krleže, a zatim i njegov višegodišnji član te od 2010. ponovno njegov predsjednik. Molimo Vas, recite nam nešto više o inicijativama, djelatnostima navedenoga fonda.

Djelatnost Odbora Fonda Miroslav Krleža definirana je Pravilima Fonda Miroslav Krleža koja su nekoliko puta korigirana i usavršavana iz pragmatičnih razloga te revidirana zbog raspada bivše Jugoslavije, a u biti je dosta ograničena i svodi se uglavnom na imenovanja prosudbenih povjerenstava, izbor, usvajanje i dodjelu nagrada i povelja te eventualno stipendija za kratkoročni boravak stranih proučavatelja i prevoditelja u Hrvatskoj.

Prošle godine, negdje u proljeće, Upravni odbor Društva književnika ponudio je Odboru Fonda Miroslav Krleža da preuzme organizaciju znanstvenog skupa posvećenoga stodvadesetoj godišnjici Krležinog rođenja, što je Odbor Fonda i prihvatio te je dogovoreno da se suorganizacija predloži Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, kao predvodnoj u suradnji, i Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, dakle dvjema vrhunskim nacionalnim institucijama s kojima je Krleža, kao i s Društvom hrvatskih književnika, najtješnje surađivao. No ideja o jednom reprezentativnom međunarodnom znanstvenom skupu ipak nije ostvarena pa neće rezultirati niti jednim reprezentativnim zbornikom. Umjesto jednoga upriličeno je nekoliko skupova međusobno konfrontiranih institucija i udruga, a među njima i kolokvij Društva hrvatskih književnika. Em smo Hrvati!

U članku Može li se Lauri vjerovati? (Književno-kazališne provjere, Zagreb, 1982.) navodite kako ne možemo znati kada vjerovati Krleži, nismo li i sami uhvaćeni pod njegovo povećalo – psihološki laboratorij... Odnosno, kao što je naveo Alan Čubrilo u svome radu o Lenbachovoj agoniji i rehabilitaciji – autorova je namjera u potpunosti uspjela; relativizacijom svega, oduzeo nam je onaj Descartesov “aksiom” – daske pod nogama, i pretvorio ih u “daske koje život znače”. Kako Vam se danas čini, dakle, nakon 31 godine, recepcija navedena Krležina djela?

Postoji velika distinkcija između pitanja kada možemo vjerovati Krleži i može li se Lauri vjerovati? Pojednostavljeno, prvo pitanje usredotočeno je na Krležu, kao autora, a drugo na karakterno psihološko uobličavanje Laure u strukturi drame U agoniji, na Lauru koja je već prešla iz autorskog u recepcijsko poimanje i lociranje u genetskom nizu Krležinih ženskih likova kao polisilabičan i kontroverzan lik.

Recepcijsko prepoznavanje Laure u genetskom nizu vlastitih ženskih likova inicirao je uostalom i sam Krleža situiranjem Laure u dijalozima s Lenbachom ili Križovcem u kojima je uvijek opsesivno tematski nazočan i nenazočni treći lik, Križovec ili pokojni Lenbach, i u kojima se svojim nekontroliranim emocionalnim reakcijama relativizira i Laura kao patnica, žrtva Lenbachove okrutnosti i Križovčeve ravnodušnosti.

Živimo u vrijeme kad kazalište nije sklono takvim istančanim, senzibilnim psihološkim dijalozima i takvim konfliktnim odnosima na kakvima je ustrojena Krležina drama U agoniji pa i ne iznenađuje što se ono razmjerno rijetko izvodi, iako interes znanstveno-književnih istraživača i teatrologa, poput Alana Čubrila, ne izostaje.

TRADICIONALNO SHVAĆANJE LAURE KAO ŽRTVE

Na simpoziju o Krleži dramatičaru, što je bio održan na Hvaru uoči Krležine smrti, suprotstavili ste se tzv. tradicionalnom shvaćanju Laure kao žrtve Lenbacha i Križovca te istaknuli njezinu srodnost s barunicom Castelli. Naime, Vaše temeljno pitanje “Može li se Lauri vjerovati?” relativizira općepoznato viđenje Laure kao žrtve Lenbachove okrutnosti i Križovčeve ravnodušnosti. Ostajete li i danas na navedenom iščitavanju? Naime, Stanko Lasić je istaknuo da ste zadali najozbiljniji udarac Lauri, “utvrdivši da i u njoj postoji strastveni egoizam koji je dominantan i u drugim (brojnim) Krležinim ženskim likovima”. Primjerice, Velimir Visković Lauru određuje kao najkompleksniji hrvatski ženski dramski lik, i u potpunosti negira, kao uostalom i Mirjana Stančić, interpretacije navodne Krležine mizoginije.

Naravno da ustrajem na svojem nekadašnjem iščitavanju, iako mi se čini da sam ostao još dosta dužan Lauri, koju doživljavam kao imaginarnu suputnicu u životu i čiji iluzivni glas me prati kontinuitetom glasova njezinih interpretatorica na sceni. Slažem se s Viskovićem da je Laura najkompleksniji hrvatski ženski dramski lik, a mizoginiju ne bih pripisao Krleži.

Jednako ste tako istaknuli da najava Adame i Eve u Patetičnoj pesmi o gospoji Evi (Kritika, Zagreb, 1922., br. 8-9) odaje “intenzivno dramatsko sučeljavanje spolova u razornom strindbergovskom smislu”, a koje doseže “simbolični klimaks” upravo u Adamu i Evi. Naime, istaknuli ste upravo Strindbergov utjecaj i općenito nordijskih pisaca na Krležino rano stvaralaštvo, pogotovo što se tiče tematike odnosa među spolovima. Međutim npr. u Davnim danima, u dnevničkom zapisu pod datumom 13. prosinca 1917. Krleža negira kulturogeni koncept imaga diviniziranog i demoniziranog (demonske/vampirske ženstvenosti) esencijalizma ženstva te među ostalim navodi: “Za beletrističke motive: govoriti ili pisati danas o Apsolutnom Ženstvu na formulu Weininger – Strindberg – Przybyszewski glupo je”.

Krležino negiranje kulturogenog koncepta imaga divizioniranog i demoniziranog esencijalizma ženstva u Davnim danima može se protumačiti i kao samo još jedan od njegovih diskursa o književnim konceptima i djelima prema kojima se autentično kritički i ironički postavlja supostavljajući im i preinačeni i osobljeni koncept ili djela na istu tematiku. Kulturogenom konceptu imaga divizioniranog i demoniziranog esencijalizma ženstva supostavlja tako i suprotstavlja svoj ublaženi i psihološkim realizmom osuvremenjeni kulturogeni koncept žene i ženstva.

RE/INTERPRETACIJE I NADINTERPRETACIJE

Povodom obilježavanja 120. obljetnice Krležina rođenja svjedočimo brojnim predstavama koje se temelje na Krležinim djelima, primjerice Leda (Anica Tomić, Jelena Kovačić), Michelangelo (Tomaž Pandur), Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovicza (Kazalište Moruzgva) itd. Koliko te nove interpretacije pridonose razumijevanju i popularizaciji Krležinih djela, u prvom redu što se tiče mlađe publike te koju biste od ovdje navedenih izdvojili kao dramaturški i režijski uspješnu? Istina, što se tiče Pandurova Michelangela, riječ je o predstavi nastaloj (samo) prema motivima Krležine drame-legende Michelangelo Buonarroti.

Pitanje koliko nove interpretacije pridonose razumijevanju i popularizaciji Krležinih djela, u prvom redu kod mlade publike, namjesto odgovora potiče pitanje poznaju li potencijalni gledatelji, pogotovo mlađi, Krležin izvorni dramski tekst, ili imaju li barem kakvu predodžbu o Krleži i njegovom stvaralaštvu, kako bi mogli lučiti tekst od izvedbe, odnosno autorstvo teksta od autorstva izvedbe te spoznati domete njihova udjela u ostvarenom kazališnom činu na sceni. Izvedba Michelangela, prema motivima Krležine legende Michelangelo Buonarroti, daleko više govori o redatelju Tomažu Panduru i njegovoj likovnoj fantaziji, ali nažalost i o manirističkim redateljskim rješenjima (zadimljavanje, bazen s vodom, forsirana golotinja) i nemoći redatelja da se bez nadopisanih proloških i epiloških komentara autorski izvedbeno doreče, nego o Krleži.

Nove interpretacije traže i gledatelja koji poznaje proces nastajanja izvedbe da bi se u sebi mogao recepcijski aktivirati kao njezin sukreator. No suživljavanje s izvedbom, kao vid odnosa izvedba – gledatelj, prevladava i danas, neovisno čak o razini vremenskog i prostornog izmještanja i prestrukturiranja dramskog predloška te ovisi o stupnju identifikacijskog ulaženja gledatelja u izvedbu, što u znatnoj mjeri objašnjava i novoprobuđeni interes za Krležinu Gospodu Glembajeve pa i donekle i Ledu, jer u gledateljima pobuđuju asocijativne sudbinske usporedbe s novoformiranim građanstvom, sa skorojevićima i tajkunima.

U svojoj najnovijoj knjizi Slijepi Argus, Marko Grčić, očito konzervativni poklonik kazališta riječi i konverzacije, ustvrđuje kako mi danas u Hrvatskoj nemamo ni glumaca ni redatelja koji bi mogli odigrati građansku tragediju Krležine Gospode Glembajevih, jer mi nikad nismo imali, niti imamo danas, građansko društvo, te smo dalje od građanskog svijeta nego što je Krleža bio u doba nastanka svoje drame.

Hrvatsko građansko društvo nije se, naime, prema slobodnoj interpretaciji Grčićevih teza i njihovoj nadopuni oformilo jer nije imalo kontinuiteta u svom postojanju i jer je 1918., kao i 1941. i 1945., pa i 1991., destruirano, ali je Krleža pisac građanskog društva, što je doista i točno. Jer, Krleža uspostavlja građansko društvo sjeverozapadne hrvatske i u hrvatskoj literaturi stvara građanski geneološki kontinuitet, srednjoeuropski prostor, kulturu, moral i jezik, kao što stvara i svijet Bezjaka, seljaka kajkavaca, između Save i Drave i Kupe, svijet Jože Podravca, domobrana Jambreka i Valentina Žganca.

Reafirmacija Krleže kao pisca društva etabliranjem novoga građanskog sloja vodi i široj reafirmaciji njegovih romana, novela i drama u kontekstu moderne i postmoderne književnosti o građanskom društvu koja se prelijeva iz uobičajenih komparativnih metoda u kulturalne tretirajući Krležu kao mogućeg, ali nepotvrđenog čitatelja te suvremenika pisaca poput Kafke. Poput Kafke protiv čijeg se Josefa K. vodi misteriozni, iracionalni proces u kojem je manipuliran i obespravljen od početka procesa do svojega sablasnog pogubljenja, kao što se sukob Krležinog gospodina D/doktora s Domaćinskim pretvara u sukob s društvom koji rezultira njegovim suđenjem, služenjem zatvorske kazne te zatočenjem u ludnici i željom za konačnim nestajanjem.

Krleža je već od mladosti svjestan ograničenih sloboda pojedinca u društvu u kojem živi i kojem pripada te već 1917. piše:

“Mislim, dakle, jesam. Da bih mogao “misliti”, treba da jedem, da bih mogao jesti, treba da radim, a da radim treba da sam zaposlen. Da bih mogao biti zaposlen treba da nestanem u stadu, jer svaki je posao vezan u čoporu, u društvu, a društvo je kavez. Da bih mogao postojati, treba da sam zarobljen u kavezu, u čoporu, u državi, u narodu, u društvu. Dakle – ako postojim, onda sam najprije rođen, zatim radim da jedem i da rađam druge da bi radili i jeli kao “Ja”, nego kao “Oni” koji su to i prije mene činili, koji su prije mene u kavezu rađali i umirali.”

KRLEŽA – KNJIŽEVNIK I/ILI KRLEŽA – ANGAŽIRANI INTELEKTUALAC

 Krleža u jednom od odgovara Predragu Matvejeviću ističe: “Što se mene lično tiče, angažirao sam se na najneposredniji način u jednoj formi aktivističko-publicističke djelatnosti, ali takav mi se angažman nije nikad činio oportunim u striktno beletrističkoj varijanti...“. Koja njegova osobnost/ličnost, po Vašem mišljenju, nosi veću snagu: Krleža-književnik ili Krleža-angažirani intelektualac?

Mislim da se ne može meritorno razgraničiti Krležina djelatnost kao književnika od njegove djelatnosti kao angažiranog intelektualca, ma kakve afinitete ili antagonizme gajili prema jednoj ili drugoj, pa mi stoga i ta dihotomija djeluje uvjetno. No ako se već hipotetski raspreda o dvije Krležine osobnosti i pita koja nosi veću snagu, Krleža – književnik ili Krleža – angažirani intelektualac, opredijelio bi se za snagu Krleže – književnika.

KAMILO EMERIČKI I ANA BORONGAY

Na početku svoje knjige portreta, eseja i zapisa Pod Krležinim kišobranom (1997.) donosite dva sna o Krleži. Imate li još neke snove o Krleži te kada ste se prvi puta upoznali?

Semantički mi nije posve jasan prvi dio upita – imam li još neke snove o Krleži. Imam li neke snove o Krleži ili sanjam li Krležu? Što se pita? Imam konkretno snove o Krleži, a i o njegovim Zastavama. Dugo me već opsjeda kao neiscrpljena tema ljubavnički odnos Kamila Emeričkog i hipersenzibilne mađarske pjesnikinje Ane Borongay u kojima nazirem pandane Križovca i Laure i njihove ljubavničke veze te priželjkujem pisati o toj tematskoj analogiji i postojanju skrivene drame unutar tkiva golemoga Krležinog romana usporedive s dramom U agoniji. Drame u kojoj Krleža prozno reaktivira svoju mitsku Evu, varira Lauru i ostvaruje motivske i strukturalne podudarnosti s glembajevskom dramom te se služi pritom i citatnim i asocijativnim sponama. No time se moji snovi o Krleži i Zastavama ne okončavaju. U samozavaravanju oni se nastavljaju i preobražavaju u snovitu želju da izvučem, iščupam tu dramu iz panoramskog tkiva romana i podesim je za kazališno izvođenje. Takve sam scenskoadaptacijske snove prije nekih petnaestak godina imao i o Božićevu romanu Slavuji i šišmiši u kojem, pod imenom Zarata, čitaj Zaratustra, autor letimično profilira i Krležu. Imao sam, dakle, snove o Krleži i Zastavama, ali više ne sanjam Krležu i ne sanjam o Krleži. Koliko je uostalom i u ta dva moja sna pretočena u riječi bilo snoviđenja, a koliko književne, aluzivne ironije i metaforičnosti?

Kada sam prvi put upoznao Krležu? Ne pamtim. Nisam fetišist, idolopoklonik. A i od svih prvih susreta i upoznavanja pamtim samo prvo viđenje moje starije kćeri u rodilištu nakon što je nakon trideset i šest sati rađanja doprla na ovaj svijet jedva živa.

O VRANEŠIĆU, DEKLARACIJI…

I završno, poznato je da ste potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika 1967., zbog čega ste bili isključeni iz SKH. Recite, kako ste se tada u psihotičnim reakcijama vlastodržaca osjećali i zbog čega na plenumu CK posvećenome Deklaraciji nije pročitano Krležino pismo-objašnjenje?

Bit ću dosadno precizan – nisam 1967. potpisao, jer potpisivanja i nije bilo, već glasovao kao što je glasovao i Krleža i svi drugi koji su dignuli ruku u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, te nisam isključen iz SKH, već sam samo dobio opomenu.

Prisustvovao sam prvim mučnim sastancima o Deklaraciji i deklaracionistima u Radio Zagrebu, a potom krenuo na prethodno planirani, ali sad pospješeni službeni put u Sovjetski Savez, gdje su me već dočekale vijesti o Deklaraciji i mojem glasovanju te vrlo suzdržan prijam i distancirani kontakti.

Jednog poslijepodneva tih dana, dok je moj otac bio kod mene u posjetu, prije ili poslije nego što sam bio u Sovjetskom Savezu, ne sjećam se točno, politička histerija oko Deklaracije dugo je trajala, pojavio se iznenada, prvi i jedini put u mojoj kući, stanovao je negdje u blizini, znatno od mene stariji pjesnik i esejist, bivši ratni zatvorenik, logoraš i sudionik poljskoga partizanskog pokreta Đ. Š. Bio je silno uzbuđen i drhtao je te nekontrolirano pričao: “Branko, nas će sve pohapsiti, vjerujte mi, pohapsit će nas…” Nije dugo ostao, ali dovoljno da iskažemo svoje bojazni i gorčinu, a čim je otišao, tata me je upitao: “Imaš li ti povjerenja u tog čovjeka?” Odjednom se gubilo povjerenje u prijatelje, znance, kolege... Zavladalo je osamljivanje, preispitivanje drugih i drugačijih u sebi.

Zbog čega je Krleža dajući ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH podnio i pismenu izjavu da je Deklaraciju potpisao samo kao amandman za izmjenu jednoga ustavnog člana o jeziku može se samo nagađati. Možda je mahnitu reakciju na potpisivanje i izglasavanje Deklaracije mislio time smiriti, spustiti na razinu takvog smisla Deklaracije da bi zaštitio druge i obuzdao težinu optužbi. Možda se podsjetio i kako je u Beogradu 1945. obilazio neke rukovodioce da bi spasio dr. Vranešića i dobio, prema Lasiću, i neka obećanja, ali je Vranešić već prije njegova povratka u Zagreb strijeljan, a on ga nikad nije mogao prežaliti i nikad neće dokučiti je li Vranešićevo smaknuće bilo i partijska, režimska opomena, poruka i njemu samom. Sve su to ipak samo nagađanja koja nikamo ne vode.